Paula Rem rođena je u Osijeku 1995. godine gdje je pohađala osnovnu školu i gimnaziju poslije čega je završila studij komunikologije i mediologije te judaistike i hebrejskog jezika na Bečkom sveučilištu. Do sada je objavila tri romana i jednu zbirku priča. Objavljivanjem prvog romana s trinaest godina, postala je najmlađa hrvatska književnica svoje generacije. Njezini su romani popraćeni stipendijom ASSIST te pohađanjem privatne američke škole Asheville School. Za vrijeme boravka u Americi, objavljivala je eseje na engleskom jeziku u lokalnim novinama Ashnoca. Uz nagradnu stipendiju Erasmus+ godinu je dana studirala na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, a za vrijeme diplomskog studija komunikologije radila je kao studentska asistentica. Dvostruka je nagrađenica anonimnog književnog natječaja Matice hrvatske Osijek i konceptualna suautorica međunarodnog multimedijskog umjetničkog projekta “Intimacy”.
Bibliografija
Četiri dimenzije pobune (2009.) (roman). Graffiti, Vinkovci.
Put u nepoznato (2010.) (zbirka priča). Svjetla grada, Osijek.
Bitka za moj Vukovar (2011.), priča objavljena u: Poetika buke. antologija slavonske ratne proze.
Kad bi drveće hodalo (2011.), priča objavljena na web-stranici 2. gimnazije Osijek.
Povratak Linije Jelachycz ili: gdje je nestao Matt Smith (2015.), fragment iz neobjavljenog romana, objavljen u: Književna revija, 55 / 3.
Zlatna hrvatska mladež – izabrane priče (2016.), fragment objavljen u: Književna revija, 56 / 3-4.
Ja sam Saga – Pauline pjesme u prozi (2017., konceptual s Goranom Remom) Meandar Media, Zagreb.
Zlatna hrvatska mladež (2017.) (zbirka priča). Matica hrvatska Osijek / Meandar Media, Zagreb.
Crni mrak (2017.), priča iz Zlatne hrvatske mladeži objavljena u: Osječka čitanka 2.0. Matica hrvatska Osijek.
Transkript dida Vladinih šetnja. (2018.), priča objavljena u: Vladimir Rem, lirske minijature. Ogranak DHK slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek.
Zombi na respiratoru (2019.), fragment iz neobjavljenog romana, objavljen u: Književna revija, 59 / 2-3.
U ime kapitala (2021). (roman) Meandar Media, Zagreb.
Izbori iz djela
Paula Rem: “Zlatna hrvatska mladež” – izbor
Moja ljubičasta
Moja se ljubičasta jako svidjela Premijeru. Rekao je: „Sadrži dubinu svemira.“ Izgubio se u njoj i poveo me na putovanje galaksijama. Plovili smo kroz Prostor do kraja Vremena, do duboke svjetline crne rupe. Nismo je htjeli izbjeći. Uputili smo se prema njoj svjesno i sigurno. Umjesto druge dimenzije, pronašli smo tamu. Dugačak tamnoplavi tunel, mekan i topao, djelovao je prazno. Klizili smo sve dublje. U crninu. U procijepu se pojavila iskra. Svijetlila je sve jače, rasvijetlivši crnu tminu. Šarenu. Vrijeme i Prostor postali su jedno. VrijemeProstor. Zvjezdano svjetlo ugasilo je mrak.
Moralna Njemica
Moja je baka na ljetovanju u Italiji slomila rame i završila u bolnici. Gestapo joj je postavljao razna pitanja pod sumnjom da je razmjenjivala šifre s partizanima iz spomenute države. Bila sam zgrožena načinom tretiranja majke moje mame i, općenito, načinom funkcioniranja sustava. Zato sam Hitleru sakrila gaće i krunicu.
“Zlatna hrvatska mladež”
“Poleti, poleti, hrvatski narode!”, uzviknula sam stojeći na balkonu desetog kata, zaogrnuta hrvatskom zastavom. U sljedećem sam trenu skočila i nastavila vikati: “Uzleti, uzleti, ljepoto domovine!”, što se i dogodilo trenutak prije daleko potencijalnijega tupoga udarca o tlo. Nastavila sam letjeti, pjevajući rodoljubne pjesme na zaprepaštenje susjeda koji su, vidjevši me na vrhu zgrade, pozvali policiju. “Nisam suicidalna, samo vjerujem u budućnost hrvatskoga naroda”, objasnila sam policiji nakon silaska dolje. Ipak, novinare nitko nije mogao spriječiti da me obilježe naslovnicom. “Pokušaj samoubojstva zaustavila policija”, bio je naslov u Glasu Slavonije i vijestima Osječke TV. Više se nitko nikada nije htio družiti sa mnom jer su me svi smatrali poremećenom. Jadni, nisu svjesni snage patriotizma!
There is a light that never goes out…
Nakon beskonačne energetske ekspanzije Metavremena u Metaprostoru, Svemir se našao u apsolutnom mraku, bez i najmanjeg tračka svjetla. Čestice su usamljeno lutale novonastalim Prostorom i zalijetale se jedne u druge, ne mogavši vidjeti ni svoje vlastite elektrone. Uskoro su shvatile da ne trebaju svjetlo kako bi osjetile jedna drugu.
