DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.2020 / Mala knjižnica online
Prema izboru uredništva donosimo izbor iz eseja "Živjeti – doživjeti" koje je priredio Božidar Petrač u povodu 25. obljetnice smrti Bogdana Radice. Riječ je o esejima koje je Radica redovito objavljivao u raznim časopisima. Prikazujući u „Obzoru“, „Novoj Evropi“, „Hrvatskoj reviji“ i „Savremeniku“ markantne pojave u predratnoj europskoj književnosti, zatim velik dio njegovih eseja iz domaće književnosti, objavljenih u „Hrvatskoj prosvjeti“. Mnogi su Radičini vrijedni publicistički i esejistički prilozi ostali rasuti po brojnim inozemnim i domaćim publikacijama i samo su dijelom sačuvani od zaborava, zahvaljujući ponajviše maru i upornosti Vinka Nikolića. Glavnina Radičinih eseja, kao i njegovi vrlo poznati "Svjedoci suvremene Italije", objavljeni u podliscima „Obzora“ – u kojima su ocrtani portreti Ferrera, Crocea, Tilghera, Pirandella, Marinettija, Cardarellija, Ungarettija, Martinija i drugih.
Bogdan Radica
Živjeti – doživjeti
Eseji
Priredio: Božidar Petrač
AGONIJA EUROPE (1940.)
Predgovor
Stara Europa umire. Ova krilatica ispunjava danas svakog čovjeka zaprepaštenjem, zabrinutošću i užasom. Velik proces unutarnjeg raspadanja Europe, kojem smo svjedoci gotovo dvadeset godina, približava se kraju. Jedna velika civilizacija koja obilježava svu bit Europe suši se iščiljena i sagorijeva u mraku i u neizvjesnosti. Cijeli jedan svijet vjerovanja i nadanja umire, dok pred nama nema ničega što bi nam moglo doslutiti nade i vjerovanja. Sve je porušeno. Čovjek je pogođen u svome dostojanstvu, u svojoj biti i u svojoj budućnosti. Duh je izgubio vrijednost svoje snage i svoga djelovanja. Pregazila ga je najbrutalnija materija. Osjećaj i ukus uprljani su u močvarama sadašnjice. Individualna i pozitivna religija izložena je neviđenim udarcima najgrubljih elementarnih instinkata. Etika, moral, estetika, ukus, geometrija, zakoni, pravo, dužnosti i obaveze, pravila i cijeli jedan život vjekovnog iskustva pogođeni su u svojim osnovama. Europa je oduvijek bila promatrana kao sinteza Atene, Rima i kršćanstva. Osnove ove sinteze sasvim su rasklimane i razdrmane. Od Atene preživio je Gorgijin sofizam, dok Sokratova žrtva umire u iluzijama ponekog usamljenog intelektualca. Od Rima je uskrsnut duh propadanja, cezarizma i poganstva. Kršćanstvo proživljava jednu od svojih najdubljih i organskih kriza. Ono je postalo predmetom dubokih kritika i udaraca s najoprečnijih strana. Ova knjiga, pored ostaloga, nemirno svjedoči o njegovoj sudbini i o daljnjim mogućnostima njegova održanja. Sve europske vrijednosti, svi pojmovi na kojima se osnivala civilizacija Zapada i stvarala od sebe žarište našeg Planeta doživjeli su brodolom i slom u svijesti novih generacija. Sveobuhvatna sumnja zahvaća sve osjećaje i sve spoznaje.
Stara Europa umire u neodređenosti Pariza, u neizvjesnosti Londona, u jednostranoj volji Berlina, u sumraku Rima, u ognju Madrida i u svakom kutku blijedoga Zapada. Zar zajedno s njom umire i mit o pobuni anđela i mit o izlišnosti vječnog Prometejeva revolta, besmisao Sokratove žrtve i, naposljetku, besciljnost Kristova poslanja? Ovo pitanje mučilo je i neprestano muči svakog, pa i našeg čovjeka, koji se vraća na Zapad s osjećajem zabrinutosti i unutarnjeg nemira. Ono se nalazi u osnovi dubokog unutarnjeg nemira Splićanina Marka Marulića na prijelomu Europe između srednjeg vijeka i humanizma i renesanse te u Njegoševim apokaliptičnim vizijama Europe XIX. stoljeća, kad posljednje faze europskog prometejstva doživljavaju unutarnji, dramatičan slom. Između tih dviju figura naš je čovjek neprestano tražio i težio tome da pronađe mogućnost suživljavanja i suosjećanja sa Zapadom, ali je u isti mah izricao i svoje sumnje, svoju mržnju i prezir čovjeka s periferije koji zna i osjeća što to znači živjeti na mostu i u sjecištu najprotivnijih strujanja i utjecaja. Između Istoka i Zapada Europa je za tog čovjeka oduvijek značila i nadu i razočaranje, i vjeru i sumnju. Marko Marulić zamjenjuje padovanske i firentinske salone otočkim samoćama šoltanskog Nečujma s isto toliko očaja i zadovoljstva kao što je i Njegoš bježao iz Napulja ili iz Venecije na visove crnogorske. Poput španjolskog i naš je čovjek izložen vječnom razjašnjavanju sa Zapadom. Svijesti i besjede naših ljudi stoljećima nose biljeg i pečat nesporazuma i nesuglasica, ali u isti mah i dodira, susreta i razgovora. Ove stranice nisu nikakvo novo ili daljnje zauzimanje i određivanje stava našeg čovjeka prema svijesti Zapada i prema duhu Europe. Vremena su previše zapletena, ne-određena i nejasna da bi danas netko mogao donositi zaključke i zauzimati ne naš, nego ni svoj stav. Apsolutno se pretvorilo u relativno. Bezgranični i neomeđeni individua-lizam odveo nas je u očaj krajnjeg relativizma i skeptici-zma. Impresije i dojmovi zamijenili su sudove i mišljenja. Dijalektika je dala za pravo čovjeku da sve može dokazati i sve obraniti. »Pogubna bolest mišljenja« – da se izrazimo riječima Španjolaca XVII. stoljeća – nakon nekoliko stoljeća izvanrednih i gotovo neograničenih nada izazvala je u čovjeku sumnje, očaj i bezizlazno duhovno i idejno stanje. Europska je svijest potresena i uzdrmana. Bilo je dakle nužno napustiti svilene pejsaže, blistave perspektive zapadnih gradova, vječnošću ispunjene muzeje, sjajni materijalni život civilizacije, veličanstvo kulture i potražiti europskog čovjeka, Europljanina i zapadnjaka. Pokucati na vrata njegove kule bjelokosne i njegove asketske usamljenosti i zatražiti od njega odgovor na piramide pitanja. Trebalo je otkriti tog čovjeka, iznijeti pred njega sumnje, obasuti ga i iznenaditi mnoštvom pitanja i razjašnjenja. Takvo gledanje Zapada, takvo zadržavanje na stazama Europe – koje nije označeno ni u jednom bedekeru – iziskuje naše vrijeme. Ono ulazi u okvir naše opće zabrinutosti i naših svekolikih traženja. Tu se Europa ogleda u svoj svojoj drami unutarnjeg umiranja.
Stranice ovih susreta i razgovora s Europom iznose te ljude s njihovim mislima i problemima izvan okvira literature i knjiga. Od Guglielma Ferrera do Miguela de Unamuna – koji svojim životom i svojom misli simboliziraju najoriginalniji i najpotpuniji uspon Europljanina zadnje polovice XIX. i prve polovice XX. stoljeća – izložen je niz ličnosti i ljudi, od najpoznatijih pa do manje poznatih, koji ispovijedaju svoje misli, svoju zabrinutost, svoje očajanje i svoje sumnje u sudbinu Europe i Zapada. Čitatelj će uglavnom naići na pitanja koja trgaju i lome sadašnjicu i sastati se s ljudima koji su svoju vlastitu sudbinu učinili istovjetnom sa sudbinom čovjeka i njegove biti. Jasno je da se uz idejni sukob dviju Europa i dvaju Zapada nalazi i sudbina Rusije. Ona odsutnošću svoje prisutnosti ispunjava sav nemir i svu neodlučnost Zapada. A od Zapada je ovdje ponajprije ono što se po cijenu neizrecivih osobnih žrtava još moglo oduprijeti navalama vremena, ali i ono što je izišlo u susret vremenu i prihvatilo imperativ njegove neumitne volje. Trebalo je održati objektivnost i dati mogućnosti da se svi ljudi čuju. Trebalo je na svakom koraku izbjegavati sebe i zapostavljati svoje mrsko Pascalovo »ja« ispred onoga što su govorili ljudi sa Zapada i iz Europe. Zato je pisac tim ljudima prilazio sa zebnjom jednog od najnesretnijih naraštaja koji s pravom i s razlogom traži odgovor na bezdan sumnja i na ponore zagonetaka nagomilanih vjekovima grešaka, zabluda i loše postavljenih obmana. On je u tome naporu iznošenja misli i riječi ljudi sa Zapada i onih koji su ovamo zalutali s ruskih strana htio poglavito da kroz njih progovori dvadeset godina strmoglavog europskog propadanja: presudnog u daljnjem razvoju čovjeka i njegova duha.
Iz svih najoprečnijih shvaćanja i iz svih najproturječnijih mišljenja koja ispovijedaju ljudi međusobno sasvim različiti, tuđi jedan drugome i koji vrlo često i ne znaju za svoje supostojanje izbija jedinstveno i zajedničko gledanje na sudbinu Europe i na sudbinu čovjeka. To je nagrada za napor sadržan u razgovorima ovih susreta. Ali to je odmah i otužno otkriće kaosa koji vlada europskom misli. Ako zajedničke europske svijesti više nema, ako Europa nestaje i iščezava ispred nas u patetičnom i dramatičnom sukobu najoprečnijih duhovnih i ideoloških strujanja, izvor treba tražiti u kaosu zapadne misli. Ona je izazvala sveopću uzdrmanost zemlje i svijeta, čovjeka i društva. Naš je čovjek – čovjek s europske periferije – u doticaju s ljudima Zapada i Europe mogao osjetiti taj kaos u njegovoj složenosti i u veličini njegovih krajnjih razmjera. Vraćajući se često sa Zapada na svoj daleki i zaboravljeni otok, on je sa sobom nosio nemir, razočaranje i očaj svoga vremena i svoga naraštaja. Cjeline nije bilo, zaključaka nema. Jer naš je naraštaj, kako kaže engleski pjesnik, izložen i izgubljen »između dvaju svjetova: jedan već mrtav, drugi nemoćan da se porodi«. Ali prije njega jedan je čovjek iz ove knjige vidio svu tragičnu dilemu Europe, Zapada, naše civilizacije i našega naraštaja, izloženog i bačenog između dvaju svjetova. Iz njegova svjedočanstva mi znamo da je taj mrtvi svijet bio sjajan, velik i moćan. Za onaj drugi svijet, koji nije u stanju da se rodi, i koji treba biti svijet naše sutrašnjice, nitko nam nije u stanju pretkazati smjer, smisao i cilj.
Stara Europa dakle umire. Mi njezino umiranje osjećamo ovdje na Zapadu, u srcu stare Rousseauove Ženeve, u sumraku Pariza, u ognju Madrida, u navalama Berlina i Rima, u mraku daleke i nepoznate Moskve. Mi se nalazimo na prekretnici »između dvaju svjetova«, između prošlosti i sadašnjosti, na dohvatu krvave budućnosti, u društvu ovih ljudi, s njihovim riječima i mislima, ovijeni maglom i nepoznanicom idućih dana. Jedan je poredak srušen; drugi se ne vidi; jedan je svijet nestao, novoga još uvijek nema; stare su se iluzije iščahurile, novih još uvijek nema. Sve je oko nas opustjelo i sagorjelo. Jedna stara Europa umire...
Možda će ipak iz ovog sveopćeg sljepila i iz ovog potpunog mraka iskrsnuti misao vedrija i život bolji i plemenitiji? Možda ćemo ipak – jednoga dana – poslije duga lutanja stazama Zapada, izmoreni i izgladnjeli od traženja, pronaći okvir i zadovoljstvo dalekog otoka? Možda će ipak iz sutrašnje Europe iskrsnuti bolji čovjek kojega godinama čekamo?
Ženeva, srpanj 1939.
Nastavak možete pročitati pod "dokumenti".
Više o autoru: www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=51430
Više o priređivaču: dhk.hr/clanovi-drustva/detaljnije/bozidar-petrac
Dokumenti za download
Dodano: 20. 04. 2020.
popis članova