BISUSNE[1] NITI
Brazde periske,
upliv u bezdan ljušture,
zalogaj daha,
prskanje misli u vatrometu,
ograničene ovojnicom mozga,
grabim po mraku.
Vrtlog u čučnju,
pobuna norme tišine,
bolno stisnuti kapci,
ritam pogoni imaginarij,
tisuću dodira, gmizova, pokreta,
bježe iz dubine školjkaša,
vapneno lice uranja,
uzima nutrinu prstima,
jagodicama živog vapna.
Spiralna ekstaza.
[1] U stopalu školjkaši imaju tzv. bisusnu žlijezdu, čija se izlučevina, bisus, u vodi brzo stvrdne u obliku končića, a služi pričvršćivanju na čvrstu podlogu.
LJETO OPLAKUJE
Ranojutarnja kiša ispire moje zgrade,
crna se viskozno slijeva kao katran.
Danas su mi oči pune mjehurića,
na malom trgu cjenkam se za nadgrobne ploče.
Treptavo strepim od uličnih poznanika;
danas je dan za loše izvedbe.
Vidiš li da su mi ruke spore?
Pružam dlanove prema ružičastom suncu,
iza leđa, mjesec me zgrabi za struk.
Danas sam se zaboravila otuširati.
Sjedim u kadi dok iz zidnih pukotina izlaze mravi.
Tijekom večere napete su mi žlijezde,
spavam s upaljenim svjetlom.
Noćas se bojim mraka.
POZNANSTVA
Štropotavi koraci susreću se,
blago rutinsko ozračje.
Mekan, prigušen zrak hodnika,
šaputavi pozdravi klize
kroz milo osmjehivanje
drhtavih kutova usana.
Ti trenutci dugo ostaju zalijepljeni za hrbat šake
i nevidljivim silama mekšaju daljnje pokrete.
U sutonu misli isplivaš,
pa hodaš po cirkularnom hodniku moje glave.
Smjestiš se u polumrak svijesti,
pa upališ projekciju svoje perspektive.
A ja treperim u polusnu,
nijemo svjedočim kadrovima tvog života.
DJETINJSTVO EVE ALVES
Petama bubnja po kamenu,
podigni prašinu s ceste!
Nek te noge odnesu u čisti horizont!
Prstiju razapetih u zraku,
kao strašilo skuplja ptice,
poziva vjetar da huči,
u udolini sve ono prirodno
se goni prema njoj
u cipele…
Lica uprta u bijelo sunce,
voli škiljiti u zrake dignute brade,
otvorenih zlatnih ramena,
prkosno stoji uprta u svoje tlo,
čuje svoje ime kako dogmizuje odjecima,
nehotice trzne glavom ritmične kose,
promatra u daljini figuru od povjerenja,
grabi metalnu kantu i ore zemlju petama,
…
plesno se vrzma oko žene čije je skute stiskala;
dlanovima istiskuje slobodne kapi iz krpe,
miješaju se sa skliskim znojem čela,
bogomdanom samopokretnom energijom
cupka među uglovnicama iz prisjećanja,
kroz vrata virka ofucane perzijske tepihe,
zrak se ispunja prašinom s vrućeg tla,
jednim okretom se našla uz svoju zidanicu,
maslinovom grančicom krsti pročelje.
AMOUR
Godine su sažvakale kožu,
sezone su isušile mišiće,
vrijeme je ispralo sjaj.
Svaki se puls ocrtava na golim žilama.
Svaka je unutrašnja peristaltika izložena.
Pitanje je, koliko se još kožna barijera može stanjiti?
Klonuli metabolizam prati vlaknasta dezintegracija,
gubitkom volje slijedi izlijevanje tekućina,
pod dehidratacijom je raspad sasušenog voća.
U našoj sobi leži
jedna presahlost,
dekubitus.
Tako je intimno nekoga okupati.
Sjenke vrebaju po kutovima uma,
zastiru davno utabane putove vijuga,
razum kapa kroz pukotine.
Glatki mozak nevino se isplahuje,
sjećanja otječu niz moždinu,
ponovno se rađa davno izgubljeno dijete.
Voljene oči otiču u suzama,
bolju hrane ljušturu ljubljene,
njeguju novorođenče.
Maglovit pogled bolesna djeteta,
ružičaste oči s crnim zjenicama,
modri prsti i još modriji nokti.
Ja ću te okupati.
BETON
Koljena u plahtama
Kružim ti prstima po profilu
Savijenih leđa isturenih loptica
Čudovišno se nadvijam
Patetičnih očiju
Oblizujem si caklinu
Sjedim na ispranom krovu djedovine
Gdje si?
Plutam na meškoljavoj soli
Gdje si?
Gazim po neobuzdanom šipražju
Gdje si?
Ležim na žarkom prhutavom betonu
Gdje si?
Promatram svemirsku izmaglicu
Gdje –
Pored sebe.
KLIMA JESENJE RUTINE
Koža ponovno dehidrira,
žeđa
za melemom,
za narančastom krvlju,
za vrijućom kišom.
Nagriza ju anemičnost sjene,
hoće nestalu ugaslu boju.
Suhoća joj prekida puls,
vapi za kapima znoja.
Indigo joj sužava žilice,
želi kipteću transpiraciju.
Narančasto krzno i zeleni tvid,
tu leži
…poznata toplina u prsima,
…miris jedne bliske osobe,
…opetovana reminiscencija.
Zagušljive deke, prašnjavi kaputi, svrbeći šalovi,
u njima čuči vječno pohranjena toplina,
koja se ne treba rađati,
ona tamo jest.
JESENJI DIJALOG
Nisko je nebo,
ljepljivo je tlo.
Iscrpljujuće sive isparine vode,
gustoća upijenih raspoloženja,
tromost privezanog koraka.
Teška sjeta šarafi glavu u tišini.
Ti! Moraš bukom razgrnuti tapison tlačenja!
Obuci svoje radničke cipele,
i idemo gackati po kišnim lokvama
Stavi psu izlizani povodac,
i hodimo po raskašenom lišću
Primi dijete za ručicu,
i krenimo u parkove zdravih boja
Razbistri um,
hajmo razgovarati s jeseni!
Republika 9-10, 2024.