Mlada pjesnikinja i prozaistica Gloria Lujanović gostovala je na tribini DHK 7. travnja. U fokusu su bila dva njezina djela izdavača OceanMore – prozaična poema Otac i esejizirana povijesna priča Srce zemlje o stradanju Hrvata u Srednjoj Bosni, koja nisu dobila svoj zasluženi sudski epilog.
Knjiga Srce zemlje sadrži na crnim stranicama stravične podatke o počinjenim zločinima nad srednjobosanskim Hrvatima, koje je Lujanović istraživala razgovarajući s obiteljima žrtava, odvjetnicima, slušajući presude i pred Haškim sudom. Priča kroz vizuru žrtava prikazuje ljepotu i tragiku voljenoga tla, mržnju, šutnju i empatiju, a u osnovi je dramatična potraga mlade autorice za zločinima koje su nad Hrvatima Lašvanske doline počinili pripadnici Amije BiH i mudžahedini. Ti su se zločini prešutjeli ili se minorizirali kao sporadični, dok je ‘narativ žrtve’ uzvišen kada se govori o zločinima nad drugim narodima, npr. o srpskim zločinima u Srebrenici ili o zločinima Hrvata u Ahmićima.
Lujanović je dočarala svoje djetinjstvo u Novom Travniku, u kojem je postojala crta razgraničenja bošnjačkog i hrvatskog sranovništva. Dočarala je svoj studij u Mostaru i svu težinu posla kojim se bavila, pokušavajući ispraviti nepravde nastale raznim političkim i medijskim manipulacijama koje od jezivoga rata stvaraju svojevrsnu igru na šahovskoj ploči.
Bilo je u autoričinu nastupu i mirisa zavičaja, boli srca zemlje, autentičnoga govora njezina kraja, priče o dolasku u Zagreb i raznih drugih detalja koji su ovo gostovanje učinili potresnom životnom pričom o ratu, ali i o životu u kojem je ono što smo izgubili uvijek najprisutnije. Lujanović se osvrnula i na svoju “hibridnu” literaturu koja kombinira prozni, poetski, povijesni i novinarski iskaz. Ona je na svojoj koži proživjela svoju literaturu, što je rijetka muka (i dar) za pisca. Dobila je zasluženi pljesak.
Lada Žigo Španić