Kovačević Boris Mirin
Biografija
Boris Juraj Kovačević obiteljskog nadimka Mirin (Zagreb, 8. ožujka 1960.) je hrvatski kazališni redatelj i književnik. Diplomirao je kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji za kazalište, film i televiziju 1983. g. u Zagrebu.
Režirao je četrdesetak kazališnih djela te velik broj radio-drama, tv reklama i manifestacija. Voditelj je glumačkih seminara i radionica te suradnik institucija za dramski odgoj. Od značajnijih režija ističu se: “Münchhausen” i “Ja, tata!” u Teatru Exit, “Mi djeca s kolodvora Zoo” i “Dr. Dolittle” u Zekaemu, “Kako ubiti suprugu ili supruga bez suvišnih zašto” i “Kod kuće je najgore” u Kazalištu KNAP, “Maturanti” i “Timpetina” u Dječjem kazalištu Dubrava, “Izumitelj” u Satiričkom kazalištu Kerempuh, “Muškarci su s Marsa, žene su s Venere” i “Ja deda” na Sceni Vidra.
Njegovi dramski tekstovi i dramatizacije izvedeni su u nekolicini hrvatskih kazališta kao i u inozemstvu. Preveo je tridesetak dramskih tekstova s engleskog na hrvatski jezik. Objavljuje pripovijetke i romane za djecu.
Bio je zaposlen kao redatelj i dramski pedagog u Zekaemu, dramaturg u Teatru u gostima, voditelj Dječjeg kazališta Dubrava, redatelj u Gradskom kazalištu Žar Ptica. Od 2009. do umirovljenja 2022. bio je voditelj kazališta KNAP u Kulturnom centru KNAP u Zagrebu. Dobitnik je nagrada na kazališnim festivalima u zemlji i inozemstvu. Član je Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Društva hrvatskih književnika.
Bibliografija
Književna djela:
– Bajke u Trapericama, bajke i priče za djecu (Despot Infinitus, 2025.)
– Timpetina, roman za djecu (Despot Infinitus, 2024.)
– Tračevi iz zemlje bajki, šale i anegdote za djecu (Despot Infinitus, 2024.)
– Avanture hrvatskih vitezova, pripovijetke za djecu (Despot Infinitus, 2024.)
Kazališna djela:
– Kraljeva služavka, Teatar Barakuda 2012.
– Bajke u trapericama, kazalište Svarog, 2009.
– Mačak u čizmama, kazalište Trešnja 2001.
– Prsten želja, Gradsko kazalište Žar ptica, 2000.
– Cabaret tri praščića, Dječje kazalište Dubrava, 1999.
– Doček sv. Nikole, Dječje kazalište Dubrava, 1998.
– Timpetina, Dječje kazalište Dubrava, 1997.
Dramatizacije:
– Play Harms, prema D. Harmsu, kazalište KNAP 2022.
– Kod kuće je najgore, prema E. Kishonu, kazalište KNAP 2018.
– Kako ubiti suprugu ili supruga bez suvišnih zašto, prema A. Amurriju, kazalište KNAP 2017.
– Maturanti, prema I. Ivancu, Dječje kazalište Dubrava, 2006.
– Dr. Dolittle, libreto za mjuzikl prema H. Loftingu, ZKM 2004.
– Mi, djeca s kolodvora Zoo, prema Christiane F. ZKM 2002.
– Micek, Mucek i dedek, prema M. Lovraku, Žar ptica 2000.
Izbori iz djela
Izbor iz djela na poveznici: https://www.boris-kovacevic-mirin.com
Odjeci iz javnosti
Mira Muhoberac, Hrvatsko slovo
Cabaret tri praščića
Krajem travnja praizvedena je, a 7. svibnja 1999., u petak, na dan izlaska “Hrvatskoga slova”, bit će odigrana svečana premijera autorske predstave Borisa Kovačevića (potpisuje tekst, scenografiju i kostimografiju) žanrovski određene kao cabaret, a naslovljena Tri praščića ili Tri mladića, a jedna priča. Lijepo uređeno kazalište Žar ptica u bajkoliku dijelu Zagreba što prirodom i arhitektonski spaja sportski duh i imaginaciju stvaranja bilo je poticajem dugogodišnjem pedagogu za djecu i redatelju još uvijek mlađeg naraštaja Borisu Kovačeviću za stvaranje predstave kabaretskog tipa utemeljene s jedne strane na svjetski poznatoj priči za djecu o trima praščićima i, s druge strane, na suvremenu nam percipiranju hrvatske estradne scene od Severine do Vanne, od Cetinskoga do Graše, u koju se najviše uživljuju djeca. Priču o trima praščićima Kovačević preokreće u kabaretsku igru, odnosno glazbeno-pjevano-govorenu bajku zasnovanu na putovanju u zbilji i u mašti tri glazbeno nadarena brata što bježe od mogućega pretvaranja u kobasice, šunke i paštete u svjetla pozornice gradskih trgova. Rečenica “Hoće li mi biti tijesno u konzervi?” pretvara se u “Ne može nam biti usko na pozornici”, odnosno u slaganje mozaika priče o pobjedama dobra nad zlom pjevanjem, plesom i glumačkim preobrazbama. Moguća opasnost frontalne parolaških, zastarjelo socijalističkih izvedaba kazališta za djecu potpuno je uklonjena ironičnim i intrigantnim postavljanjem crnoga kabaretskoga zastora iz kojeg izviru priče o opasnosti, strahu, ljubavi, prijateljstvu, obitelji, izgradnji vlastitosti. Razigrana koreografija Jasminke Neufeld u spoju s karakternom i tipološkom gradnjom mizanscene pretvara predstavu u bučno dječje odobravanje i skandiranje vlastitim projekcijama popularnosti života na estradnoj pozornici. Glumce djega ispraćaju ovacijama i skandiranjem.
Zapamtljiva i prepoznatljiva etno, rock, rapp i pop glazba, odnosno jedanaest pjesama – songova u skladateljskoj fakturi i aranžmanu Stjepana Matanovića i Vlatka Panića, uz stihove ansambla predstave, što zamjenjuju klasične monologe ili govorna, a parte obraćanja djeci, vibrirajući između ispovjednih nastupa, očitovanja tragičnosti, skeča, komičnosti, humornosti, čeznutljivih trenutaka, skulpturalna je kulisa na praznoj, crnoj pozornici. A na toj pozornici glavni su junaci braća-mladići-praščići što zarađuju novac glazbom, odjeveni u žarke boje Sunca, Prirode, Ljubavi, popularnosti i svakodnevne igre. “Zeleni” Tihomir u interpretaciji iznimno nadarene Vesne Ravenščak uspijeva osvojiti mlade gledatelje rijetko osluhnutim glasovnim sposobnostima, velikim rasponom glasa i pršteće energije te izvrsnom, jednostavnom komunikacijom s publikom. “Crveni” Krasimir u interpretaciji iznimno scenične Sanje Sumrak osvaja mogućnošću preobrazbe igranja različitih pričanih uloga, s kulminacijom u igri vuka i osobe nesretno zaljubljene. “Žuti” Dobrica, u alternativnoj izvedbi Vlatka Panića i Stjepana Korpara mladu i odraslu publiku osvaja iskrenošću i proplamsajima na pozornici rijetko viđene iskrene dobrote. Sva tri praščića, dvije preodjevene djevojke i jedan mladić, pak, osvajaju neumornom energijom, stalnom željom za igrom i iznimnom toplinom što estradne nastupe pretvara u povjerljive razgovore s djecom, stvarajući toplinu obitelji, kuće, doma, prijateljske intimnosti.
Od djetinjstva udaljeni gledatelji u ovoj će vrckastoj i luckastoj, iznimno uspješnoj predstavi namijenjenoj najviše djeci pučkoškolskoga uzrasta u kabaretnu kazališnom okviru primijetiti i blago ocrtanu parabolu, odnosno priču o gradnji triju kuća – od slame, od drva i od kamena. Predstava odraslima nudi i blažu satiričnu igru: prepoznat će se tu ironija na bogatune, koji običnim ljudima-praščićima ne daju normalno živjeti, zatim upletanje priče o porezima i PDV-u, i razne kabaretne, gestualne, mizanscenske i govorne točkice što satirično dodiruju hrvatski sjever i jug, ubadajući oštrice života umjetnika u nečujnim novčićima što padaju u šešire-kape na ulicama i trgovima. Najsatiričniji ubod bit će konkretizacija vuka, odnosno zla u predstavi u kontekst srpskih napadača humanosti.
I, napokon, kazališni sladokusci uživat će u iznimno građenju rukopisa ove predstave za djecu, ali i odrasle, utemeljenu na dugogodišnjem Kovačevićevu radu s djecom, ali i traženje svježe i izvorne poetike koja se oslanja na gradnjama kockicama i materijalima vlastite lucidnosti i originalnosti. Kovačević, naime, gradi velike preobrazbe na malim detaljima. Tako je, npr. dostatno da različit položaj kape odredi i različit karakter glumaca – dramskih osoba, jedan mig oka ili smiješak ulijevo ili udesno odredi raznovrstan prohod tipova i karaktera na pozornici što postaje hodalištem i plesalištem “u malom i skromnom” cijeloga svijeta: jedne crne naočale preobrazit će istoga glumca ili glumicu – praščića u zločestoga vuka, a postavljanje očala nakrivo na kraju predstave označit će preobrazbu vučje zločestoće u zaborav i poslušnost dobroga sluge. Najzanimiljivijima u predstavi čine mi se, pak, Kovačevićeve redateljske domislice viđene već nekoliko puta u Borisovim predstavama, a najuočljivije i najuspješnije u Kovačevićevom i Matulinom Münchhausenu: na praznoj, crnoj pozornici, sa samo jednom zavjesom/zastorom, nijemim svjedokom odgrniteljica tajni, glumci mimom i pantomimom, okretom, sjedom, čučnjem ili istegnućem skulpturiraju i čarobnjački animiraju svjetove mašte od zračnih jastuka ili zrakopraznih ponuditelja. Uhvatiti neuhvatljivo, dodirnuti prazno, zrak pretvoriti u velik pa najmanji, kazališni, prostor snova, imaginacije, igranja, ponovo se vratiti u realnost, pa izgraditi svoj svijet bajke i sanja, ponuditi ga drugome u igri skrivača, čaranja, brojalica i “nahvatanja”, a sve to naoko jednostavno i lako kao kad dijete izmišlja događaj koji se nije dogodio – to u hrvatskom kazalištu čini jedino Boris Kovačević. Njegovo dugogodišnje istraživanje vibriranja topline, dimenzija i volumena kazališnoga prostora u dosluhu s igrom nadarenih i marljivih glumaca ne pripada nijednom klanu i ne nameće se kao popularnost stvorena žutim tiskom, djelovanje Borisa Kovačevića nepravedno i predugo u hrvatskim kazališnim i javnim krugovima ostaje zapostavljeno. Kao i sve ono što se radi iskreno, s ljubavlju, znanjem, talentom i s velikim odricanjem. Koliko će i zašto to još ostati tako? Zašto originalnost i lucidnost najčešće prolaze “po čovjeka stvaraoca” najgore?
Mira Muhoberac, Hrvatsko slovo 1999.