Nešto je prezrelo u suvremenoj hrvatskoj poeziji. Jedna specifična poetika koja je prije desetak godina dala da nikne nekoliko važnih pjesničkih glasova i procvate par zanimljivih zbirki, danas obilno rodi trulim epigonskim radovima. Plastični plodovi prevladavajuće poetike provjereno prolaze na natječajima i kod izdavača. Na stilskoj razini – gusta zemljana metaforika, estetizacija nasilja, povezivanje biljne i ljudske anatomije; na tematskoj – život u ruralnim krajevima vezan za tradicionalne poslove i narodna vjerovanja, obiteljske traume i patrijarhat. Drugim riječima, trulo u suvremenoj hrvatskoj poeziji jest to da u svakoj novijoj zbirki nešto trune u neplodnoj ilovači, nečiji razgranati prsti, mliječna maternica ili posađena glava strica koji je pijan pao na tračnice dok je sveti Ilija gromovima tjerao seoske žene preobražene u lisice.
Koliko još Početnih koordinata s Temua treba hrvatskoj poeziji? Taj prezreo i predvidljiv izraz novog ruralizma, ta panonska gotika poput korova posebice plazi po poeziji laureata i starješina Goranovog proljeća. Ljeta! Ljeta, vatre i sunca da spali travurinu! Preteče i prvakinje koje su goranovsku poetiku proslavile pritom imaju nevinije ruke. Jednom prošavši kroz uska vrata, primljene u velebnu instituciju hrvatske književnosti, sasvim je prirodno da su spremno preuzele odgovorne pozicije, uhvatile korijena i kroz žiriranje, uredništva i književne tribine razgranale svoje viđenje poezije. U međuvremenu, ta specifična zemljana metaforika izgubila je svu svježinu. Moć uvijek integrira subverziju – ništa novo ispod sunca. Tako u sjenama njihovih krošnji svakakav sad drač niče. Veće breme grijeha stoga nose svi ti mladi pretendenti pjesničkog Parnasa što poslušno kucaju na široka vrata; koji i sami prirodno i pravedno žude tiskati prve mladenačke rukopise, pa svoj plamen svejedno poslušno sade u neplodno tlo, ukapaju u grobove goranovske metaforike.
Kad za te mlake pokušaje biva nagrađena objavljivanjem prvih zbirki, ta svježe pomazana pjesnička janjad žurno se učlanjuje u strukovna udruženja, gostuje na književnim tribinama te s izdavačima dogovara nove zbirke u kojima se kreće unutar pjesničkih koordinata ocrtanih u prvijencu, nastavljajući poznate tematske linije i oslanjajući se o specifičnu metaforiku, što ipak – nipošto – ne znači da je ovdje riječ o manjku inovacije, već o umješnoj nadgradnji koja će pronaći svoje mjesto u opusu mladog autora… Ni studeni ni vrući, nastavljaju preživati ražvakane plodove prvih uradaka pod budnim pogledima i blagonaklonim pokroviteljstvom književnih pastira, patrijarha i mlađih kolega mentora. Ima li imalo žara u njima? O, da su cijuk u bunaru, iskra potrganog upaljača, kad već nisu dah u plamenu, kad već nisu glas s krovova!
Ako mladi ne-još-književnici upadaju u zamku prebrze integracije u književno polje iza koje se krije podmuklo perpetuiranje poetičkog jednoumlja, što tek reći o iskusnijim kolegama književnicima, eTaBLiRaNiJiM pJeSnIčKiM iMeNiMa koja u svojim trećim, sedmim, desetim zbirkama hvataju korak s prevladavajućom poetikom? Bile pjesnikinje ili prozaisti, hrvatske su spisateljice i spisatelji suviše često moralizatorski mlakonje koji u jezgrovitoj formi FB statusa lamentiraju o društvenim pitanjima onda kad je to oportuno idruštveno prihvatljivo. Svaka čast iznimkama, ali takvo van-književno djelovanje naših ljudi od slova najmanje proizlazi iz istinske želje za revolucionarnom praksom. Kao prvo, istinski angažiranu umjetnost vrijednu spomena većina njih ne bi umjela stvoriti. Kao drugo, kad se čak i pisci i književnici, drugovi i neprijatelji uspijevaju složiti oko naricanja nad time kako dAnAs NiTkO nE ČiTa KnJiGe, valja valjda osmisliti neki oblik lajanja na mjesec. Društveni angažman umjetnika na društvenim mrežama = cope harder + l + ratio. U svakom slučaju, kako u politici, tako i u poetici – mlakost i kalkulacija. Kako je teško biti mlad, a biti star, i biti mladi hrvatski pisac, a biti moralizatorski boomer koji ne probija glavom zidove.
Oprostite, drugovi i drugarice suborci, ako sam preoštar i ogorčen. Ovo nije predbacivanje, ovo nije edukacija, već poziv na pobunu. Nema klađenja na sigurno. Pa nek vam kažu stariji, zreliji i dojučerašnji saveznici koji su preko noći stekli mudrost da ste ogorčeni. BUDITE OGORČENI! Budite mladi i naivni, bunite se i strepite dok čekate rezultate natječaja, odgovor izdavača na rukopis i gledate kako opet prolaze iste poltronske poetike. Vičite, sipajte žuč i plačite, i kad se umorite od vike, u tišini ćete znati zašto pisati, žuč će spaliti viškove i suze će vam dati da progledate. I iz ogorčenosti i bunta rodit će se nešto novo.
Nešto novo. Jer pobuna mora biti poetička i politička. Bilo da se borite protiv korporatizma, komunizma, klerikalizma, rojalizma, akademije ili poezije na autopilotu, sredstva borbe moraju se neprestano mijenjati. Bili revolucionari, redovnici, političari ili pjesnici, ne klanjajte se idolima! U vama je iskra, u vama požar! Urlajte i razbijajte! Vi ste ono što dolazi, vi ste budućnost! Tražite neprokrčene putove, bunite se, svrgavajte, preokrećite trulu tradiciju! U permanentnoj književnoj revoluciji, ključno je da revolucija nastavi jesti svoju djecu da ne umre od gladi. Naraštajima novih revolucionara stari moraju postati neprijateljima: „Naši će se sljedbenici dići protiv nas; doći će izdaleka, sa svih strana, plešući uz uzvišenu kadencu svojih prvih pjesama, ispružajući nesvinute prste grabljivice.“
Zagovarajući radikalan rez s tradicijom i pozivajući mlađe od sebe da ih i same jednom zamijene, talijanski futuristi okupljeni oko Marinettija početkom prošlog stoljeća htjeli su probuditi božansku intuiciju, „dar svojstven latinskim rasama“, koja će premostiti neprijateljstvoizmeđu ljudskog mesa i kovine motora. „Evo započinje mehaničko carstvo. Mi pripremamo stvaranje mehaničkog čovjeka sa zamjenjivim dijelovima. Oslobađamo ga pomisli na smrt, vrhovne definicije logičkog uma.“ Jezovito proročanski danas zvuče te stotinu godina stare transhumanističke vizije i diskurs o nebeskoj intuiciji nadarenih rasa. Daleko aktualnije od radova većine prvakinja i prvaka naše male književne zajednice. A vrijeme u kojem živimo zbilja zahtijeva umjetnost koja će biti aktualna. Imaju li milenijalci i notorna generacija z išta više za reći od estetiziranih promišljanja o generacijskim traumama svojih baka i djedova? Mogu li iznaći glas vlastite generacije? Može li poezija danas opisati iskustvo svijeta koji iznova i neizmjerno intenzivnije živi futurističke vizije?
Može li poezija opisati stanje čovjeka koji polovicu budnosti provodi u polusnu, u plodnoj vodi virtualnog svijeta? Polu-budnoga čovjeka koji gleda videosnimke napada dronovima u kojima ljudi ostaju bez udova dok rukom kojom ne drži mobitel istodobno briše stražnjicu nakon nužde? Čovjeka koji preskače reklame za dostavu hrane da bi pogledao snimke djece koja umiru od gladi i obrnuto? Čovjeka koji po volji svršava uz pornografiju po mjeri koju mu generira umjetna inteligencija? Može li poezija opisati stanje čovjeka koji možda više nije čovjek, već početak nečeg drugog? Sigurno ne ako nastavi govoriti jezikom bližim kosturima nego čovjeku onakvom kakav je danas – stranim, mrtvim jezikom, neplodnom metaforikom i posuđenim stilom prethodnih generacija. P o b u n a, d a k l e, m o r a b i t i p o e t i č k a i p o l i t i č k a.
Fanatično zagovarajući kult mladosti i radikalnog odbacivanja bilo kakve tradicije, futuristi su čak i vlastito djelovanje ograničili egzistencijalnom dobi: „Kad budemo imali četrdeset godina drugi ljudi, mlađi i valjaniji od nas, neka nas odbace u koš, kao nekorisne rukopise.“ Snaga mladosti koju ja pak ovdje zazivam ima manje veze s godinama, a više sa stanjem duha i pristupom stvaranju. Istina, mišljenja sam da mlade pjesnikinje i pjesnici imaju veću obvezu otpora okoštalim idejama i izrazu. No moram istaknuti još dvije važne stvari. Prvo, ideje imaju život nevezan za život ljudi. One stare i pomlađuju se ovisno o kontekstu. Jednom kad se zasitimo novog izraza koji ovdje zazivljem, doći će vrijeme da neku novu revoluciju usidrimo u neku drugu tradiciju koju danas odbacujemo, možda semantički konkretizam ili novi ruralizam koji će vrijeme očistiti od epigonskih višaka. Mjesto kao vagu koja teži ravnotežnom stanju dviju krajnosti, književnost valja zamisliti kao golemu ljuljačku koja u snažnim lukovima pokretom prkosi ništavilu ne-gibanja. Jer živjeti znači žudjeti, žaliti, radovati se i zdvajati – gibati se i prkositi gravitaciji koja nas povlači na zemlju da bi nas na kraju u nju i zakopala. Umjetnost stoga mora biti neprekidno kretanje.
Naposljetku, Marinetti je bio samo djelomično u pravu. Istina, doći će vrijeme kad ćete i sami ostarjeti. I sami su futuristi zauzeli počasno mjesto unutar kanona koji su toliko prezirali. Ništa novo ispod sunca. U permanentnoj književnoj revoluciji, neminovno će doći trenutak – nevezano za egzistencijalnu dob, možda sutra, možda za sto godina – kad ćete sami sebi postati neprijateljima, vrijeme kad vas vlastiti prevratnički izraz prevari prometnuvši se u novi diskurs režima. No mjesto da poput Marinettija fatalistički zazivate mlađe generacije umjetnika koji će se gostiti nad vašim crvljivim leševima, radije ostanite budni. Uvijek bdijte jer ne znate časa. Kad dođe vrijeme, budite spremni same sebe okrenuti naglavce, same sebe svrgnuti. Bunite se, urlajte i razbijajte, tražite neprokrčene putove i novo sunce da vas očisti od truleži.
***
Budite radikalni, buntovni budite, vrištite i udarajte na uska vrata. Svrgavajte kraljeve, lažne proroke i trule moraliste, sami sebe svrgavajte kad slični kosturima postanete. Poezija kao permanentna revolucija. PvP poezija. Poetika vječne Pobune.
Republika 1-2, 2026.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Jakob Filić: Poetika vječne pobune