Na svojoj sjednici održanoj u Zaboku 14. rujna 2026., Prosudbeno povjerenstvo za dodjelu Nagrade Ksaver Šandor Gjalski (Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivica Matičević – predsjednik, Robert Međurečan, Antun Pavešković) odlučilo je da u uži izbor za Nagradu Gjalski za 2026. uđu sljedeći autori i djela (abecednim redom autora):
Mihaela Gašpar: Treće noći (Fraktura, Zaprešić 2026)
Marko Gregur: Dolinar (Fraktura, Zaprešić 2025)
Monika Herceg: Ovdje počinje šuma (Fraktura, Zaprešić 2026)
Dorta Jagić: Kafić Dan (Naklada Ljevak, Zagreb 2025)
Sibila Petlevski: Duhovi zemlje (Sandorf, Zagreb 2026)
Nakon kratke rasprave, Povjerenstvo je jednoglasno odlučilo da Nagradu Ksaver Šandor Gjalski za 2026. dobije
Sibila Petlevski za roman Duhovi zemlje (Sandorf, Zagreb 2026).
O b r a z l o ž e nj e
Duhovi zemlje velik su i hrabar roman: na šest i pol stotina stranica Sibila Petlevski povezala je dva svijeta koji se u našoj prozi dosad nisu sreli, visoravni bolivijskoga Altiplana i Zagreb za Nezavisne Države Hrvatske. Junakinja romana Leocadia Sartaña, Indijanka iz naroda Ajmara, daleka je rođakinja i imenjakinja one žene koja je u Oruru dojila djevojčicu Rajku Baković, buduću zagrebačku antifašističku heroinu. Kompozicijski je to saga s mnogo glasova, koja dva kontinenta i rane dviju povijesti svodi na megapripovijest s mnoštvom epizodnih meandara, najkraće rečeno. Otvara je hapšenje Zdenke, Rajke i Mladena Bakovića 20. prosinca 1941., te okrutno mučenje u istražnom uredu zloglasne Ustaške nadzorne službe dva dana poslije, a pred Božić Zdenka se, ne mogavši više izdržati muke, baca kroz prozor. Rajka nekoliko dana poslije u bolnici podliježe posljedicama mučenja, u dvadeset i prvoj godini. Rajka je rođena u bolivijskom Oruru, gdje je njihov otac, brački iseljenik koji se tamo obogatio, s bratom držao hotel i trgovinu; pučku je školu Rajka završila na Braču i tamo se sklonila nakon uspostave NDH, da bi se u jesen vratila u Zagreb, i tu je obiteljsku putanju, od bračke predepizode do orurskoga hotela i natrag, roman zatekao kao gotovu činjenicu.
Iza knjige stoje tri godine pomna autoričina istraživanja arhiva, životopisa i etnografske građe, a među izmišljenim se likovima kreću i zbiljske osobe – Evo Morales, Che Guevara, Tito, Pavelić, Eduardo Rózsa-Flores. O svima njima doznajemo i u privitku, u nekoj vrsti deskriptivnoga kataloga likova. Misaono je uporište romana, kako nas dodatno napućuje autorica u novinskim razgovorima, andsko načelo ayni, po kojem se za svako uzimanje očekuje i vraćanje duga, pa iz te „svete uzajamnosti“ ono što je uzeto od zemlje zahtijeva da se toj zemlji i prirodi, Pachamami, i vrati. Iz toga drevnog zakona autorica izvodi svoj ekološki i ekofeministički sud o svijetu u kojem se zemlja iskorištava onako kako se iskorištavaju i žene.
Nasuprot tom načelu stoji Ujak, El Tío, podzemni gospodar kojemu rudari kod Orura ostavljaju darove da bi ih pustio žive iz jame, u jednoj osobi i đavao i bijeli osvajač; taj je Ujak istodobno i Ujak iz ustaške mučionice u kojoj stradavaju sestre Baković. Petlevski ga nije načinila prijetnjom nego sugovornikom, vragom koji igra šah i s Rajkom se spori na esperantu, u smisaonom je rodu s Bulgakovljevim Wolandom: nesreća ne dolazi od njegovih ruku, on je samo uvijek u blizini kad se nesreća dogodi. U Hrvatsku je doputovao 1921. istim parobrodom kao i Bakovići, a vrijeme mu je relativna stvar, pa “godine straha” tumači kao jedan te isti mehanizam od Konga do NDH; za njega, kao u šahu, vrijedi da se dotaknuto mora i pomaknuti. Time roman poručuje ono najvažnije: zlo je u rudarskom oknu i u policijskom podrumu isto, i jedno i drugo traži ljudsko tijelo i hrani se ljudskim strahom.
Suvremena dionica vodi u današnju Boliviju. Od vatikanskih vrtova i Sinode o Amazoniji 2019. do rudarskih sindikata u Oruru, do žena koje u ispražnjenim jamama grebu za ostatkom rude ili u ringu nastupaju kao hrvačice cholite, do onih kojima današnje tjelokradice čupaju organe, do pohoda protiv amazonske autoceste koji se pretvara u traganje za Loma Santa, svetim brdom…– sve to Petlevski ispisuje racionalno, mirno, planski, bez egzaltacije, bez fasciniranosti egzotikom, bez etnografske razglednice, kao pripovjedni kritički izvještaj o istoj eksploataciji koja je u međuvremenu promijenila samo ime i vlasnika. Ljubavne su priče dosljedno tragične, jer u svijetu u kojem se zemlja prodaje na kilogram nijedna nježnost nema svoje sigurno stanište.
Napose je ovo roman o hrabrosti žena u mračnim vremenima te o majčinstvu kao jedinom obliku otpora i znanja o svijetu koje se prenosi dalje kad sve drugo bude uništeno i zaboravljeno. Njime se nastavlja rad na životnom dokumentu i projektu koji Sibila Petlevski suvereno vodi, uređuje i ispisuje od trilogije Tabu i Točke poraza, u kojoj se europsko nasilje već ogledalo u sudbini domorodačkih zajednica i u kojoj je pravo književnosti da govori u ime žrtava već bilo izboreno, ali s prostorom koji je za našu prozu nov: u Duhovima zemlje hrvatska se tragična povijest Drugog svjetskog rata čita u usporedbi s kolonijalnim nasiljem na drugom kontinentu, od prisilnoga rada u srebrnim rudnicima Potosíja do današnjih koncesija.
Povjerenstvo je jednoglasno ocijenilo da pred nama stoji roman koji epskom snagom, razvedenom građom, pripovjednim umijećem i moralnom ozbiljnošću nadilazi okvir jedne književne godine i postaje umnogome buduća mjera inovativnosti i estetske vrijednosti. Zato ćemo svaki puta kada u zagrebačkom centru hodamo kroz Prolaz sestara Baković, znati da je njihova sudbina umrežena s tolikim stradanjima pravednih i dobrih ljudi na svim stranama svijeta. Možda ćemo baš zato i mi postati barem malo bolji.
Prosudbeno povjerenstvo za dodjelu Nagrade Ksaver Šandor Gjalski iskreno čestita akademkinji Sibili Petlevski na zasluženoj nagradi i ujedno joj zahvaljuje za sve što je svojim knjigama i javnim djelovanjem učinila za hrvatsku književnost i za njezinu prisutnost u svijetu!
U ime Prosudbenog povjerenstva dr. sc. Ivica Matičević, predsjednik