Reškovac Livija
Biografija
Livija Reškovac (1977., Osijek), diplomirala je dvopredmetni studij Filozofije i Hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Osim pjesama koji su objavljeni u zbornicima, književnim novinama (Zarez, Vijenac, Hrašće) i na književnim portalima (Knjigomat, Balkanski književni glasnik, Književnost uživo), piše i kratke priče, drame i tekstove o književnosti Objavljena joj je zbirka „Ne pretvaraj se, tu je“ (2013.) za koju je dobila nagradu za najbolji neobjavljeni pjesnički prvijenac na Pjesničkim susretima u Drenovcima 2012. Član je Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika.
Izbori iz djela
neminovno
i misliš da je lako raspasti
se već ujutro brojiti
ništa disati
preglednošću udova zaboraviti
jesen naučiti strpljivosti
životinju nemirnu
nestati još i prije nego
oči otvoriš jer sve
je već gotovo zacrtano
neminovno
i tu je još jedan
dan za odraditi
šihta stvoritelju
tišina
moje gubljenje više nije tragično
samo premještam rubove
patetičnosti treba drugi oblik
moja bol krvari sivo
i proljeće više nije proljeće
i jesen više nije jesen
i šuplje nije isto što i prazno
i naše nije isto što i njihovo
i tu smo ja i ti i on i oni
i riječi se troše troše gomilaju
a ništa si zapravo nismo rekli
i nikad si ništa nećemo reći
o njoj
i te perverzije snova, najdraža
sanjala sam da si
me ubila
sanjala sam da sam
te ubila
ako ljubav ubija
ovo su znakoviti ožiljci
sedam godina te nema
sedam godina previše je
za rat
sedam godina premalo je
za banalnost
zato, rijetko te spominjem
naše ptice jednom su odletjele
i naše ptice neće se više vratiti
ostaje onaj mali dio nas
neopipljiv ali stvaran
ostaje neko lišće koje će skončati kao ti i ja
i ovo prolazno sivilo
koje valja ispuniti
Svaki je pomak utjeha i znaš da je privid, to je samo kamen jauknuo kad si ga bacio. Ubrzo zaboravljaš bolom kojim zaboravljaš. Sve je zaboravljivo i ponekad tako prolaze noći. Tu je jedna cigareta, miris zumbula u rano proljeće, varljivi tren. Potreba za panikom se smanjuje, tvoje su misli barokni končeto, one su tužaljka svemira, mali miš.
To more razapeto između prstiju, taj prostor nemira, ta modrina soli. I pomisliš kako si velik i stvaraš konstrukcije u glavi, opisuješ taj kvadrat kruga. I pogledaš u planinu i planina ti uzvrati pogled i zbuniš se i ne znaš više tko si. Vjetar te posjeduje, ali se ne uznosi. Kad si koraknuo, negdje je procvjetala trešnja.