Marijanović Srećko
Biografija
Srećko Marijanović (Stolac, 1970.) osnovnu školu završava u Hodovu, a srednju u Mostaru u tadašnjoj Staroj gimnaziji. Nakon matematičko-fizičko-računalnoga smjera stječe diplomu „programer“, te 1989. odslužuje obvezan vojni rok u Vranju (južna Srbija). Većinu vremena provodi na Kosovu, nesvjestan toga kako utjeruje strah albanskom stanovništvu. Tri puta logoruje na pustinji Krivolak u Makedoniji i tu odrađuje bojeva gađanja iz haubica 105 mm. Nakon tromjesečnoga izleta u okolicu Landaua (Njemačka), gdje bere krastavce, vraća se doma i upisuje Građevinski fakultet u Mostaru gdje ga na drugoj godini zatječe rat. Idućih deset godina provodi u vojsci, od toga osam godina kao profesionalni vojnik (do 2011.). Nakon otpusta iz HVO-a slijede razdoblja u kojima mijenja zanimanja, firme i poslove. Dvije godine provodi kao figurant u Konstruktoru, gdje svladava rad na računalu i crtanje u AutoCad-u. Poslije se zapošljava kao CNC operator i programer u firmi za obradbu metala Soko Zrakoplovstvo Mostar, da bi nakon sedam godina rada dobio svojevrstan politički otkaz postavivši neugodno pitanje vlasniku kamo ide novac za plaće, jer su isplate plaće kasnile mjesecima. Nakon otkaza prešao je u drugu sličnu firmu SIK također u Mostaru, gdje godinu i pol, kao CNC operator radeći na obradbi metala, nije bio ni prijavljen. Put zapošljavanja i preživljavanja isprekidan je radom u građevinskom sektoru gdje se pronalazi radeći s kamenom koji je ujedno jedna u nizu njegovih najvećih životnih preokupacija. Od poslova u kamenu i s kamenom životari dugo godina, radeći izvan radnoga vremena.
Povremeno se i danas bavi obradbom kamena. Jedna samostalna izložba kamenih radova na Radimlji održana je 2014 pod nazivom: „Pod teretom križa“.
Danas živi u Hodovu (kod Stoca), a radi u Ljubuškom u firmi International kao programer i CNC operator.
Objavio je pet knjiga pjesama: Vodeni pištolj (2005.), Dvije trećine (2005., s bratom Bernardom), Ništa u zvijezdama (2009.), Moje će uši rasti (2015.), Oženit ću noć (2018.).
Objavljuje pisano u tjedniku Hrvatsko slovo, u časopisima: Motrišta, Osvit, Stolačko kulturno proljeće, Koljnofski zbornik….
Piše i kritike, osvrte, eseje.
U posljednje vrijeme piše prozu, njegov prozni prvijenac, ratno i autobiografsko djelo Bezimeni objavljeno je 2022. Za isto je dobio nagradu „ Fra Martin Nedić“ 2023.
Dobitnik je nagrade „Dubravko Horvatić“ za poeziju 2018.
Zastupljen je u antologijama: Hrvatsko pjesništvo donje Hercegovine 2014., Domovina – podijeljena sjećanja (54 autora – Njemačka) 2015., Cvrčci u trubi – antologija hrvatske antiratne poezije 2022.
Vlasnik je mnogobrojnih priznanja, plaketa i zahvalnica.
Nositelj ratnih priznanja i odlikovanja: Medalja „Oluja“ – Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Medalja „Ljeto 95“ – Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Spomenica Domovinskoga rata – Ministarstvo obrane Republike Hrvatske.
Pjesme su mu prevođene na albanski i njemački jezik.
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.
Izbori iz djela
– Ulomak iz romana Bezimeni –
Dodijeljen na stražarsko mjesto br. 2. Na ulazu u zauzeto selo, tek oslobođeno, rampa, sklepana od dva kolca i prečke jasena, postavljena privremeno kao kontrolni punkt nama iza leđa. Stražar ne prestaje piti ni častiti one koji ulaze i izlaze iz sela. To je, inače, bila naša prva akcija i uzimanje terena nakon dvomjesečnih borbi u kojima smo gubili teritorij. Ponukan tim kako smo blizu naših domova, pod dojmom urnebesno brze akcije, naš junak smanjuje količinu pića u boci obavljajući uporno svoju dužnost propusnika. Kako je razina rakije u boci obrnuto proporcionalna višekratnom skidanju i postavljanju improvizirane rampe i broju ustajanja, subjekt shrvan strahotama, sklon samosažaljenju i lijenosti još od malena, odlučuje se na koban korak. Ustaje i skida jasenovu granu te oslobađa put u selo, izlažući sebe i ostalu vojsku možebitnom nekontroliranom upadu motoriziranih neprijateljskih snaga koje se povlače u neredu te vrlo lako mogu zalutati i vratiti se nazad. Kako je poslije izjavio, nije to bio čin napuštanja položaja, tj. dezerterstva, nego trenutak zamora djelatnika koji se nesvjesno prepustio drugom ubojici po redu, nakon dosade, snu. Njegovo komiranje posljednjim gutljajem loze dogodilo se u sumrak. Izvalivši se kraj ceste, lijevu nogu je opušteno protegao na kolnik, a ukočena vojnička čizma, broj 46, stršala je k nebesima. Prema gore gdje njezin vlasnik spokojno broji anđele dok prolaze noseći pune mješine vina. Komu? Njemu i Bogu, dok svesrdno piju i razgovaraju, smijući se anđelima dok ih ovi pozdravljaju naklonom i mahanjem ruku. Jedan malo viši od ostalih, priđe im bliže. Njegovo mirišljavo krilo zapara našega stražara po licu, srećom hrpa čvrsta perja proleti pokraj očiju, ali se anđelova noga saplete i on kliznu k podu, mješina umjesto na pod kod drugih složenih pade na nogu našega nebesnika izazivajući strašnu bol. Vrisak kao takav stran je nebu i nepojmljiv, ali urođen i prihvatljiv ovdje na Zemlji, gdje se probudio vrišteći i urlajući u auspuh vojnoga kamiona. Osjetivši nešto pod kotačima vozač je brzo stao i iskočivši na put začuđeno gledao u ljudinu kojemu je pregazio nogu. Urlajući subjekt, izbačen iz stroja, uspio je okončati svoj ratni put i završio u bolnici.
– Pjesme –
Odjeci iz javnosti
U Mostaru predstavljen roman “Bezimeni” Srećka Marijanovića