Rešicki Delimir
Biografija
Delimir Rešicki rođen je 16. ožujka 1960. u Osijeku. Studij kroatistike završio je na tada Pedagoškome, danas Filozofskome fakultetu u istome gradu. Poeziju, prozu, književnu kritiku i medijsku publicistiku i esejistiku započeo objavljivati početkom osamdesetih godina u svim važnijim hrvatskim časopisnim i inim glasilima. Prevođen je na brojne jezike – njemački, engleski, talijanski, francuski, švedski, španjolski, mađarski, poljski, slovački, ruski, bugarski, makedonski i slovenski, između inih i u časopisima Akzente i Manuskripte. 2008. godine s Alidom Bremer, Ivanom Sajko i Edom Popovićem pisao blog Kroatisches Quartett za njemačku arte.tv. Sudjelovao na internacionalnim, multimedijalnim CD projektima “Matria Europa” nizozemskih umjetnika Sluika & Kurpershoeka (Kunst Ruimte, Amsterdam, 1996.) i “soundtrack. psi” Ivana Faktora (Osijek, 2001.). Pjesničkim, proznim i esejističkim tekstovima zastupljen u brojnim antologijama, pregledima i panoramama suvremene hrvatske poezije, proze i esejistike, kao i ponekim internacionalnim antologijama i pregledima. Uposlen kao urednik kulture u dnevnim novinama “Glas Slavonije”. U okviru naklade Fraktura, uređuje pjesničku biblioteku Fraktali. Živi u Osijeku.
Bibliografija
Knjige proze, kritika i eseja:
Tišina (tekstualna potraga, MKP, Osijek, 1985.)
Sagrada familia (pripovijesti, Meandar/Knjižara Nova, Zagreb/Osijek, 1993.)
Ogledi o tuzi (eseji, članci, Meandar, Zagreb, 1995.)
Bližnji (eseji, prikazi, Matica hrvatska, Osijek, 1998.)
Sretne ulice & Sagrada familia (reizdanje, Meandar, Zagreb, 2000.)
Ubožnica za utvare (novele, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007.)
Demoni u tranzicijskoj špilji (ogledi, polemike, članci), Fraktura, Zaprešić, 2010.
Dronjci na hrpi (mala emocionalna svaštarnica), Fraktura, Zaprešić, 2012.
Knjige pjesama:
Gnomi (Biblioteka Quorum, Zagreb, 1985.)
Sretne ulice (ICR Osijek, 1987.)
Die die my darling (Biblioteka Quorum,Zagreb, 1990.)
Knjiga o anđelima (Meandar, Zagreb, 1997.)
Ezekijelova kola (Znanje, Zagreb,1999.)
Aritmija (Meandar, Zagreb, 2005.)
Meghalni a pandakkal (izbor, BabelPress, Veszprem, 2008.)
Arrhythmie (Edition Korrespodenzen, Wien, 2008.)
Crne marame (izbor, Carmen Croaticum, Vinkovci, 2008.)
Nagrade:
Sedam sekretara SKOJ-a, 1987.
Duhovno hrašće, 1997. & 2005.
Povelja uspješnosti “Julije Benešić”, 1998.
Kiklop, 2005.
Godišnja nagrada “Vladimir Nazor”, 2006.
Hubert Burda Preis, 2008.
Goranov vijenac, 2011.
Izbori iz djela
KRAKOW, KAZIMIERZ
Bruni Schultzu
Nikada bog nije prošlost i sadašnjost
sljubio s tako teškim ljepilom
kakvo sam posvuda u zraku
udisao tamo pokraj Wisle
o ti, yingele
tražeći dućane cimetove boje
u kojima su ti preci jednom davno
šaptom i mukom
prokleli sve jutarnje zvijezde
što zanavijek su im ostale prišivene
za rukave i tvoje snježne oči
sada poljubi sipu
koja rasipa slatko crnilo smrti
da ti san
iznova ne nađe put do pučine.
Pomoli se utvarama koje na nebu
za nekog drugog
crta polarna svjetlost
i nikome ne pričaj
što si vidio tamo u bjelini
o ti, yingele.
Tko je i jednom hodao
za bilo čijim stopama u snijegu
zna da se nitko ne vraća istim putem
kojim je jednom pokušao
prevariti vrijeme
u snijegu nas bog još jasnije vidi
snijeg pada tek kada se njemu pomrači vid
bog snijegom liječi svoj neizlječiv strah.
Magle sa sjevernih mora
putovale su još dugo i daleko
što južnije i južnije u ravnicu
kako bi prvorođeni u njima
skrio svoju umornu vojsku
tako je
uvijek sam mislio
nastajala Poljska
i kada se god
magla s kasne jeseni
spusti u Kazimierz
ja opet vidim tolike utvare
kako pokušavaju
kao prljave rite
spaliti svoje vlastite sjene
izgovarajući imena
o ti, yingele
svih mojih znanih
i tvojih neznanih mrtvih.
Tko je i jednom hodao
za bilo čijim stopama u snijegu
stići će zato, makar u snu
na kraju puta
jednom u Kazimierz
tu reći dome
zašto me ostavi
o ti, yingele.
GODIŠNJA DOBA
Noćas ćemo opet
pomjeriti kazaljke na satu.
U dva, bit će, zapravo, tri.
Točno u tri, devet će baklji
osvijetliti izvor ove ledene rijeke
što noću krala je staro srebro iz tvojih bedara.
Jutro stiže sat ranije, večer isto tako.
Više je vremena za oblake, silicij i polusan.
Četiri košute koje sam vidio
par kilometara prije Osijeka
putujući iz Baranje
rasplinut će se u magličasto mlijeko
svaki puta kada ti poželim
kao nekada, prešutjeti ime.
Moji mrtvi na starome seoskome groblju
šaptali su mi večer prije na četiri jezika
posve jednostavne riječi.
Kao da me, bez usana
iznova i iznova uče govoriti o sebi
mlade cure moga prezimena
koje su završile kao obudovjele sluškinje
i stari momci koji su pješice stigli
natrag iz rata i ponekad pijani
pričali o Rusiji, Kavkazu i Taškentu
posve već nevidljivi u zrcalu.
Kao na lancu zaspalo pseto
čelično uže držalo je splav
da ne otplovi niz rijeku.
Prošle su stotine godina.
U vreću žitnoga zrnja
skrio sam cvrčka
da ti otvori ledena vrata.
Zaključaj ih kada još jednom
stigne ljeto.
Tko otplovi nizvodno
rodit će djevojčicu tišu od mjesečine
pred jesenje jutro.
Tko uzvodno vratiti se svemu
što ne čeka ga više.
Ta polja što pokrila su te
smrznutom zemljom veo su
iza vela uljanica
u uljanici pramaljeće
pramaljeće broji tvoje vrijeme
prvi si od zaspalih
u njezinome plamenu.
ŠALAMUNOV HRAM
Još jednom htio bih podići šator
u blizini tvojega srca.
Seljak u polju
baca mlado sjeme žita
u netom uzoranu brazdu.
Svako zrno, trenutak prije
nego dodirne zemlju
pretvori se u noćnoga leptira
ostavljenoga na milost
i nemilost danjoj svjetlosti.
Vidio sam tu čaroliju
jednom u tvojim očima
na koricama poklonjene knjige.
Pas mokraćom označava
granice svojega svijeta.
Pitagora to učini pepelom.
Sve sam svoje udice
oprao u posvećenoj vodi.
Prije nego se spustih do čamca
iz riječnoga mulja
rukama iskopah
dugo skrivano veslo.
Nevidljiva menora
gorjela je u svjetlosti kolovoza
na ulazu u hram.
Jedna po jedna
gasile su se
daleke zvijezde melankolije.
Stara su plemena
koja su ih prva vidjela
kako se u mliječnoj maglici
rađaju na nebu.
Nikada više nisu podigla glavu.
Svi koji su diplomirali
na tvojim stihovima
mogu sada komotno u raj.
Bez straha urezati svoje ime
u koru mlade breze.
Baciti u vis
šaku prašine
i čekati
da im na pamet padne
ono što nije
u širom otvorene oči.
LASTAVICE U BARANJI
Prošle su
sada već i četrdeset
i četiri godine.
Iz davnih dana
ostala su mi samo
dva srebrna metka
skrivena u staru slovaricu
jedan po jedan
za svaku sljepoočnicu.
Provjerim jesu li na svome mjestu
svaki puta kada iziđe i zađe sunce.
Jednom, odletjet ću s njima u prazno
kao hitac koji su pijanome idiotu
dali ispucati na seoskoj svadbi.
Nikada nisam znao kamo bih.
Na koju stranu polja
poći jutrom sa srpom
na koju uvečer s divljim makom
koga ti tek rođenoj
ostavih na jastuku.
Ono što svake večeri
gasne nad ravnicom
nije bila tebi i meni
poklonjena zvijezda.
Gledam vode, te snovite vode.
Od ovoga blata
bog stvori lopoč
kandilo i lastavicu.
Od ovoga blata lastavica
učini gnijezdo na starome trijemu
pod tvojim usnama
i odletje na kraju ljeta kući
na početak svijeta
da mu bude prva udovica.
NOSTALGIJA
Bartchu
Postoji jedno tajno pravilo
u svim pjesmama
koje stižu iz Panonije.
Znaju ga, oduvijek
sve udovice i djevice iz ravnice.
Provjerio sam to
putujući vlakom iz Osijeka
do sjevera Poljske.
Nešto mi je reklo
pogledaj te svoje ruke
dok sam pospano gledao
razapete ribarske mreže
prepune jutarnje rose i ribljih krljušti
u jednome selu uz prugu u blizini Balatona
i odmarao se pogledom u prazno
prema horizontu.
Nije vjetar to što iznenada
zaleluja žitno polje u vrućici onoga
koji si u snu, kada bio je dječak
nije snijegom stigao pokriti oči.
U tracima maglice
što pred sumrak izvire i nečujno lebdi
ponad te tmaste zemlje djetinjstva
godinama nedodirnuto u minskim poljima
miriše čudesno bilje.
Tvoje je lice u trenu
nestalo na zamreškanoj vodi.
Nije ga više bilo
kada opet za koji trenutak
smirilo se jezero
podno vrba i rascvjetalih topola.
Vilenjak je požudno pio apsint
s njegove površine ne mareći puno
što sunce je već visoko
u očima princeze ubijene
u poodmakloj trudnoći.
Stotinjak kilometra dalje u Češkoj
čula se predvečer polka iz zadnjih dana
njezinoga djevojaštva.
Ožiljci na rukama predaka
odavno su opisali mandalu
u njezinim zjenama
na zidovima otključane tamnice
nitko joj nikada nije zapisao ime.
(Iz zbirke Aritmija, 2005.)