Karlović Antonio

Posted on by DHK

    Karlović Antonio

    Biografija

    Antonio Karlović rođen je 1994. godine u Zagrebu. Osvojio je prvu nagradu na Festivalu poezije mladih (2017.), književnu nagradu ‘Milivoj Cvetnić’ (2018.) te nagradu Na vrh jezika (2021.)

    Bibliografija

    Tijela. Stepenice. Siromaštvo. (2018.)

    Ego-stripper (2019.)

    Kad god netko ispred mene hoda (2022.)

    Izbori iz djela

    KAD GOD NETKO ISPRED MENE HODA

     

    Kad god netko ispred mene hoda presporo

    to mi bude sto puta gore

    nego da stoji.

     

    Stojećeg bih ga još i lako zaobišao,

    ali ovako:

    dok se polako vuče,

    on niti hoda

    niti stoji,

    nit se miče

    nit se ne miče,

    nit je mrtav

    nit je živ.

     

    On kao da nadilazi kategorije

    i ne može ga se tek tako preteći.

     

    To zahtjeva značajan napor,

    često doslovan trk,

    a nekad je preticanje

    (zbog preuskog prolaza

    ili činjenice da nemam

    cipele za trčanje)

    uopće nemoguće.

     

    Zato kad god netko ispred mene hoda presporo

    dođe mi da ga iz sve snage gurnem

    i ispalim daleko naprijed

    pa da više uhvati zalet

    i protrči, prodiše, oživi,

    ili padne, razbije glavu

    i konačno skonča svoje

    mučno puzanje u smrt.

     

    Ako me kad god uhvatite da hodam ispred vas

    i zabijam pete u vaša stopala,

    gurnite i oborite mene

    i moju generaciju šepavaca

    koja vam je zakrčila put

    i viknite Revolucija!

    ili što god vam već treba

    da umirite savjest

    i skrenete pažnju

    od starca koji slomljen leži sa strane

    i krajičkom oka prati

    vašu etapu

    našeg trka

    ka litici.

     

    SIROMAŠTVO

     

    Čekanje,

    to je siromaštvo.

     

    Nikad nisam bio siromašniji

    nego dok sam čekao

    da čujem tvoje korake

    na stepenicama.

     

    Čučao sam u kutu života

    osuđen na tišinu;

    ja, jedno nervozno tijelo,

    bespomoćno.

     

    Ljudi čekaju

    samo kad im ništa drugo ne preostaje;

    a nitko nikad nije čekao

    kao ja sinoć.

     

    Ništa nisam imao

    što bi te moglo vratiti,

    ništa nisam mogao

    osim čekati;

     

    a čekanje,

    to je siromaštvo.

     

    MOSTOVI
    (Vesni Parun, na pjesmu “Zlato”)

     

    Ako je, Vesna, život rijeka,

    volio bih znati –

    strujimo li opasno

    tek pod golim nebom

    ili postoje mostovi,

    čvrsti i brižni,

    koji nekad povežu

    (težnju i sudbinu)

    ta dva kopna među kojima

    tako nesmotreno tečemo

    gledajući u visine,

    a nikako da nabujamo.

     

    Volio bih znati –

    da sve nas,

    prije no što

    delta ušća

    zauvijek ove misli razrijedi,

    iznad nesigurnosti

    nemirna vodotoka

    ta sreća mosta

    ipak negdje čeka;

    ako je, Vesna,

    život rijeka,

    zlatonosna rijeka.