Ljiljana Brković Zorčić rođena je 28. siječnja 1962. godine u Varešu u Bosni i Hercegovini.
Od 1972. godine živi u Ilidži gdje je završila osnovnu školu.
Srednju građevinsku tehničku i Građevinski fakultet završila je u Sarajevu. Zbog ratnih zbivanja u BiH 1992. godine s obitelji seli u Hrvatsku.
Pisati počinje iz potrebe da čuje svoj glas i izrazi svoje mišljenje o životu.
I najvažnije, Ljiljana je majka dvoje djece i baka dvoje unučadi.
Živi i radi u Sisku.
BIBLIOGRAFIJA
- Zbirka priča “Najlakše bi bilo sve gurnuti pod tepih” bila je u finalu Književne nagrade “Korzo Slova” 2022. i 2023.
- Priča “Bomboni” osvojila je drugo mjesto na 10. Matičinom književnom natječaju za kratku priču “TUROPOLJSKA POCULICA” Ogranka Matice hrvatske u Velikoj Gorici i objavljena u časopisima „Luč“ i “Kvaka”
- Priča “Znak“ objavljena je na portalu „arteist“ 2018. i u časopisu Alternator, (međunarodni časopis za književnost, kulturu i umjetnost sisačke Udruge za promicanje alternativne i urbane culture)
- Priča “Učiteljica me nije voljela” objavljena je na portalu “Psihološki prostor”
- Priča “San o Steli” objavljena je pod naslovom “Sudbina” u zajedničkom zborniku „Najkraće priče 2020.“ – Izdavačka kuća Alma
- Priča “Priče koje nije potrebno započinjati” objavljena je na portalu ”Čitaj mi”
- Priča “Haj, Luise!” je pohvaljena na a54. književnom natječaju „SUSRET RIJEČI BEDEKOVČINA 2023“ i ušla u istoimeni zbornik
- Priča “ Ekvilibrij” je na 24. Natječaj za kratku priču “Zlatko Tomičić” Književnog kruga Karlovac osvojila peto mjesto i objavljena u 36. broju KARLOVAČKOG TJEDNIKA.
- Priča pod naslovom „Krivnja“ objavljena u zajedničkom zborniku „Najkraće priče 2021.“ – Izdavačka kuća Alma”
- Priča “UPS!” je pohvaljena i pročitana na 40. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika koji organizira Hrvatski sabor kulture i objavljena u časopisu “Kvaka”
- Priča “Dragi Richarde” objavljena je u časopisu „Riječi“ogranka Matice hrvatske Sisak broj 1-2/23.
- Priča „Illy kava” osvojila “Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za 2021. i objavljena u časopisu “ Kvaka“
- Priča “Najlakše bi bilo sve to gurnuti pod tepih” je na 42. Susretu zavičajnih književnika koji organizira Hrvatski sabor kulture osvojila Plaketu „Slavko Kolar“ za najbolje prozno djelo 2023..
- Priča “Sanjari” objavljena je zborniku CeKaPea ( pod naslovom “Učitelji”) 2020..
- Priča “Tvrđava“ objavljena je u zajedničkoj zbirci priča “ Zimske priče 1” – Pisci i književnost
- Priča “Na svoj način “ objavljena je u zborniku CeKaPea 2019.
- Priča “Bhanka” u časopisu “ZVONA I NARI” u okviru projekta “Žena u Vjeri”
- Priča „Sklopim oči Levi“ objavio je portal Radio Gornji Grad
- Priča „Uljez“ bila je u finalu Natječaja za kratku priču satiru „Slavko Kolar 2024.“
- Priča „Crveni ruž“ bila je u finalu književnog natječaja za najbolju gorku priču „Marija Jurić Zagorka 2025“
- Neke od priča objavljene su u zajedničkim zbirkama priča „S ljubavlju, Dea“, koji organizira Društvo albanskih umjetnika Hrvatske DEA, u zborniku autora ”KNJIŽEVNI KOMPAS SISAČKO-MOSLAVAČKE ŽUPANIJE”
PJESME:
- Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najbolje pjesničko ostvarenje“ za 2020 godinu za pjesmu „Bolnica“ i ostalu prijavljenu poeziju
- Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najbolje pjesničko ostvarenje“ za 2022 godinu za pjesmu „Ispisivanje ljubavi“ i ostalu prijavljenu poeziju
- Pjesma „Ima li dovoljno ljubavi“ je dobila POHVALNICU na 42. Susretu zavičajnih književnika 2023. koji organizira Hrvatski sabor kulture.
- Pjesma „Otac“ je na 15. Susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“,(2023.) ušala u izbor i uvrštena u Zbornik “Pred svetionikom duše”
- Izabrane pjesama objavljene su i u časopisu „Riječi“ogranka Matice hrvatske Sisak broj 1-2/23. ( Motar, Jutros, Ispisivanje ljubavi, Tražim tišinu, Druga strana tohg mraka, Lilly, Briga, Sveto drvo
- Izabrane pjesme objavljene su u zborniku Moja Scena online godine 2022. – u okviru Projekta koji je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
- Pjesma “Na putu” ušla u finale V. festival poezije „Ban Josip Jelačić“ 2023. i objavljena u zajeničkoj zbirci Žena s knjigom 2024..
- Izabrane pjesme objavljene su na portalu „Metafora“( Sveto drvo, Druga strana tog mraka, Crni pas, Biti- nakupilo se, U ime ljubavi, ispisivanje ljubavi, Ima li dovoljno ljubavi
- Pjesma „Susret“ ušla u Zbornik „Hod se nastavlja“
- Pjesma „ Ne znam protumačiti sve svoje pukotine“- prvo mjesto na natječaju Velika Gorica objavljena u zborniku DUŠA
- Hrvatski pjesnički festival „Beč u prolječe“, Maslačkov san, Miris zemlje( Srebrenac), Usnula
IZBOR IZ DJELA
Baš kad sam dovršila slaganje knjiga koje sam čekala od početka školske godine, a tek su jutros stigle, netko je pokucao na vrata. Pomislim na radni sastanak koji smo u školi imali svakog petka, pogledam na sat i zaključim da je za njega još rano. Prije nego što sam izgovorila slobodno, vrata je odškrinula ravnateljica i upitala :
„Natalija, jesi li se ti cijepila?“
Izmakla sam se i provirila iza police pomislivši što sad ova babetina hoće? Pošutjevši kratko, glasno upitam:
„A zašto?“
Lice joj se mučilo dok se pokušavala nasmijati. Učini mi se, na trenutak, da ima nešto sablažnjivo u mome neprirodno visokom tonu glasa. Nakašljem se kako bih otklonila nelagodu.
Ravnateljica, profesorica fizike koja je nedavno dobila novi mandat, a nekoliko mjeseci prije toga napunila šezdesetu, i ja imale smo korektan odnos sve dok u školi nisu počele rasprave o cijepljenju. Po nalogu politike ili iz svog osobnog straha, na svakom je kolegiju u uvodnoj riječi napominjala da bi smo se mi, prosvjetni radnici među prvima trebali cijepiti i tako biti primjer djeci i roditeljima. Sve teže sam podnosila njen suptilni način pritiska. Na zadnjem kolegiju, kada je kao dobar dan izgovorila da ćemo se prije ili poslije svi morati cijepiti jer necijepljeni možda neće moći raditi s djecom, ustala sam revoltirana i rekla da nitko, pa ni ona, nema pravo prisiljavati ljude na nešto i prijetiti otkazom, da prosvjetni radnici nisu ničiji zamorci, te da bi ju netko zbog takvih izjava mogao tužiti. Dok sam to govorila gledala sam u nju i zamijetila ljutnju koja joj je izobličila lice. Dok je iz bokala u čašu sipala vodu, shvatila sam da sam ju izrečenim dovela u neugodnu situaciju.
Nakon toga gotovo da mi se nije obraćala. Komunikaciju je svela na pogled očima i jedva primjetno kimanje glavom umjesto pozdrava. U držanju njenog tijela prepoznavala sam dozu prijezira kojem, po mome mišljenju, nije bilo razloga. Uostalom, imamo pravo na različita mišljenja. Izbjegavajući da kolege dovodim u neugodnu situaciju, nakon sukoba sam u zbornicu išla samo kad sam morala.
Nakon mog pitanja ravnateljica je ipak ušla u prostor knjižnice, zatvorila vrata i počela govoriti kao da će mi priopćiti nešto jako važno.
„Znaš Natalija, ove godine smo dobili poziv od Ministarstva da pošaljemo jednu od naših profesorica ili profesora hrvatskog jezika na radionice kreativnog pisanja. U Dubrovnik, zamisli.“
Osjetila sam kako iza tog hvalisavog tona vreba opasnost. Slabašno sam se osmjehnula i posegnula rukom prema vratu popravljajući šal a ona je nastavila:
„Dobili su sredstva za kulturu iz europskih fondova. Išla bi jedna profesorica iz naše gimnazije i jedna iz petrinjske. Ove godine naša županija ima prednost, vjerojatno zbog potresa.“
Sad su svi puni razumijevanja, pomislim i dignem obrvu čudeći se. Nisam vjerovala da mi se obraća, a kamoli da takvo nešto nudi baš meni. Istovremeno mi se učinilo da osjećam nasladu u njenom glasu zbog toga što vjeruje da će me tako natjerati da se cijepim. Dopustivši sebi da me obuzme radost zbog mogućnosti koja mi se pruža, upitam mirna glasa bez pokreta:
„Jeste li to vi odlučili predložiti mene?“, i pitanjem razbijem nelagodu.
„I sama znaš“, počela je isprsivši se i izvijajući vrat, „da mi je izbor ograničen. A ti si ipak objavila knjigu. Ovo je idealna prilika da se o državnom trošku družiš s piscima.“
Zastala je i gledala ravno u mene. Oči su joj bile plave kao i kostim koji je nosila. I ja sam neprekidno u nju gledala. Bio je to snažan kontakt očima prije nego je, kao za sebe, upitala:
„A koga bih drugog poslala?“, i odmah kao po naređenju dodala: “Nisi li ti najbolji izbor?“
U kontemplaciji ulovim misao sigurno vjeruje da ako nešto uljudno zamoliš, onda ćeš to i dobiti. Malo si se zajebala stara, pomislim gledajući je šutke. Mislila sam kako vjeruje da me uhvatila nespremnu i kako uživa da me na ovaj način izaziva. No ovo je bilo nešto do čega mi je jako stalo i što je u meni izazivalo osobitu radost pa sam šutjela suspregnuvši ljutnju.
Na takve radionice išli su uvijek ljudi iz drugih gimnazija, uglavnom iz Zagreba, a ove se godine meni pruža prilika, i to u Dubrovniku. Pa ako je to i zbog potresa rado bih otišla. Dvoumeći, nisam ništa odgovarala, samo bih s vremena na vrijeme, između različitih misli trepnula. Tišina je postajala sve neugodnija. Na trenutak, prije no što je ustala, osjetila sam nepomičnost zraka u prostoru.
Izlazeći iz knjižnice zastala je na vratima pročistila grlo i crvena u licu pogledala u mene i dodala:
„Molim te, razmisli, pa mi do kolegija reci pristaješ li ili ne, ali ne zaboravi, prije odlaska moraš se cijepiti.“
Kimnula sam glavom. Kad je zatvorila vrata, ustala sam i iz ormarića izvadila dezinfekcijsko sredstvo i njime natopila komad vate. Brišući stol, naslon stolice i kvaku razmišljala sam o tome kako se ni nakon što mi je suprug za vrijeme ljetnog raspusta dobio koronu, nisam cijepila. Iako se dugo liječio, smršavio devet kilograma i danima buncao odlučila sam da se neću cijepiti. A onda sam u razgovoru s kolegicom, čiji je muž plovio na prekooceanskim brodovima, saznala kako se on svake godine cijepi zbog svega i svačega, a nije ni lud ni bolestan. Istog sam dana nazvala svoju doktoricu i rekla da bih se cijepila, o tome nikome na poslu nisam govorila.
Tog poslijepodneva sam prilazeći zbornici čula žamor. Nakon što sam otvorila vrata on je prestao. Učinilo mi se da su svi uprli pogled prema meni. Sigurno su raspravljali o cijepljenju, pomislim. Zaokružila sam pogledom i smijući se, doduše s knedlom u grlu, krenula prema ravnateljici. Gledale smo jedna u drugu nastavljajući očima naš današnji razgovor. Stavila sam pred nju kuvertu, duboko kroz nos udahnula i izgovorila:
„Evo, možete me prijaviti.“
U zbornici su muk i tišina trajali bar minutu prije nego što sam tiho dodala:
„I ja bih voljela vidjeti vašu.“
Ravnateljica je spustila pogled na stol i na njemu ga zadržala dugo. Kako odgovor nije stizao, okrenula sam se i sjela na svoje uobičajeno mjesto.
Zapleši sa mnom. Život curi…
* * *
Vraćam se kući, zadnjim autobusom. Bila sam na vjenčanju.
Vjenčala sam se sa samom sobom. Zavjetovala se, plesala.
U autobusu gotovo da nema putnika. Spuštam se između sjedala, skidam bijelu haljinu i oblačim ljubičastu košulju i traperice. Nisam raspoložena za objašnjenja.
Pored mene prolazi mladić, ide prema izlazu. Spuštam pogled da nam se oči ne bi srele. Ne želim vidjeti njegovu misao.
– Ne gledaj se ničijim očima.
– Molim te, šuti.
Umirim se, čujem zvuk dodira asfalta i autobusnih kotača. Jedina moguća tišina.
Osjetim glad. Autobus staje.
– Naselje! – čujem glas vozača.
Izlazim. Kuće su umotane u mrak tišine.
– Iza prozora sigurno netko gleda – javi se misao, poput crva.
Ulazim u kuću. Upalim u kupaonici sva svjetla. Stojim polugola ispred ogledala. Zaključam vrata, iz torbe vadim haljinu, bijelu. Oblačim ju. Svjetlost mi pritišće kapke ali ne skidam pogled sa žene. Lijepa je, svijetli. Umirim se, gledam oči u ogledalu, ne trepćem. Glavom mi prolaze zavjetne riječi. Stanem mirno poput vojnika.
– Lijepa si. Oči su ti vesele i tople.
– Što da ti kažem, odlučila sam voljeti sebe.
– Slutim da ćeš me razočarati.
– Uvijek prvo u mene sumnjaš.
– Ovo ti nije prvi brak.
Osjećam, krv mi brže teče, iz trbuha raste nervoza. Je li to strah?
Otvaram bijeli ormarić, uzimam četkicu, stavljam na nju kaladont. Polako perem zube. Pokušavam otići na ono mirno mjesto u meni. Ponavljam mantru. Ne gledam u ogledalo.
– Voljela bih da ti je ovo vjenčanje bilo prvo.
Umirim se, svečano stojim ispred ogledala, gledam duboko u svoje oči. Smiješim se.
– Hvala ti na svemu što si učinila da bi me zavoljela.
– Bilo mi je zadovoljstvo, opet bih to učinila.
– Zapleši sa mnom, neka život teče.
Vrtim se u krug, polako, raširenih ruku, poput derviša.
Osjećam se dobro, puna sam radosti. Šutim, slušam tišinu i mir noći.
Pomislim: Ovo je moja prva bračna noć.
Dodirujem se, pozivam na ples, na igru.
Isključujem misli, pratim tijelo.
Bez riječi postajemo ljubavnice.
Za tango je potrebno dvoje.