Večeras se u Osnovnoj školi u Zaboku održala dodjela Nagrade „Ksaver Šandor Gjalski” za 2026. godinu, jednog od najznačajnijih književnih priznanja u Hrvatskoj, koje je ove godine pripalo Sibili Petlevski za roman Duhovi zemlje, objavljen u izdanju nakladničke kuće Sandorf. Svečanost je održana u sklopu manifestacije Dani Ksavera Šandora Gjalskog, koja je tijekom deset dana bogatim kulturnim programom okupila književnike, učenike, kulturne djelatnike i ljubitelje književnosti, slaveći stvaralaštvo velikog hrvatskog književnika te promičući čitanje i književno stvaralaštvo svih generacija, piše Zagorje.com.
Predsjednik Društva hrvatskih književnika Dino Milinović istaknuo je važnost književne tradicije, poticanja mladih na čitanje i pisanje te očuvanja književne baštine, pohvalivši pritom Zabok i manifestaciju Dani Ksavera Šandora Gjalskog kao primjer uspješnog promicanja književnosti i povezivanja različitih dijelova Hrvatske.
– Drago mi je što sam večeras ovdje kao predsjednik Društva hrvatskih književnika, koje njeguje 126 godina dugu tradiciju. I Nagrada „Ksaver Šandor Gjalski” ima svoju vrijednu tradiciju, dodjeljuje se od 1985. godine, a njezini su dosadašnji dobitnici neki od najistaknutijih hrvatskih književnika i književnica.
Čestitam svom kolegi Sibili Petlevski i svim ostalim kandidatima. Nažalost, još nisam stigao pročitati nagrađeni roman Duhovi zemlje, ali očito je riječ o ambicioznom, velikom romanu. Nije dovoljno imati samo talent, nego je potrebna i ambicija da bi se napisalo veliko književno djelo. Upravo se po tome veliki književnici razlikuju od onih koji književnom scenom samo prolaze.
Posebno mi je drago što sam ove godine, na dodjeli nagrade „Tin Ujević” u Vrgorcu, bio prisutan kada je Osnovna škola iz Zaboka dobila jednu od nagrada namijenjenih učenicima i njihovu radu na području književnosti. Večeras me raduje čuti i o sudjelovanju učenika i predstavnika različitih gradova i županija, od Međimurja i Varaždinske županije do Krapinsko-zagorske županije, Poreča i Crikvenice.
Imam osjećaj da se Hrvatska na ovaj način ponovno povezuje u svojevrsnu respublica litteraria, odnosno književnu republiku, kakva se razvijala još u doba renesanse. Od Međimurja do Istre, Rijeke i Kvarnera, pa sve do Dalmacije, takvo povezivanje upravo je ono čemu težimo u Društvu hrvatskih književnika. Želimo promicati i prepoznavati autore sposobne stvarati velika književna djela, ali i čuvati književnu baštinu koju Zabok tako lijepo njeguje, osobito onu povezanu s Ksaverom Šandorom Gjalskim, jednim od velikana hrvatske književnosti čijim putem trebamo nastaviti ići.
Zabok se u tom smislu posebno ističe. Bogatstvo i raznolikost programa koji su se tijekom proteklih desetak dana odvijali u sklopu manifestacije Dani Ksavera Šandora Gjalskog dokaz su koliko se može učiniti za kulturu i književnost. Voljeli bismo da i drugi gradovi slijede takav primjer.
Tada se nećemo morati pitati treba li nam književni esej na maturi. Budući da smo večeras u školi, želim pozvati sve koji sudjeluju u obrazovanju mladih da podrže peticiju i inicijativu kojom se nastoji spriječiti pojednostavljivanje ispita koji bi trebali potvrditi zrelost mladih ljudi. Književnost ne smije biti žrtva statistike i nastojanja da se rezultati prikažu uspješnijima.
Još jednom čestitam Zaboku, svim sudionicima i organizatorima manifestacije Dani Ksavera Šandora Gjalskog. U proteklim smo danima imali priliku vidjeti doista prekrasne programe. Potrudimo se da tako nastavimo i sljedeće godine, kao i u godinama koje dolaze – izjavio je Milinović.
Sibila Petlevski, dobitnica ovogodišnje Nagrade „Ksaver Šandor Gjalski” za roman Duhovi zemlje, izrazila je zahvalnost na priznanju, istaknuvši kako je pisanjem romana nastojala povezati različite povijesne i geografske prostore te ispričati priče o hrabrim ženama, žrtvama i običnim ljudima čije sudbine zaslužuju biti sačuvane od zaborava.
– Kada sam pisala Duhove zemlje, znala sam da preuzimam golem i težak teret. Na više od 600 stranica pokušala sam povezati ono što se na prvi pogled čini nespojivim: mračnu povijest Zagreba u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, sudbine sestara Baković i drugih žena te svijet rudnika bolivijskog Altiplana, povezujući ih s različitim kulturama, vjerovanjima i duhovnim potragama. To se može činiti gotovo nepodnošljivim vremenskim i prostornim skokom, ali pisanje ovakvog romana upravo je traganje za pukotinama u vremenu.
Željela sam ispričati priču o hrabrim ženama iz mračnog povijesnog razdoblja, o heroinama, žrtvama, radnicama i majkama. To je i priča o sijačima ideala, o običnim ljudima koji su odlazili na drugi kontinent trbuhom za kruhom, a čiji glasovi nastavljaju živjeti unatoč zaboravu.
Zemlja pamti. Ona čuva duhove onih koji su stradali, ali i snagu onih koji su se usudili suprotstaviti nepravdi, bez obzira na to govore li kajkavski, čakavski, štokavski ili jezicima autohtonih naroda Anda, poput kečue i ajmare.
Pišući ovaj roman, često sam se osjećala kao rudar u vlastitoj mašti, probijajući se kroz slojeve povijesti, fikcije, nade i očaja. Ova nagrada potvrđuje mi da taj dug i zahtjevan put nije bio uzaludan, rekla je Sibila Petlevski.
