Dabo Mario
Biografija
Mario Dabo rođen je 1965. u Pagu. Djetinjstvo i mladost proveo je u Novalji gdje još kao dječak počinje slikati i pisati poeziju, no životni put i relativno zadane okolnosti vodile su ga prema kulinarstvu. Nakon ugostiteljskog školovanja u Opatiji, postao vrstan kuhar u prestižnim zagrebačkim i inozemnim restoranima. Poeziju je objavljivao u Quorumu, Tema, Vijencu, Maruliću, Hrvatskom slovu, karlovačkom Svjetlu i na Trećem programu HR (Poezija naglas). Gostovao u programu Pisci na mreži. Dobitnik je prve nagrade za čakavsku poeziju na Susretima riječi u Bedekovčini (1997), a pjesme su mu uvrštene u pregled Hrvatsko pjesništva devedesetih. Prevođene na njemački, francuski i poljski jezik. Svojoj prvoj ljubavi – slikarstvu, Dabo se posve intenzivno vraća u svojoj pedesetoj godini, dakle 2015. Upisuje Učilište za likovno obrazovanje, kreativnost i dizajn – Studio Tanay gdje kod likovnog pedagoga, profesora emeritusa na Likovnoj akademiji u Zagrebu Emila Tanaya, u individualnoj nastavi, pohađa smjer crtanja i slikanja (2015). Izlagao: samostalne izložbe u u Zagrebu (2015), Novalji (2017, 2019, 2021, 2023.) i skupna u Zagrebu (2015).
Živi i radi u Zagrebu.
Mario Dabo
Bibliografija
Objavio je sedam zbirki pjesama:
Od marča do marča, Zagreb, 1996;
Mi smo u sredini, Bjelovar, 1997;
Poluvrijeme na benzinskoj crpki Hilversum, Zagreb, 2004;
Požnjak, Novalja, 2006;
Zimski zaljev, Novalja, 2009;
Sol, Novalja – Zagreb, 2012.
Dopisnice soli, Novalja, 2023.
Mario Dabo
Izbori iz djela
( 5 pjesama )
U PJESMI O DALMACIJI
Od krvi i mesa, još sam uvijek gladan
u pjesmi kojoj lomim grane
i ne znam kako bih ti to drugačije
izrekao. Ne znam hoće li mi biti bolje
ako pokušam razumjeti ili prihvatiti
činjenicu, da pjesma nikada
neće biti ljudsko biće.
Možda se izazvana
umirila na mojim rukama
čekajući svoj dio kolača. Ili,
možda bih se i ja, kad bih želio
da me netko razumije, uljuljkao
u granu masline u pjesmi
o Dalmaciji. Ljudi izmišljaju
pjesme, a pjesme ljude. Osvete ih
čine gorkima.
MOJ OTAC I MOJ STRIC, U MOJIM MISLIMA
Kolovoz je pri kraju
i drva za zimu su već
tu, na rivi. Dva brata
kao dva suha sveca.
Sjede jedno spram drugoga
i šute, kao što šute muž i žena
koji se više ne vole, ali
ostaju živjeti do nečijeg
kraja zajedno. Moj otac
i moj stric, u mojim mislima
od svanuća čekaju da dođe
brod. Da dođe noć, pa da opet
legnu, kao u sadašnjem trenutku
koji ima okus vječnosti.
ZATVARANJE PISMA
Nikada nisam imao brod. A i što će mi,
kad nisam ribar, ni pomorac. Svejedno,
to more ima istaknuto mjesto u mom
životu, iako sve češće samo očima preletim
iznad njega. I najmanje se čudim kad vidim,
kako se vraća neki kasni brod. Ali svijetla
nekih brodova, čija makina pusti samo malo
dima, zauvijek nestaju iz mog života.
Pomišljam, bilo bi bolje da zatvorim
te brodove u pismo, ne znajući
što je započelo taj početak.
I ne znajući što taj gorak kruh i plovidbu
čini tako posebnima. Ali znam, da prije
nego li pređem jezikom preko njega
i zalijepim ga uvijek pronađem još nešto
što bih ti poslao.
ETIDE I SKALE
Sjedim na skalinama stare zagrebačke
džamije i razmišljam o Chopinu.
Dvadesetogodišnjem muškarcu
koji nema sreće
u kartama, kao ni u ljubavi.
I kako je bio gotov s etidama i skalama
prije nego li je počeo pisati.
Sjetim vremena
kad sam osmogodišnju kćerku
vodio na satove klavira.
I kako se činila
da će biti posve nalik svojoj majci.
Obično, tu mislim
na glazbu
toliko lijepu
da je želim čuti ponovno.
Poslije sata vježbanja
otvorila bi vrata učionice
i skočila mi u zagrljaj.
Tada bih je poljubio
i spustio dolje, na zemlju.
Uzeo čvrsto za ruku da ostane budna.
Puna nekog, meni dotad
nepoznatog osjećaja.
NA UŠĆU RIJEKE CHAO PHRAYA
mojoj ženi
Čitavog jutra mislim na tebe,
kao da smo još na početku
veze, kad se htjelo
ugoditi a ne izmoždeni
skorim krajem,
ili ovim mutnim
sada. Mrtvim
i nedovršenim. Koliko
samo brodova prođe
u sat vremena,
a ni jedan da me okrzne.
Koliko magije
u ovom paklu smlavljenih
lotosa i čaplji dok gaze poljem
zaborava. Koliko crne slutnje dok
vezujem misli u vijenac mrtvih valova,
što sad tako nježno ljube onu
drugu stranu, na koju ne mogu pristati.
Mario Dabo