Mutić Sarić Anamarija
Biografija
Anamarija Mutić Sarić rođena je 14. 09. 1998. godine u Požegi. Nakon završene prirodoslovno-matematičke Gimnazije u Požegi upisala je studij kroatistike i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Splitu, a trenutno radi kao učitelj djece s teškoćama u OŠ Žnjan Pazigrad. Poeziju piše od osnovne škole. 2013. godine pobijedila je na literarnim natječajima Goranovo proljeće, Moja Fejs priča i Volim Hrvatsku. 2015. godine sudjelovala je na državnoj smotri LiDraNo za literarne radove i osvojila drugo mjesto na međunarodnom natječaju Mihajlo Kovač za poeziju u kategoriji srednjih škola. 2016. godine ponovo je osvojila nagradu na Goranovom proljeću i natječaju Po(e)zitiva.
Radovi Anamarije Mutić Sarić objavljeni su u zborniku “Župančićeva Frulica”, “Zborniku savremene ljubavne poezije” Kreativne radionice Balkan, časopisu Filozofskog fakulteta u Splitu “The Split Mind”, zborniku “Višeglasje: Zbornik odabranih pjesama 6. Europskog Fejsbuk pjesničkog festivala”, zborniku “Džepni oblak”, antologiji “Poslednji cvetovi zla”, zborniku “Kaži mi tko si”, zbirci odabranih radova članova literarne skupine Gim-Lit koji su nastajali u razdoblju od 2009. do 2019. godine „Prvijenci iz kukuljica“ i mnogim drugima. U listopadu 2016. godine Anamarija je sudjelovala u finalu International Music and Poetry Festa. Iste se godine široj publici predstavila na skupnoj izložbi konceptualne umjetnosti Art Adria Annale kao najmlađi umjetnik. 2017. i 2018. godine je sudjelovala u manifestacijama konceptualne umjetnosti udruge PožArt kao suorganizator literarnog dijela događaja.
2017. godine ponovno se plasirala u finale International Music and Poetry Festa u obje kategorije (za skladbu i poeziju), te je u kategoriji poezije osvojila drugo mjesto. Iste godine proglašena je laureatom natječaja za najbolji rukopisni prvijenac 28. Pjesničkih susreta “Drenovci 2017.”, a u svibnju 2018. je isti rukopis otisnut pod naslovom „Polaroid“.
Bibliografija
“Polaroid”, pjesme (Općinska narodna knjižnica Drenovci, Drenovci, 2018.)
Izbori iz djela
Mrak iz kutije
Posežeš za tupim žiletom i usađuješ mi krik pod rebra.
Kvariš moju krv.
Odlaziš.
ti si moja petnaestina i nikako da se posložim
Iz prostora što nas ograđuje izviru jecaji,
ta šuma je usplahirena i blijeda.
Kupujem vrijeme govoreći o duhovnom ujedno ti želeći zlo:
„Nisi rođen kao ljevak
a kad me za noćnih vedrina prislanjaš na svoja prsa
ne doima se kao nedominantna ruka.“
Kapci ti postaju mesnatiji
ali ipak nema preokreta.
Nostalgiju rastanka prožima rasprava o požudama:
nekoć smo s guštom
meki mrak gurali u kutiju
s namjerom da ga iduće jutro doručkujemo.
Zbog njega smo i opstali,
a ti sad odlaziš!
(toliko o vjeri i nevjeri)
Ostavljaš mi sve- nemam ništa opipljivo.
Ogrćeš se egom i okrećeš glavu
dok tonem sa sljepoočnicama u prstima.
Nastavit ću insomnično
sve dok ne dođeš po posljednji zalogaj mraka
(mada znam da nećeš)-
ne bi bilo moralno toliko mi ugađati.
Prelaziš tupim žiletom po desnom dlanu,
vidim neću ti roditi dijete.
Lijevom rukom primaš kvaku.
Ključaš me u četiri zida.
Zar uistinu nećemo hraniti dijete mrakom iz kutije?
Potvrđuješ moje strahove mirno,
odlaziš;
TI ODLAZIŠ
Prisjećaš li se moje smrti?
Sivo, oprosti mi
pozitivno iscrpljeni bog
u snošaju s pasivnom božicom
ja sam tvoje svojstvo-
kalup za pornografiju
ili samosvijest
monotonija i stid
povlače se kralježnicom
Sivo,
još uvijek kuhinjske noževe
dijelim na okrvavljene
i one koji će to tek biti
Đuvegija
dosljedan u naumu
da noge i stranice kreveta pretvoriš u
krevet za zauvijek
uljuljkan u gnijezdo vijaka
postojiš
kao da ti svakog trena
u njemu trebam
roditi sina
Pitka njedra
laktacija postane zažaljena draž
kad mi tvoja usta
puna rana
udare na iznurene grudi
kao uspomena na glad potomka
divljeg poput
mladog izdanka smreke
Viraha
uglavljena u pukotinu stijene
rodnica
dom drače i crva
postaje bol
kamenčići se sami slažu
od straha
dok raslinje vene
ridajući
kao tuga
koja obara moje
nesuđeno dijete
u podnožje