DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Mila Željeznjak
SMJEROM RUKE SV. JERONIMA
U parku, nadomak zidina Staroga grada u Čakovcu, sada nedostupnim zbog građevinskih radova, umjetni je snijeg nasut na padini nekadašnjeg jarka predviđenog da zaustavi nasrtaje neprijateljskih hordi. No, sada u miru promatramo kako se djeca vesele snijegu dok se spuštaju niz kosinu. Nekoliko je metara dalje, ispod stabala, Sv. Jeronim ispružio skršeni ostatak ruke put vječnosti, ili samo želi pokazati srušeno stablo tisućljetne akacije od koje je ostala samo hrpa polomljena granja. Dok i to ne završi u nekoj peći, i otpusti od sebe ono malo žara skupljanog stoljećima. No, ja se ne želim ovdje zaustaviti, i krećem cestom put Sv. Jelene, uzbrdo. Neki osporavaju da odavde počinju Alpe, iako je očito da se teren uzdiže, kažu da to nije samo od Čakovca, toranj crkve na ušću dviju međimurskih rijeka u visini je podnožja crkve u Sv. Jurju na Bregu. Zanimljivo, i danas iznenađuju znanja starih majstora koji su gradili crkve na mjestima odakle su nadaleko vidljive. I da je dovde dopiralo more Panonsko još i danas može primijetiti promatrač zagledan u brežuljke susjedne nam države, kamo još i danas naši ljudi odlaze obrađivati vinograde. No, toga je sve manje, žuti američki cvrčak napada vinograde. Mene to ne čudi, prisjećam se kako je Rudolf Steiner, filozof i znanstvenik rođen u donjem dijelu „med vodami“ predvidio nestajanje vinove loze, što se sada i događa. Nije žuti cvrčak kriv za to nestajanje, on je samo došao za američkom lozom koju poznaje. Već u Steinerovo doba gotovo da više nije bilo domaće loze, zamijenila ju je ona uvezena iz Amerike, što se pokazalo pogubnim. Isto kao i sijanje bijele djeteline pogubne za pčele, a sada i naša polja preplavljuje američki theofrastov mračnjak, biljka lijepih narančastih cvjetova iz porodice sljezova, ali izuzetno agresivna i nadmoćna nad našim domaćim korovima koje je zapravo i nepravedno tako zvati jer štite i obogaćuju zemljište. Ali takvi smo mi ljudi, u nezasitnoj trci za profitom ne opažamo svu raskoš i ljepotu oko sebe, a tako nam je malo potrebno da bismo bili zadovoljni. Sjećam se da sam pri pogledu na neponovljivost krajolika koji se pruža s ceste nadomok vidikovcu Vukanovec davno napisala:
Panonija
Još nosim trag muljave ilovače na bosim tabanima
tu gdje nam konačište nedogledni preci odabraše
log u draču
živice kupinja oštrotrnog u kožu se urezuju
more nam pod nogama
more-trava rasporene utrobe uz brijeg bi da se popne
čvrsto vezano grabežljivim korijenjem topole
more-zlato
tuča i vihor
prepoznasmo okus nedozrelog ploda.
Panonijo
kukolj i breskva prezrela
čičak nam ognjišta odavno plijeni divljinom
ni molitava da nam se dobri bog smiluje.
Pri dnu more se stalno uvis penje
oplođeno vatrom i srpom ljetnih požara.
Naime, s ovih visina puca pogled na akumulacijsko jezero nadomak Varaždina, u ljetne dane sunce se ogleda na razigranim valovima, dok se pogled kotrlja nizbrdo do rijeke Drave.
Ne želim se zadržavati, žurim tragom ruke Sv. Jeronima ne bih li saznala što mi želi reći. Ne mogu zanemariti savjet sveca. Iako sam u blizini crkve na mjestu gdje se pretpostavlja da je rođen bila mnogo puta, nikad nisam uspjela ući, crkva je bila zatvorena. Službe su se obavljale u župnoj crkvi u Štrigovi, dok su remek-djela slikara oca pavlina Ivana Krstitelja Rangera bile dostupne tek rijetkim posjetiteljima. Nisam bila te sreće, i tek sada saznajem da je nedaleko crkve izvor žive vode kojom po zagovoru sveca ljudi čudesno ozdravljuju. To me podsjeti na san u kojem je voda tekla svježe iskopanim jarkom. Zahvalna sam svecu koji me uputio da slijedim svoj san ne bih li otkrila što mi želi reći. Doznajem da Općina Štrigova namjerava proširiti izvor i učiniti ga dostupnim u turističke svrhe. Nažalost, to me podsjetilo na termalni izvor u blizini. Tu je od omanjeg bazena u kojemu su oduvijek seoske žene namakale bolne kosti, izraslo veliko turističko središte koje je, sumnjivom praksom ove pokradene i napaćene države prešlo u ruke stranih banaka, tako da sada možemo čeznutljivo zavirivati iza ograde dok se stranci praćakaju u toplim ljekovitim izvorima. No, svako je zlo za neko dobro, možda će se ovaj zombirani omamljeni narod osvijestiti i zbaciti sa svojih ramena bulumentu krvopija. Uvijek se mogu obratiti Sv. Jeronimu da zaštiti naše vode, osobito ove koje pripadaju istom bazenu od kojeg je susjedna nam država napravila unosne poslove.
I sada, nešto niže, nailazim na ljekoviti vrutak i uranjam ruke u prohladnu vodu do lakata. Podilaze me srsi, što od svježe vode, što od nagomilane milosti sveca koji i danas, tisuću šesto godina otkako je napustio ovaj smrtni svijet u Betlehemu, daleko od rodnog mjesta o kojemu se i danas spore njegovi sunarodnjaci, ili samo ljudi rođeni na istom prostoru. On se vjerojatno ne obazire na mišljenja učenih znanstvenika dok s visina obgrljuje čitav svijet svojom ljubavlju, jer kakav bi to svetac bio da ne odgovori na molitve kolona hodočasnika koji se o spomendanu njegova odlaska s ovoga svijeta na tome svetom mjestu okupljaju.