Predstavljamo nove članove: Ludwig Bauer

Društvo hrvatskih književnika Novosti DHK Predstavljamo nove članove: Ludwig Bauer

Novosti DHK

08Pro

Predstavljamo nove članove: Ludwig Bauer

Ulomak iz romana

PREVOĐENJE LIRSKE POEZIJE

ROMANETTO BUFFO

Najradije bih počeo od samoubojstva, iako sam svjestan koliko je apsurdno započeti priču pričanjem o vlastitom samoubojstvu; osim ako nije riječ o priči iz svijeta duhova. Na početku me odmah nema, a onda slijedi ono što se dogodilo poslije. Ali ovo nije priča o duhovima nego o ljubavi, dakle: o životu. Samoubojstvo bi po logici života spadalo na kraj; ako bi se taj čin uopće mogao obuhvatiti okvirima logike.
Štošta je u životu neobično, bar na prvi pogled. Na primjer, činjenica da su za mene moja kćerka i moja žena, njezina majka, jednako stare. Čini se apsurdnim, zar ne? Ipak, i jednu i drugu imam jednako dugo. Dvadeset i dvije godine. Lijepa brojka. I puno govori, puno, puno, puno, previše...
Mogao bih početi i negdje drugdje, jer stvari su se događale i prije i poslije onoga što sam ja doživio kao početak. Za volju potpunosti priče, valja ispričati i ono prije i ono poslije. Ipak, i ono prije i ono poslije dobilo je svoj dramatičan rub tek kada sam cijev pištolja stavio u usta.
Mnogi ne znaju razliku između pištolja i revolvera. Iako imam pištolj, a ne revolver, pištolj mi je teže opisati. Revolver je ono što kao magazin za municiju ima bubanj koji se okreće. Odatle mu dolazi ime: revolve znači okretati, okretati se. A pištolj je naprosto ono drugo. Kod pištolja meci se nalaze nagurani u dršci. Zato pištolj nije tako pouzdan kao revolver. Ako ga čovjek ne podmazuje, onda zarđa pa zataji, a ako ga podmazuje, onda naslage zgusnutog ulja zadrže neki metak, pa pištolj i opet zataji.
- Aha! – zamišljam već kako uzvikuje neki pametnjaković. – O takvom je samoubojstvu riječ! Zatajio pištolj!
Ne, nije o tome riječ. Nije zatajio pištolj. Gurnuo sam vrh cijevi u usta i — bilo mi je mučno. Ako to nekome izgleda čudno, neka natopi vrh prsta strojnim uljem i neka ga gurne u usta. Neukusno je ljubavnu priču započinjati povraćanjem, pa neću o tome ništa više reći.
Preživio sam, dakle. Uostalom, to se od početka znalo. U nekom priručniku o književnosti pročitao sam: The I of the book must not die in the book; ili u prijevodu, otprilike: Ja iz knjige ne smije umrijeti u knjizi... Mislim da to nije ni trebalo prevoditi. Danas svaki glupan zna engleski. I ja sam jedan od tih.
Engleski je samo jedan u nizu jezika kojima navodno vladam. U nekom je bulevarskom listu jednom bila objavljena moja slika, a ispod nje tekstić, nevješto artikulirana glosa u kojoj se ustvrdilo da naš ugledni pjesnik i prevoditelj prevodi poeziju s desetak jezika kojima vlada. Poslije su me znanci pitali prevodim li zaista s toliko jezika poeziju, a ja sam skromno kimao glavom. Skromno, kažem, jer jezika s kojih sam prevodio poeziju bilo je više od desetak. Ako bi me pitali vladam li zaista tolikim brojem jezika, kao što se navodi u novinama, širio bih ruke u nemoćnoj gesti: Eto, što ću, takav sam. A zapravo i tih jezika kojima vladam, više je od petnaestak; s time da njima vladam u onom smislu kako su to u novinama shvatili i obznanili. Čini se da pretjerujem? Ne, ne pretjerujem. Vjerojatnije bi bilo da sam taj broj umanjio. Znanje jezika relativna je stvar. To je sistem kojem se dade doskočiti. Pokazat ću to primjerom. Slavenskih jezika ima četrnaest... Nisam siguran je li taj broj točan, ali to nije bitno. Nisam siguran koliko ih je, ali sam gotovo sasvim siguran da se na svima voda kaže voda. I na svim romanskim jezicima voda zvuči slično kao latinsko aqua, osim na francuskom, izuzetno, jer Francuzi uvijek imaju svoje neke kerefeke, ali zato i postoje rječnici. Na germanskim se pak jezicima voda kaže na neki način koji više ili manje korespondira s njemačkim Wasser ili engleskim water. I to je cijela mudrost. Zbog toga uopće se ne zamaram brojenjem jezika s kojih mogu prevoditi poeziju. A vjerojatno bih na svakom jeziku na svijetu, u krčmi, za šankom, znao naručiti:
- Whisky!
Ukratko, jezik i jezik poezije nije ista stvar.
Širina i površnost obično idu zajedno. Naravno, ne važi to za oceane nego za ljude. Posebno vrijedi to za našeg uglednog pjesnika i prevoditelja. Kada sam shvatio da mi moje klasično obrazovanje daje mogućnost da čitam uglavnom pametne stvari koje sam već pročitao (a pamćenje kojemu su se od moga ranog djetinjstva divili nije mi omogućavalo da išta od toga zaboravim), i da prevodim one koje su već drugi preveli, pokušao sam svoju glad — a ovdje se ne radi o banalnoj upotrebi riječi glad u prenesenom smislu nego naprotiv o potrebi da sa svojom sumnjivom kvalifikacijom zaradim dodatnu crkavicu kojom se dade kupiti sendvič — pokušao sam, dakle, utažiti glad prevođenjem nečega što je izvan okvira moga, ali ne samo moga nego i uobičajenog lingvističkog i književnog znanja. Ako sam imao iluzija o tome koliko se može zaraditi prijevodima poezije, one su brzo nestale. Prevođenje poezije donosilo je tek džeparac u odnosu na ono koliko sam kasnije počeo zarađivati kao barski pijanist, ali dok sam u ovom drugom poslu, svjesno i namjerno, pružao manje nego što mogu, u prevođenju poezije imao sam osjećaj da neprekidno nadmašujem samoga sebe. Možda sam se pretvaranjem svoga diletantizma u majstorstvo kojem su se divili, osvećivao za to što sam odustao da u vladanju glasovirom pokazujem ono najbolje što doista mogu. Glasovir me je kasnije sasvim uspješno prehranjivao, ali ja sam se ipak predstavljao kao prevoditelj, preciznije kao prevoditelj lirske poezije, a ne kao majstor instrumenta kojim sam vladao bolje nego većina mojih nekadašnjih, puno ambicioznijih kolega. Bacardi je tvrdio da je to sve poza, ali — ima li drugog načina osim predstavljanja i poze da čovjek izrazi sebe, pa čak i kada si je sam jedina publika?