Na ovogodišnji natječaj za esejističku Nagradu „Zvane Črnja“ pristiglo je 14 knjiga koje potpisuje trinaestero autora.
Riječ je o sljedećim knjigama, autorima i nakladnicima:
1. Branko Čegec: LJEPOTA PONORA, o vremenu, piscima i dobrovoljnom ropstvu, MeandarMedia, Zagreb, 2025.
2. Igor Grbić: ISPRAVLJANJE VREMENA, Disput, Zagreb, 2026.
3. Renata Jambrešić Kirin: SVIRATI DO KRAJA VREMENA, Naklada Ljevak, Zagreb, 2025.
4. Željko Kipke: OD CRNOG SUNCA DO SALONSKIH RADIKALA, Matica hrvatska, Zagreb, 2026.
5. Ružica Martinović Vlahović: ZEMALJSKI I NABESKI GRAD U SVEMIRU LJUBAVI, eseji, Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek, 2026.
6. Zlatan Mrakužić: POPULARNA KULTURA 20. STOLJEĆA, Izabrane teme, Srednja Europa, Zagreb, 2025.
7. Arsen Mužić: KONTRAPAS: Ogledi i objede / Minimalizam, Redak, Split, 2026.
8. Helena Sablić Tomić: BACHOVE KNJIŽEVNE KAPI, Naklada Ljevak, Zagreb, 2026.
9. Matija Štahan: IZVOD IZ KRŠĆANSTVA, Kako vjerovati u 21. stoljeću?, 2. izd., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2026.
10. Matija Štahan: KRHOTINE KULTURE, Ogledi o duhu vremena, Alfa, Zagreb, 2026.
11. Boris Vrga: POTICAJI I SUGLASJA, književni eseji i osvrti, vlastita naklada, Petrinja, 2026.
12. Milana Vuković Runjić: GLAS IZDALEKA, Portret Ilije Crijevića, Vuković & Runjić, Zagreb, 2026.
13. Maja Zorica rođ. Vukušić: MARKIZ DE SADE I ŽENE ŽEDNE ŽARA, FF press (Fil. fakultet Sveuč. u Zagrebu), 2026.
14. Ivan Zrinušić: ŠPRANJE (2020. – 2023.), Durieux, Zagreb, 2026.
– – – – – – –
Povjerenstvo u sastavu: prof. dr. sc. Cvijeta Pavlović, predsjednica, dr. sc. Davor Šalat, član i dr. sc. Boris Domagoj Biletić, član
obrazlaže
DODJELU NAGRADE „ZVANE ČRNJA“
Prosudbeno povjerenstvo za nagradu Zvane Črnja za najbolju knjigu eseja u jednogodišnjem razdoblju ove je godine imalo iznimno težak zadatak – među mnogim izvrsnim i raznorodnim esejističkim knjigama izabrati najbolju. Zadatak je bio tim teži s obzirom na to da smo morali ocjenjivati djela koja pripadaju različitim vrstama esejistike. Od one književne koja je nerijetko prekoračivala granicu književnoznanstvenog i kritičkog diskursa, preko esejistike usmjerene na specijalizirano područje interesa neke autorice ili autora, ponekad čak s obilježjima monografskih sinteza, sve do emotivno i refleksivno izrazito angažiranih eseja o raznovrsnim pitanjima i problemima suvremenog čovjeka i svijeta. Neke, inače izvrsne knjige više nalikuju znanstvenim ili publicističkim monografijama nego esejistici u pravom smislu riječi pa smo ih izostavili iz konkurencije za uži izbor ili za laureata. Tako smo nakon pomnog odmjeravanja književne kvalitete i zastupljenosti esejističkog diskursa izdvojili šest knjiga. One ne samo da su ušle u uži izbor, nego bi svaka od njih zasluživala nagradu. Riječ je o sljedećim naslovima (abecednim redom autora):
- Branko Čegec: Ljepota ponora, Mandarmedia, Zagreb, 2025.
- Igor Grbić: Ispravljanje vremena, Disput, Zagreb, 2026.
- Željko Kipke: Od crnog sunca do salonskih radikala, Matica hrvatska, Zagreb, 2026.
- Matija Štahan: Izvod iz kršćanstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2026.
- Boris Vrga: Poticaji i suglasja, vlastita naklada, Petrinja, 2026.
- Maja Zorica rođ. Vukušić: Markiz de Sade i žene žedne žara, FF press, Zagreb, 2026.
Od spomenutih knjiga svojom nam se esejističkom lucidnošću, vehementnošću, preciznom društvenom dijagnostikom i kritičnošću te izrazitom stilskom bujnošću kvalitativno nametnula knjiga Ljepota ponora Branka Čegeca. On uspijeva objediniti društvenu analizu, književnu refleksiju, osobni angažman i snažnu literarnost, a da pritom ni u jednom trenutku ne gubi dominantno esejistički karakter. Zato smo jednoglasno odlučili da je Čegec ovogodišnji laureat nagrade Zvane Črnja.
Riječ je o knjizi izrazito senzibilnog, duhovno nemirnog i društveno dubinski angažiranog intelektualca. Čegecov uzbibani tekst ima sve odlike vrsne esejistike. To su erudicija koja osobnom vizijom i angažiranošću prodire u svaki segment društvene zbilje, širok tematski raspon od apokaliptične svjetske situacije, oligarhijskog i tehnološkog porobljavanja, do našeg društva posve premreženog kriminalom i korupcijom, potpuna aktualnost u kojoj i čitatelj smjesta shvaća o čemu se i kako govori, žustri stil kojim se analitički precizno i sugestivnom literarnošću nastoji probuditi otpor prema posvemašnjoj dehumanizaciji i tehnokratskom otuđenju čovjeka. Knjiga Ljepota ponora svesrdno prianja uza zaključak Williama Faulknera prilikom primanja Nobelove nagrade kojim on odbija „prihvatiti kraj čovjeka“, uza uvjerenje da je, kako kaže Čegec, „radosti rođenoj u znatiželji“ još uvijek moguće zaustaviti „suicidalnost projekta ‘suvišnog čovjeka’, čovjeka prepuštenog volji stroja“. Čegec ide do uočavanja i intenzivnog pobrajanja raznih zala na društvenim makro i mikro razinama. To ga neizbježno dovodi do rezignacije, čak i na području književne inventivnosti („Zasad, čini mi se, pravog otpora nema“). Ipak, ponor ima i svoju ljepotu, no društvena je glupost ne može vidjeti jer joj je ona slijepa pjega. Tom ponoru gluposti promiče sve ono što „ne razumije, što dolazi iz njemu nedokučiva iskustva“, a to je književnost/umjetnost. Ona poziciju slabog može „relaksirati različitim sredstvima, potencijama u jeziku/materijalu, formalnom i strukturalnom dovitljivošću“.
U prvome dijelu knjige pod naslovom O vremenu prevladavaju nešto dulji tekstovi u kojima se nižu temperamentne reakcije na razne pošasti koje su nas zadesile zadnjih godina te opsjene svjetskih i lokalnih vladara u vezi s njima. Čegec ustrajno prokazuje mehanizme vladanja, manipulacije i prljavog profita koji u pozadini povlače konce sistemskoga zla i sve čudovišnije tehnologije što određuju ropsku sudbinu čitavog čovječanstva i svakog pojedinca.
U drugome dijelu knjige naslovljenom O književnosti / o knjigama autor se u opisu društveno-tehnološkog pandemonija fokusira na posljedice vladavine profita u svim segmentima književnoga života. Čegec tu reagira razornom analitikom kapitalističke zloupotrebe književnosti i njezina posvemašnjeg uništavanja, i to na razini kulturnih institucija, predatorskih odnosa u poduzetništvu i nakladništvu, tržišnih kriterija u vrednovanju književnosti te elementarne pismenosti na kojoj se očituje urušavanje temeljnih civilizacijskih dosega. Autor je svagda vrlo aktualan. Na temelju višedesetljetnog sudjelovanja u književnom životu hitro donosi pronicava i vrlo turobna, što znači realistična, razmišljanja o vanjskoj i unutarnjoj destrukciji književnosti te o autoricama i autorima koji se literarnom inovativnošću ipak opiru ništavilu.
Autori toga tipa postaju pak glavna tema trećega dijela Čegecove knjige pod naslovom O pisanju / o čitanju. On se u završnom dijelu knjige približava takozvanom književnom eseju ili eseju o samoj književnosti, ali u tome izbjegava bilo kakve kritičke ili književnoznanstvene šprance. Dapače, to su eseji s velikim udjelom subjektivnosti, fragmentarnosti i formalne osebujnosti. Oni svojim tematikama, ali i različitim načinima pisanja (čak i s jednom narativnom pjesmom u stilu poznatih Čegecovih stihova: „Kad sam prestao pisati kritiku/ pisao sam je u svakoj izgovorenoj rečenici“) ponajviše očituju vlastite književne i općeumjetničke predilekcije. Čegec se tu vraća na teren vrsnog poznavatelja književne teorije i prakse koji „u nekoliko poteza“ lucidno prodire u čvorišna pitanja i karakteristike neke šire literarne teme, autorskog opusa ili književne strukture koja je uvijek u odnosu s jezičnim, poetičkim, psihološkim, kulturološkim i socijalnim kontekstom. Uglavnom, Čegecova knjiga Ljepota ponora uvodi nas u intelektualnu i egzistencijalnu pustolovinu dramatičnog suočavanja sa suvremenošću koja danas već nadmašuje razne književne distopije. Ponor je, dakle, ta suvremenost na koju se knjiga fokusira, a ljepota je u načinu na koji se to u knjizi radi i u tome kako pokazuje gotovo iluzornost, a ipak nužnost otpora koji usprkos svemu odbija „prihvatiti kraj čovjeka“. Svojim intelektualnim „ustankom“ protiv antihumanizma i sočnim izrazom visoke literarne, upravo esejističke vrijednosti Branko Čegec otvara nam oči za mračno stanje svijeta koje nas sve podjednako zahvaća. Nudi nam vlastite sugestije o tome koji bi nam – prvenstveno umjetnički – orijentiri mogli pomoći u spomenutom otporu te ustrajno potvrđuje da književnost i umjetnost još uvijek mogu biti prostor slobode i obrane ljudskosti.
Prosudbeno povjerenstvo za nagradu Zvane Črnja
Pula – Zagreb, 23. listopada 2026.