Veljko Barbieri, rođen u Splitu 14. svibnja 1950., hrvatski književnik i član Društva hrvatskih književnika, preminuo je 18. svibnja 2026. u Makarskoj.
Profesionalni je književnik i publicist od 1973., piše Hrvatska enciklopedija. Bio je sudionik Domovinskog rata (1991.–1995l) i časnik Hrvatske vojske. Romani (Priča o gospodinu Zaku, 1972.; Zatvor od oleandrova lišća, 1977.; Trojanski konj, 1980.; Epitaf carskog gurmana, 1983.; Odisejev erotikon, 1984.) i pripovijetke (Novčić Gordiana Pia, 1975.) žanrovski pripadaju književnoj fantastici, psihološkoj prozi, a potom sintezi antičke književne tradicije i žanra negativne utopije.
Tko je sa mnom palio kukuruz (1996.) prozni je dnevnik ratnih zbivanja oko Pakraca (1991). Objavio je i knjige Split: roman staroga grada (1997.) i Hvar: kantilene i kartoline (2000.), a mnogobrojne gastronomske novinske kolumne objedinio u četiri knjige Kuharskoga kanconijera (2002.–2007.) te u knjigama 134 male priče o hrani (2003.), 100 mitova o hrani i 200 legendarnih recepata (2008.), Priča o dalmatinskoj kuhinji (2009.), Večernje bajke o hrani (2010). Roman Dioklecijan (2006.; nova verzija Ja Dioklo Jupitrov sin, 2008.) romansirana je biografija rimskoga cara. Objavio je i pjesničku zbirku Sto koraka po šumi (2009).