Vladović Borben
Biografija
BORBEN VLADOVIĆ (Split 1943.), pjesnik, prozaik i urednik. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao slavistiku i povijest umjetnosti, te studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Ive Lhotke-Kalinskog. Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i Književnog kruga Split. Radio je kao urednik-dramaturg na Hrvatskom radiju gdje je uz redovito radiofonsko djelovanje uredio i četiri sveska zbornika Portret umjetnika u drami. Uredio je tematski broj Književne revije – Hrvatska radiodrama (Osijek, br.2/2007.god.).
Predsjednik Društva hrvatskih književnika od 2008. do 2011. Od 2002. do 2010. osnivač i glavni urednik Male knjižnice DHK.
Pjesme su mu prevedene na petnaestak stranih jezika, knjiga izabranih pjesama na njemački jezik i zbirka pjesama na albanski. Pjesme su mu uvrštene u više hrvatskih i inozemnih antologija. Njegovo djelo prezentirano je u leksikonima i pregledima povijesti hrvatske književnosti te u Hrvatskoj književnoj enciklopediji.
Dobio je sljedeće nagrade: Antun Branko Šimić (1970.), Nagrada Grada Zaprešića (2001.), Nagrada Svetog Kvirina (2004.), Tin Ujević (2005.), Dobriša Cesarić (2007.), Nagrada Grada Zaprešića za životno djelo (2012.), Srebrne svirale (2015.), Visoka žuta žita (2016.), Nagrada iz Fonda Dragutina Tadijanovića Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (2016.), Vrazova Ljubica (2017.), Književna nagrada Stipana Bilića – Prcića Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (2020.).
DJELA: Zbirke pjesama: Balkonski prostor (1970), 3×7=21(Pjesme) (1973), Vrulje (1980), Knjigapegla (1982), Odmor pelivana (1990), Cjelovitost detalja (1991), Lirika (2000), Tijat (2004), Lirski kockar (izabrane pjesme, 2005), Slak uz prugu (2008), Baden im Winter/Zimsko kupanje (izabrane pjesme, 2010), Kuća na broju 9 (2011), Luna na struju (2015), Žiroskop (2018), Tijesto tjeskobe (2020), Zvjezdokradice (izabrane pjesme, 2020), Nijema ura (2023).
Romani: Boja željeznog oksida (1989) (drugo izdanje pod nazivom Noć huligana, 2010), Razderani tlocrt (1996).
Pripovijetke: Prenoćište (2000), Nevini stolnjak (2012).
Knjiga drama: Mastiks (2009).
Radiodrame: Kralj Artur (Rubinstein) (1995), Armando teško diše (2006), Mastiks (2007). Radiokomedije: Prijenos pijanina i druge zgode (1974), Sastanak u pet (1983),
I što biste vi s takvom ljubavlju? (1994), Na pokusu (2017), Drugi pokus (2018), Treći pokus (2019).
Izbor iz djela
SUNCOKRETOVO ULJE
Boca suncokretova ulja u ruci kod kuhinjskog prozora
presijava siromašne vrtove uz željezničku prugu
iz kojih jedina vedra glava suncokretov je cvijet
Grafike ulja u vrućoj tavi ponovno crtaju kret
iz dubine štednjaka umjesto s neba
dolazi toplina i sjaj sunca s kotačića 5
Osim što gledaju spram zlaćanih traka sjemenke i slušaju
neki iz porodice glavočika dizel-lokomotivu
lavež vezanih seoskih pasa
neki zujanje poljoprivrednih zrakoplova
na otvorenom od lanaca polju
Nad plantažom zubato vrijeme, stisnuto sunčalište
skupljen suncobran mlade vlasnikove žene
Njegovo sunašce vidi samo koliko boca na traci
dok krhka narav biljke uljanice ulaguje se krajoliku i ambalaži
ČEP KAO SREĆA
Zatvori slavinu evokacija i pljusni vodom prošlost
Zatrpaj rovove borbi u postelji, na zidnim goblenima
Zakrpi hlače grada tamo gdje viri nostalgija
Zamotaj ranu što curi niz bedro zavičaja
Ostavi taj stari kovani novac neka sjaji pod zemljom
Začepi bačve koje će prazne najjače odjekivati
Ostavi se trgovanja doživljajima na ulicama
blistavih metropola diljem pogrešno tiskanog atlasa
Zamijeti da more oplakuje trule drvene grede
građevine koja je u sjaju predstavnika epohe
Zaguši želje kao mačiće u poplavljenoj Veneciji
Zavrtnje svih otvora hermetično stegni
uranjaš kao podmornica ispod leda Finske
Otvori samo metalni čep boce na čijem ćeš reversu
naći (z)broj godina što će ti donijeti zgoditak
NA IZLETU
Ne ide se autoputom najbrže do stola za blagovanje
krenulo se preko dvorišta, pored različitih ulaza
ulazimo u odlazak što nas je i pomaknulo
ne težimo k cilju nego putovanju
Troši se benzin, troše gume, sočne priče
vozač kao da ravna kosom ne volanom
sve su trave spremne za našu krpu s jelom
staje se često i lako bez odgovornosti za dolaskom
Svinutih nogu i pruženih ruku za domjenkom
i još jednim i još jednim do pijanstva
te bitke s mravima za šećer, za zemljin desert
Povratak ne planiramo niti se o njemu dogovaramo
raspravljamo o dužini puta i naravi pjevanja
pa nas grla vode do preostale čaše
u krhkome lomljivome servisu
što mu je i namjena da se dade ispiti i razbiti
SLAK UZ PRUGU
Ta željeznica na pogon cvijeta uz prugu
povezuje neka bliska mjesta
od rodnoga grada do stečenoga humka
ne višega od tisuću metara
jer premda penjačica, ta brza biljka
ne stremi višem od jestivosti
Ovija se oko putnikove nostalgije
živeći samo pola dana duž mokroga nasipa
jer kiša sipi kad samac odlazi i kada se vraća
Uzalud cvijet svoj kratki život
boji bijelim i ružičastim putovanjem
ne može skriti onu dugu
nesamostalnosti i konačnosti
da će slak jedanput zaustaviti vlak
OPUŠAK U PEPELJARI
Dok se opušak u pepeljari
sušio i smrdio tradiciju
pitao se dokoni namjernik
koja je to ruka ostavila
dio svojih misli
svojih nakana i odluka
Pitao se dokoni ćudorednik
od kakvih se usana odvojio
još žareći duhan od njegovih
zavičajnih polja i trudnih beračica
Jesu li te usne ljubile, psovale
ili presahle u traženju pravde
Traže li usne svoj napušteni čik
ili opušak traži usne koje su ga napustile
Ili pepeljara kao neki topli dom
dočekuje i ostavljenog i odbjeglog
i druželjubivca i samca
Bi li opušak znao govoriti
kao što usne znaju šutjeti
PRESLOŽIO VESTE U ORMARU
Presložio veste u ormaru
stavio zimske a izvadio ljetne
Izvadio jedno ljeto s planinom u džepiću
stopama na usnama i obrvama
Izvadio drugo ljeto s mnoštvom
na rivi, na brodu neplanske navigacije
Izvadio majicu s kamenim lavom
na reveru, prošavši kroz gradska vrata
KUĆICA U BRDU
Kućica u brdu gledana s autoceste
mala je, bijela i osamljena
kao zaostalo zrno riže na stolu
Zdjela probrane riže puna je, gusta
kao šuma branjena svojim stablima
Tko živi u onom zagubljenom zrnu riže?
Ni onaj tko kupuje povrće
ni onaj tko kupuje ljubav
ni onaj tko vlada drugima
ni onaj tko ne vlada sobom
ni onaj tko se razmeće poljima
ni onaj što se nadmeće sa strojevima
ni onaj što je niz rijeku
ni onaj što je uz stegu
Ne stanuje tamo nitko dalek nebu
ni ljudima kao što se s autoceste čini
SPUST
Niz planinu juri se na repovima mjeseca
nama u dolini stoji ura
šuma je posječena i blijeda
stablo do stabla u hropcu se trza
na ruci krčmara smrznuo se sat
nema svirača nema kuhana vina
Spuštaju se do nas leševi mladi
kazaljke su stale prestala je bura
sve su staze ledene i brze
klizavo prođu do u zadnji čas
hodamo, grabimo, ispijamo kina
svakom se čini da je bio tât
Na dnu spusta okret i ponovno na vrh
netko vlastitim nogama netko pomoću kolotura
pa kad se počne opet padati
Svak se ne zaustavlja do konačna dna
iz grla mu grobna sopranska koloratura
Nakon posljednjeg spusta digne se
koliko je snažno živio
KUTIJA ZA FOTOAPARAT
Prazna je kutija za fotoaparat
i ukućani misle na mene u snimkama
moja ruka ne zna namjestiti ekspoziciju
te korak svoj brojim, mjerim
kako savladati tu staru udaljenost
a da sam ja u tom liku u toj slici
i da cijeli povratak stane u tu kompoziciju
Prazna je komora fotoaparata
i stranci misle na mene zajedno s trgovima
na kojima sam uhvaćen poput golubova
s prstenom na prstu sigurnije putovanje vjerim
nikakav majstor u okvir svoga kadra
zadržati me ne bi prošlog
mogo ni privući me k sebi
te može mirno prema aparatu i struci
odložiti ga u kutiju gladnu od sadržaja svog
PJEGE NA RUKAMA
Odakle izrone te staračke pjege na rukama?
iz onoga časa kada nisi razumio jesen
i prvi trag školske krede
kada nisi spoznao vrijeme za poljubac
i daleke trgove po kojima šeta tvoja plahost
kada nisi sudjelovao u biranju rodnoga grada
a nudili su se mnogi na slanim i slatkovodnim obalama
kada nisi htio pijanstva nego vino
spleteni vijenac nego samo lovor
kada nisi postao rudarima otac
ni spuštao se u jamu savjesti
kada nisi više ostajao uznosit
nego ponizni skupljač sitnih koraka
DVANAESTINA
Dobio sam dvanaesti dio zemlje
dvanaesti dio prijatelja
dvanaesti dio žene
dvanaesti dio karijere
dvanaesti kat u neboderu
dvanaesti dio kupaonice
dvanaestotonsku glazbu
dvanaest mjeseci u godini
dvanaesti dio ljepote
dvanaestinu mudrosti
dvanaestinu hrabrosti
čir na dvanaestercu
pad s dvanaestokatnice
jedno cijelo grobne zemlje
URA NA RUCI
To vrijeme što protječe na vreloj ruci
nosim bezazleno kao ukras
namijenjen pogledima drugih
Taj mali stroj koji radi kao za mene
zagovara svoju firmu svoju dušu
odan je svome majstoru svojoj struci
Fina je to urica kaže trgovac
pokazuje vlagu, tlak, vjeran kao pas
ostat će s vama pa kucati i nakon vas
Svi vjetrovi koji na vas pušu
na njoj se neće primijetiti
niti će kao vaša ruka da vene
Prepustite se njenim kazaljkama
ona će kazivati uvijek isti pravac
a što ste mijenjali putove
to vas je koštalo kljenuti srca
a ne makinica brižno napravljena
u radionicama Švicarske ili Japana
OKO KAO OTOK
Oko kao otok pliva u vodi
oko kao otok okruženo je morem
i slanom suzom kao kad na otoku
bude dugotrajna suša ili se
razbije neka brodica o hridi bez kruha
U oku kao na otoku
raste česvina raste borovina
i smola na kapcima
kad se predugo spava
i ne želi otvoriti oči
da se ne vidi kako ničega od onoga nema
što se posijalo, posadilo, zalijevalo
zavoljelo, jedanput izljubilo
pa si ostavljen
U oku kao na otoku
bijele se male crkvice
s kampanilom na preslicu
ljuljaju se zvona pod obrvama
ljulja slika u dojmu
kao kad se u vodi razvija fotografija
Pliva oko na pučini duše
Oko kao otok
Otok kao okot