Kolumbić Tin
Biografija
Tin Kolumbić rodio se u Svetoj Nedjelji na otoku Hvaru 11. srpnja 1936. godine. Završio je Dominikansku klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču te Višu pedagošku školu u Mostaru. Radio je kao nastavnik hrvatskog jezika u osnovnim školama i ostavio traga u kulturnom životu svojih radnih sredina. U Hvaru je od 1959. Do 1965. uz rad u školi osnivao i vodio amaterske kazališne družine, te se bavio glumom i režijom. U njegovoj hvarskoj „kazališnoj radionici“ ponikao je poznati hrvatski redatelj Marin Carić. U Slavonskoj Požegi utemeljio je Kazalište mladih, iz kojega je poniklo nekoliko poznatih hrvatskih glumaca (Nada Gaćešić, Tomislav Rališ, Antonija Stanišić). U svojstvu predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Požegi 1971. godine pokrenuo je i uređivao književno-kulturni list Hrvatska pokrajina, koji je 1972. nakon nasilnog gašenja Hrvatskog proljeća zbog „nacionalizma“ sudski zabranjen. Godine 1990. dolazi u Opatiju, gdje osniva i vodi književnu tribinu, a 1995. vraća se na rodni otok u grad Hvar, gdje je bio predsjednik Ogranka Matice hrvatske i urednik Matičina glasila Hanibalova luč do 1998. godine. Suradnik je Dramskog studija mladih Hvar , za koji piše dramske tekstove.
Počeo je objavljivati sredinom 1960-ih. Pjesme, pripovijetke, književne prikaze, eseje i druge priloge objavio je u listovima i periodici (Hrvatski književni list, Omladinski tjednik, Telegram, Život, Forum, Večernji list, Školske novine, Hrvatsko slovo, Hrvatska revija, Književna Rijeka, Ognjište, Čakavska rič, Fokus, Kolo, Vjesnik, Republika, Vijenac, Glas koncila, Zadarska revija). Izvjestitelj je za Glas koncila, a bio je i dopisnik Slobodne Dalmacije.
Objavio je između ostaloga: Izgubljeno djetinjstvo (priče), vl. naklada, Požega, 1966.; Slobodan kao vrijeme (pjesme), Matica hrvatska, Požega, 1968.; Živjeli mrtvi pijetli (pjesme), vl. naklada, Požega,; Balada o Jeleni (pjesme), vl. naklada, Požega, 1979.; Vratit ćemo snove (pjesme/igrokazi), vl. naklada, Požega, 1981.; U gradu svjetlosti (pjesme), vl. naklada, Požega, 1983.; Panonsko more (pjesme), Matica hrvatska, Požega, 1991.; Dobro more (pjesme), Matica hrvatska, Opatija, 1992.; U ime mira (eseji/pjesme), Školske novine, Zagreb, 1995.; Vonj murtele, duša matere (pjesme), ICR – Rijeka, 1996.; Umijeće ljubavi i smrti (pjesme), Knjigotisak, Split, 2000.; Izabrane pjesme, DHK – Rijeka, 2001.; Bašćina u sarcu (pjesme), Alfa, Zagreb, 2006.; Ljubavni brevijar (pjesme), vl. naklada, Hvar, 2008.; Šutnja nije zlato (eseji), vl. naklada, Hvar, 2010.; More, modra molitva (pjesme), vl. naklada, Hvar, 2012.; Hvar gledan srcem (proza i poezija) – vlastita naklada, Hvar, 2008.; U Hvaru sam doma (proza i poezija), Muzej hvarske baštine, Hvar, 2016.; Svjetlost na vratima vremena (pjesme), Muzej hvarske baštine, Hvar, 2016.; S Hrvatskom u srcu (pjesme); Alfa, Zagreb, 2021.; Nagrada za prozu „ Dubravko Horvatić”, Hrvatsko slovo, 2021.
U knjizi Fenomen hvarskog teatra (vl. naklada, Hvar – 2004.) pisao je o povijesti najstarijega komunalnog kazališta u Europi, te o stalnoj djelatnosti s kraćim prekidima amaterskih kazališnih družina u Hvaru kroz četiri stoljeća. U zbirci Mir ljudima dobre volje (priče i pjesme, vl. naklada – Split, 2005.) tumačio je slavljenja Božića i njegovo značenje u hrvatskoj vjerskoj tradiciji. Zbirku Vukovarski memento (pjesme i priče, Hvar – 2006.) objavio je u povodu obljetnice stradanja Vukovara.
Zastupljen je u brojnim antologijama i zbornicima. Pjesme su mu uglazbljene, snimljene na nosačima zvuka i uvrštene u zbirke Skladbe za mlade op. 65 (Split, 1981.) i Spavaj, spavaj, zlato moje (Zagreb, 1991.) Izbor pjesama preveden mu je na talijanski jezik i objavljen pod naslovom Vivere errando, La Sfinge – Napoli, 1983. Višestruki je dobitnik nagrade „Drago Gervais“, a 2007. primio je književnu nagradu „Dubravko Horvatić“ za poeziju.
Surađivao je u dječjim listovima Modra lasta, Radost, Smib, Cvitak, Oblutak i Prvi izbor. Za djecu je napisao San o bijeloj ptici (pjesme) vl. naklada, Požega, 1976.; Igramo se (igrokazi) vl. naklada, Požega 1979.; Otmica Helene (priče), ICR – Rijeka, 1988.; Priča o Sunčici (roman), ICR – Rijeka, 1989.; Sunčano zvono (pjesme), Naša djeca, Zagreb, 1989. Priče iz Petrova uha, Alfa, Zagreb, 1998. i Sat ljubavi (igrokazi za djecu i i mladež), Školska knjiga, Zagreb, 2004.; Majčina jabuka od zlata (pjesme o majci), Alfa, Zagreb – 2014.
Član je Društva hrvatskih književnika. Bio je i član Hrvatskog novinarskog društva, ali je 2004. brisan iz članstva s obrazloženjem: „Temeljem članka 7 Statuta HND ne ispunjavate uvjete za daljnje članstvo, jer prije umirovljenja niste bili 10 godina član naše udruge.“ Sada živi i djeluje u Hvaru.
Izbori iz djela
VUKOVARSKA ŽRTVA
1991.-2021.
U svetoj i dragoj slobodi
žrtva herojskoga Vukovara,
plemenita i kao suza čista
ljubavlju sve nas povezuje,
svjetlom istine i pravde blista.
Na zastavi pobjede vihori
kazujujući siguran put
k našoj spasonosnoj zori.
I oni za koje ne znamo
gdje su sahranjeni,
u našem srcu s nama
zajedno bdiju i snivaju.
U svojoj hrvatskoj zemlji
uz naše poštovanje
u miru spokojno počivaju.
Htjedoše im zatrti spomen
i sjećanje na njih izbrisati.
Nisu znali da neznani grob
istinu može jače ispisati.
Žrtve Vukovara utkane su
u svaku grudu naše zemlje,
u srce svakog našeg kamena.
Njihova slavna imena
svjetlost su svetog znamena
koji svjedoči na koji način
u mračnom vremenu
biti čovjek na pravoj strani
i kako se s ljubavlju hrabro
domovina čuva i brani.
Sa svima koji su za nas
i naš dom položili živote
naša je veza živa i sveta.
Na njihove žrtve pobožno
mi polažemo toplu molitvu
poput mirisnog cvijeta.
T i n K o l u m b i ć
P. s. Pjesma je napisaana u povodu 30. obljetnice stradanja Vukovara, njegove herojske obrane i moralne pobjede.
ZEMLJA HRVATSKA
Zemlja
na koju svakodnevno
rose tople majčine riječi:
kruh, mlijeko, ljubav, sunce.
Zemlja
puna dragog kamenja
koje njezini sinovi i kćeri
pohranjuju u svoje srce
i ne će ga prodati nikada
ni za sve blago svijeta.
Zemlja
na kojoj su sve staze
blagoslovljeni križni putovi
na kojima su oci naši Isusu
pomagali nositi križ
Zemlja
u kojoj se navečer
glazba crkvenih zvona
stapa s molitvom očenaša
i radosno uznosi k nebu
kao pjesma zahvalnica.
Zemlja
u kojoj u vječnom miru
počivaju naši najdraži,
pokriveni našim molitvama
i pjesmama anđela.
Zemlja
iz koje su naši predci
odlazili s tugom i nadom
i vraćali se s ljubavlju.
Zemlja
u kojoj anđeli zorom
na njezine otvorene rane
polažu kao melem
suze jutarnje rose.
Zemlja
blagdan ljubavi
u očima djece,
u miru mrtvih,
u srcima živih.
TVOJE RIJEČI
Svi cvjetovi i trave uz put
već bijahu imenovani.
Govorila si obične stare riječi
teške od vremena,
odijevala ih glazbom svoga glasa,
svjetlošću pogleda.
Pred nama ponovno rađao se svijet.
Sa stabla ogrnutog suncem
trunile se pjesme pune svjetlosti.
Kamen je ljubio pticu i pjevao.
S nebom u duši more se predalo
sunčanom snu.
Svaka tvoja riječ otvarala je
vrata tišine i stigosmo
na gozbu uspomena.
Za stolom sjedio je zavičaj.
Riječi pristupe k stolu.
Zamiriše djetinjstvo,
majčina molitva
I kruh.
BILA SI KAO MORE
Dugo smo lutali
beskrajnim obalama ruku,
plovili širokim vidicima očiju,
rasipali korake ulicama
nepoznatih gradova.
Dugo smo uranjali u snove
tražeći skrivena iznenađenja,
skitali smo od riječi do riječi,
od pogleda do pogleda
i nikada nismo rekli istu riječ.
Nikada nismo ugledali iste oči,
nikada dodirnuli istu kožu,
nikada vidjeli isto nebo.
Bila si kao more vječna
a tek rođena i šutljiva,
bila si kao loza bogata
zrelim grozdovima riječi.
KAMO VODI OVA ULICA
peristil, anno domini…
jesu li to žive kapi znoja
nikako obrisati čelo
od ljudi što izbijaju
iz svake pukotine
iz kamenih sarkofaga
iz kamenih pročelja
prastarih građevina
uzalud se trude oni
što kopaju po tvojoj utrobi
iznad tebe već su udareni
temelji novoga grada
i nikada ne ćemo otkriti
sadašnjost ipak danas
ako je to danas
dok su u dubini tutnjali
udarci onih što iskapaju
ne znam da li u prolazu
ili odavno skamenjen
na pročelju staroga hrama
čuo sam Ili čujem onoga
koji zaklinje prolaznike
tražeći malo strpljivosti
i nemoćnog slijepca
koji pružajući šešir
u zveckanju kovanog novca
uzalud traži svoje oči
i onoga koji se zaustavio
zbunjen ne znajući
kome se obratiti
a pitanje je kratko
i jednostavno
kamo vodi ova ulica
DAVNI I BUDUĆI VOJNICI
doploviše do obale
i vojskovođa reče
divnog li krajolika
za slavnu smrt
očekujući neprijatelja
pjevali su pili i ljubili
a zatim padoše slavno
potomci im u spomen
podigoše spomenik
na kojemu ostade
samo nečitki zapis
padoše slavno
nitko ne zna kada
za koga i zašto