Kunštić Ivan

Posted on by DHK

    Kunštić Ivan

    Biografija

    Ivan je Kunštić rođen u Đakovu 1977. godine. Školovao se u Đakovu i Osijeku. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku te stekao titulu profesora. Pjesničke radove i osvrte objavljivao je u Alephu, Quorumu, Književnoj reviji i Zborniku Muzeja Đakovštine. Nagrađen kao autor najboljeg rukopisa autora do 35 godina na Pjesničkim susretima u Drenovcima 2009., nakon čega mu je objavljena zbirka pjesama Kora (Drenovci, 2010.) Objavljivan u nekoliko pjesničkih antologija (Drenovačka antologija hrvatskoga pjesništva, Panonizam hrvatskoga pjesništva I i II), a radom prisutan i na Međunarodnom intermedijalnom festivalu književnosti PUnKt (Osijek, 2021. i 2022.). Dugogodišnji član Ogranka Matice hrvatske u Đakovu. Od 2022. član Kulturnoga vijeća Grada Đakova. Živi i radi u Đakovu.

    Izbori iz djela

    Izbor iz zbirke Kora
     
     
    POVRŠINA
     
    Izmijenili smo
    usporeni krajobraz
    modeliranjem
    vlastitih tijela.
    Sve neravnine i nemiri,
    krivotvorine
    utkane u mjesto
    na kojem ostajemo,
    gdje zvuci upozoravaju,
    ne mogu izbrisati
    amalgam ostavljen
    nakon propitivanja drugih
    koji su stojeći ovdje
    vlažnim prstom
    dotaknuli čelo i pitali
    te gotovo isto.
     
     
     
    VELIKO
     
    Odjednom, kao i ja,
    dobiješ komad papira.
    Prazan i potpuno neuračunljiv,
    bez imalo duhovitosti pokraj.
    S njim se poigravaš, postupno
    iz njega gradiš prostor, avione,
    po njemu prolijevaš kavu, nešto slano.
    Pokušavaš ga slomiti, gristi,
    natjerati da priča, izvući boju.
    Onda ga pravodobno urekneš
    i baciš stolu na neodređeno,
    toliko neznatno da se okrene,
    zgužva ili napravi već
    odgođenu kretnju zbog koje
    se ne će činiti tako istim.
     
     
     
    METAFORA
     
    Svi znaju da je mjesec
    napravljen od sira.
    Zašto si onda donijela
    to punomasno mlijeko,
    da ga iznova prelijevamo?
    Iz posuda u ograničen
    prostor hlapi tama.
    Ono što je već bilo u
    ovome nepomičnom krajoliku
    ostaje zakopano,
    uronjeno u bezbojne ambalaže,
    a plastična narječja
    kojima pripadaš,
    trajno mijenjajući ih,
    vremenom postaju niz
    u napomenu spremljenih detalja.
     
     
    LIBELA
     
    Pišem pjesme lijevom rukom
    razmišljajući o uravnoteženosti
    teksta. Dešnjak sam, i
    simuliram to stanje,
    ne suosjećam s njim.
    Borim se protiv holograma
    rečeničnog niza,
    mijenjanja subjekta u objekt,
    sebe u bestežinsku formu.
    Ne objašnjavam pripadnost,
    sjećam je se po izgledu, karakteru
    i sasvim određenoj zbrci vremena
    kojoj trenutno nedostajem.
     
     
    SAN
     
    Svakog jutra iznova se ubijam.
    Skačem sa zgrade, pijem
    solnu kiselinu, gutam tablete
    svih oblika. Sive s dodatkom,
    bestjelesno žute, uz dosta tekućine
    i cjelokupnu im pripadajuću
    dramaturgiju, potom pišem.
    Moje su pjesme dosadne.
    Bave se drugim,
    razgovaraju međusobno
    i ne galame više,
    pričaju o majkama,
    o čudnoj ženi u pukotini ogledala
    koja me već četvrt sata besprizorno gleda, i
    govori da joj objasnim sve što je crno.