Marin Kos je rođen 26. travnja 1997. godine u Zagrebu. Živi u Sisku, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studij je završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poeziju aktivno piše od prvoga razreda osnovne škole. Prva zbirka poezije Ovo sam ja, Marin, uobličena od najranijih pjesama, objavljena mu je 2011. godine. Uz zbirku je snimljen i kratki poetski film, sastavljen od interpretacija uvrštenih pjesama od strane 24 etablirana dramska umjetnika. Film, koji je u formi DVD medija dodatak svakom tiskanom primjerku knjige, izvorno je predstavljen 2010. godine na prvom izdanju festivala Zagreb, grad poezije, a potom su knjiga i film predstavljeni u Sisku, raznim hrvatskim gradovima te na festivalima u Beogradu i Sarajevu. Sljedeću knjigu poezije objavio je 2021. godine. Pjesme i esejistički tekstovi su mu objavljeni u časopisima Riječi, Kupa, Književna Rijeka, u novinskom listu Novi sisački tjednik, u zborniku Književni kompas Sisačko-moslavačke županije, kao i na portalima čovjek-časopis i zapisi.ba. Dobitnik je priznanja „Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najboljeg mladog autora” Zajednice kulturno umjetničkih udruga Sisačko-moslavačke županije u 2021. i 2025. godini. Član je Matice hrvatske.
Bibliografija
1. Ovo sam ja, Marin, Zagreb, 2011.
2. Na putevima vječnosti, Matica Hrvatska Sisak, Sisak, 2021.
Izbor iz djela
Sjene na platnu
Sjećaš li se, možda,
kada je to počelo?
Star sam i zaboravih, a
važno je, važno znati.
Sjećaš li se, možda,
kada je to počelo?
Sjećaš li se kojeg su dana,
sunčanog i sjetnog,
djeca glinena vidjela sjene?
Slikala su ih na platnu gorostasnom,
bjelinom čistom ovjenčanom.
I potezi kista krvavih bijahu
okrunjeni životom.
Sjećaš li se plesa tih
umnih sjena i suza
teških u očima
korporalnih bića?
Blijedo svjetlo nestalo je
davno, a oni slikaju i dalje,
na površini bijeloj, neokaljanoj.
Žao im je, zaista im je žao, ali
to je sve što znaju.
Sjećaš li se, možda,
kada je to počelo?
Jezero
U šumi dalekoj,
zemlji licem okrenuto,
Jezero leži staro.
Svakoga dana životinja
jedna, ili čovjek vrijedan,
pogled svoj umoran
usmjere na njega.
I ono što vide
slika je bajna.
Tisuću maski nosili su
tijekom života svojih,
a sve te maske sada
poredane su pred njima.
Jezero je to staro,
vode bistre, neokaljane,
što vidi maske Živih
i prostire ih pred njihovim očima.
Samo jednu ne pokazuje
nikad, jer onoga tko ju vidi
strah iskonski prožima.
Ali nitko se ne boji više
od Jezera samog.
Ono suviše dobro zna da
maske strašnije od lica nema.
Kada ugasne svijeća
Ti, koja sjediš na klupi u noći,
na toplome zraku,
kakve priče nosiš u
svojem hladnom dahu?
Otkrij mi, ja želim čuti,
koja riječ na tvojim
skrletnim usnicama počiva.
Meni možeš reći,
ja ću ovdje biti,
barem još koji trenutak
sjedit ću s tobom u tišini.
Izusti, molim te,
riječ skrivenu u
zjenicama zvjezdanim, blijedim tvojim.
Kosu ti dijamantnu cjeliva vjetar,
ali ni ona ne govori.
Na kiši mjesečine vidim
tvoje lice i kapljicu kako
na obrazu tvojemu drhti.
Reci, zašto ti tuga
povija umorna pleća?
Gdje su ti djeca,
svi mili tvoji?
Zar si ovdje posve sama,
starice draga?
Šutiš. Ne moraš mi reći.
Nema djece.
Ni unuka tvojih.
Davno su ih uzeli
visoki oblaci slobode.
Samo jedna zaboravljena
kuća iza tebe jedva stoji.
Zar nitko ne vidi tvoje
krhko tijelo kako ovdje
iscrpljeno sjedi?
Više od tebe, čini se,
svi su nijemi.
Što čekaš?
Zar da pepeo zagrli ti kosti?
Znaš li možda hoću li ja jednom,
kada će mi svila krasiti glavu,
imati ruke izbrazdane poput tvojih?
Kada ćeš ustati s ove klupe?
Molim te, molim te, to mi reci.
Ruka iznemoglo steže štap, kao da je
zvuk taj kojemu pomoć treba.
Glas tvoj,
mek i nježan.
Kolike si uspavanke svojoj djeci
pjevala pomoću njega?
Ali njih sada nema da pjevaju tebi.
Samo ja zvuk tvoj čujem, tvoja blaga slova:
“Kada ugasne svijeća.”
Fitilj je na kraju;
proždiru ga gladna plamena usta.
To znam, ne moraš mi reći.
Ali svijeća još gori,
a ja sjedim s tobom u tišini…
barem još trenutak koji
neka gori.
Trenutak što se kreće
Kada ne bi misliti mogli
znali bi što nas čeka,
daleko od straha kojeg
otkucaji nose u dubini.
Možda bi tada bili vrijedni
onoga što nam je dano,
možda bi se tada klonili
zvjerinjeg bijesa.
Ponekad svaka riječ
izrečena u slutnji zazvuči
zvukom krvi
i zamrače se nedužna ljeta.
Hirovita ljudska je duša i
nezadržive (nesavladive) njene su težnje.
Sve što želi gotovo je ništa –
bistra sunčana polja na kojima
mnogi vide samo Jedno.
Ali mi mislimo.
I često nam magla obavija misli,
pa ne vidimo da rebra su svaka,
kolosalno plaha,
glasnik novoga dana.
Preludij za vječnost
Korakom stalnim, ponekad teškim
…
pokatkad lakim, gdjekad brzo
…
a onda ponovno polako
…
sve neprestano hodi ususret kraju.
I tužno je, priznajem, vidjeti
kako gordu stijenu obgrljava prah
i kako u pijesku iscrtan stari
znak gubi svoj lik.
Hoćemo li moći reći da smo bili
hrabri na žalu života,
u trenutku kada sve svome kraju vodi?
Jesmo li svi bili što smo mogli biti,
dok smo mogli biti?
Ljudi – ništa više.
Jer samo Jedno hoda ovom stazom,
od rijeke bezvrijednoga praha sagrađena je stijena snažna.
Stijena slaba.
I dugo je padala u ponor,
jer život na trenutke boli,
no sada je dosta,
jer bol je skrivena sreća.
I ja poznajem tu sreću – ja umrijeti neću!
I ljudi poznaju tu sreću – čovjek je smrti strah smrtni!
Neka ovo bude zadnji zov prije noći:
da ne bude nas strah
potražiti izgubljenog brata,
potražiti izgubljenu sestru.
Nebesa zovu, čekaju sve nas,
i mnogo puteva do njih vodi.
I na putevima ostati mora svačije
stope smijehom ispunjen trag,
da Vječnost kraju bude kraj.