Polegubić Gojko
Biografija
Gojko Polegubić, pjesnik, esejist i kritičar, rođen je 28. siječnja 1955. godine u Banjevcima, općina Stankovci.
Živi u Sesvetama. Radi u Tvornici željezničkih vozila “Gredelj”.
Bibliografija
Knjige:
- “Iznad visina nema suvišnog” (pjesme), Zagreb, 1991.
- “Makovi” (pjesme), Zagreb, 1995.
- “Svjetlost juga” (pjesme), Šibenik, 1996.
- “Nebesko smilje” (pjesme), Zagreb, 1999.
- “Kornatske krune” (pjesme), Zagreb 2006.
Izbori iz djela
Iz kritika:
“Gojko Polegubić, pjesnik je intime, izuzetne znatiželjnosti i čulnosti kojemu ništa na putu, od poslova mehaničara koji obavlja i zanimanja za strojeve koji ga vezuju uza se, nije oduzelo snagu imaginacije da to ispisuje začudnim stihovima i rečenicama. Ništa mu pri životnom putu nije laskalo, pomagalo i olakšavalo stanje, ali kao da mu je sve to, da pojava bude paradoksalnija, jače otkrivalo tajnu naravi riječi da iz sebe očituje ono što je u njemu skriveno i da stvori sadržaje kao stvari za koje nije ni znao da su u njemu. Otkriva nam ono svjetlo što u nekoj dalekoj, ali prepoznatoj zemlji posve ne zalazi u san i sjenu”…
…”Poezija je to u kojoj se umah zbivaju ranjavanje i zacijeljivanje, miješaju se vječnost i vrijeme. Zagledan je i u mala bića i u nebo, iskon svijeta, a oboje je međusobno prožeto. Stišani tonovi, tanahni i profinjeni, elipsa i lapidarnost meditativno osluškuju najtiše tonove, kako bi doprli do same tišine, Beskraja, Boga. U toj tišini šuti Transcedencija, Osoba, Beskraj, Put, Utrnuće, Nebo. Slijedi najširi smisaoni obzor u koji je naše postojanje uronjeno. Čudeći se čudu Stvoriteljevu, koji i dalje stvara i usavršava ovaj nam svijet, pjesnik isto tako iz pjesme u pjesmu umnožava viđenje toga čuda. Pjev je to lišen najmanjeg traga baroka i patetike”…
Pjesme:
MALEN JE MOJ SVIJET; gotovo crnina u pokliču.
Ipak ja u njemu stanujem iako bez prozora i vrata.
Noću zavija vjetar, skupa silazimo moru.
Sustiže nas trgovac ovčjim kožama, kaže:
-Koga je tuklo u oči slabije vidi.
I onaj drugi što je došao za njim zagubio se.
Najbolje da ga ne budim.
Možda ćeš ljubavi noćas sanjati šumsko cvijeće.
Ne boj se proviri li iz trave kakav medvjedić.
Jer malen je moj svijet,
pogotovo kad se u njega zatvorim.
JESENJI VJETAR
Nekad me očaralo čudo,
sada običnost. Drugog čuda i nema
osim kada nas napusti nada.
Ispred moje ulice
majka je vodila dijete. Zagledah mu u oči
i vidjeh da je slijepo.
Nježno majka šaptaše
a i list uveo s grane
utkao se dječaku u kosu.
Prešli su tamo gdje šume vodopadi
i gdje jablani pjevaju zalazećem suncu.
Za njima i moja se svjetlost mijenjala.
PUŽEVE KUĆICE
Spirale, krugovi, raspukline,
Vode neba, vode zemlje..
A sve se vraća zakriljeno i blisko.
Provirujem u unutrašnjost
tamo gdje puža zanima
kako će livada pomaknuti konja
i kako će nas preskočiti oblak.
I opet
zid, prozor, rešetke.
RIBARSKA LAMPA
Tamo,
u tišini i plićaku jezera
gdje još jedino čaplje i sove navrate
i gdje pod žutim vrbama cvjeta lopoč,
korača i susjed Rade.
Poderanim rukavom košulje
zaklanja lampu “karbitušu”
i ne da lahoru da mu je posve ugasi.
Licem nadvijenim nad vodu
crta krug.
Noć je zvjezdana,
barske trave mirišu.
Ne mari što je jezero puno crnih rupa.
Zna on gdje su najbolji šarani.
U grad mi javljaju:”Umro je noćas”.
Nije, kažem
to svjetlost lampe
tek rasplinula se na valu,
eno ga s niscem šarana na humku,
i prah zvjezdani rasuo mu se
po kaputu.
RUŽA VREMENA
Tko to luta oko kuća u mraku
i nikad ne ostavlja
luč pred vratima.
Nečija ruka dala je znak
i vjetar je prestao.
Tiho,
tiho hodaj pod zvijezdama
i budi ruža vremena.
Kad priđem prozoru,
bit ću samo sjena
nešto
što u san sipi.