Tripalo Luka
Biografija
Luka Tripalo rođen je 29. 6. 1994. u Zagrebu. Nakon odrastanja u Virovitici studira na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, za koju je nagrađen na Goranovu proljeću u kategoriji srednjih škola, na Šimićevim susretima u Drinovcima te Hrvatskom književnom nagradom grada Karlovca Zdravko Pucak za mlade pjesnike. Unutar Svjetskog saveza mladih Hrvatska vodi projekt Prirok namijenjen razvijanju književne kulture mladih.
Bibliografija
Podina, poezija (Karlovac, 2013.)
Izbori iz djela
Na utočištu budnosti
Sva prašina što smo je odgurnuli
gledajući preko ramena jedno drugome
ovdje se kalemi pod svodove: kolodvor
na utočištu budnosti. Uvijek me istolikost
snoviđenja i buđenja prene u toj svjetlosti
što izdiše pod našom prašinom;
a njena je bistrina nemilosrdna za moje
Nije i Samo, dok iznemogle odguruju
tvoju tišinu iščekivanja budnosti
što me nekoć, na trenutke, posjedovala.
V. čas
Otresavši snijeg
Večeras – a neprestano je tako kada stane snijeg –
tako su tanke staze, zatrte u stakanju;
tako su tanki rastanci od motrenja kroz proreze;
tako su tanka udivljenja, utučena nad udisajem;
tako su tanke tančine načuvene
o tankom tijesku među Sve i Ne;
a tako gust u snijegu
raskol skladova.
Jedna bilješka Ruđerova, vrlo bezazlena
Expono materiam constantem punctis
prorsus simplicibus, indivisibilibus et inextensis,
ac a se invicem distantibus…
Ruđer Bošković
Obznanjujem, uzevši u obzir zakonitost
da su brzina i razvidnost obrnuto razmjerne,
bez daljnjega: biti je borba neprotežna;
u gibanju bez nakane neutabanim bespućem
zbližavanje se nikad ne zbiva bez obeznanjenosti;
bliskost je svezivanje sasvim beznačajno;
od bezdana obzidanog obgrljuju se razdaljine.
Podbodene obdan pobunom nepobrojenom
iz dubine, u bolnoj nedjeljivosti lebde;
ove česti bivstva baš su kao ljudi:
zaron je u ponore onostrano dizanje.
Putuje zapušač Horac
Sjećam se, sasvim jasno,
jedne Horacijeve satire
(ili epistule, možda);
nekamo se putuje, navodi
redoslijed pratnje, falernac
(stalna prtljaga), putanja,
naslov i pozdrav. Nigdje
zapravo pukotine: putuje
zapušač Horac sigurno
tapiserijom, a ja se još
samo sjećam neke
satire, epistule, možda
nekamo putujem, pobrajam
rešetke ispod tapiserije.
Potom se samo sjećam,
nikamo ne putujem; zapušim
sobu s tapiserijom, sjećam se
Gehlen
„Tamo se nasukala izvjesnost
samorazumljivog“, kao drvo što
dijeli otok u vidu;
po prošlosti plutaju patke,
u prijevozu (prolazu) prizivaš
samo jednokratnost tijela,
trezveno mjerenje vremena.
Dolaziš uvijek odozdo,
kao da znaš nešto izvan,
nešto poslije, mjesto suše.