U sklopu 10. Matoševih dana u Tovarniku su 3. lipnja dodijeljene nagrade za najbolje priče pristigle na natječaj raspisan prigodom obilježavanja 153. obljetnice rođenja i 112. godine smrti Antuna Gustava Matoša (Tovarnik, 13. 6. 1873. – Zagreb 17. 3. 1914.). Natječaj su raspisali Slavonsko-baranjsko-srijemski Ogranak Društva hrvatskih književnika, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica i Općina Tovarnik, 16. siječnja 2026. Do okončanja natječaja 30. travnja 2025. pristiglo je 38 priča (2023. 46 priča; 2024. 20 priča, 2025. 55 priča ).
Povjerenstvo za dodjelu nagrade u sastavu Zvonimir Stjepanović, predsjednik, Paula Rem i Natalija Stantić, članice, 13. svibnja 20265. objavio je uži izbor priča, od kojih su na koncu izabrane tri najbolje priče te posebno priznanje za mlade autore koje je dobila učenica Gornjogradske gimnazije, koju je pohađao i sam Matoš, Erika Erjavec, za priču Tihi pisac. Priznanje će joj biti uručeno u Zagrebu.
Treće mjesto pripalo je priči mostarskog književnika Jasenka Laste: Artiste et flâneur. Članicu povjerenstva za dodjelu nagrade Natalija Stantić pročitala je obrazloženje. Priča Artiste et flâneur predstavlja iznimno uspjelu suvremenu interpretaciju života, poetike i kulturnog nasljeđa Antuna Gustava Matoša. Umjesto izravnog preuzimanja motiva iz pojedinog Matoševa književnog djela, autor odabire drugačiji pristup: samoga Matoša pretvara u književni lik koji se pojavljuje u današnjem Zagrebu te ulazi u dijalog sa suvremenim čovjekom. Na taj način priča ne tematizira samo Matoševo djelo nego i njegovu trajnu prisutnost u kulturnoj memoriji hrvatskoga društva.
Priča je oblikovana kao niz od pet cjelina koje naizmjenično otvaraju prizore iz suvremenoga Zagreba, Matoševa pariškog razdoblja i završne etape njegova života u Zagrebu, stvarajući dinamičan dijalog između prošlosti i sadašnjosti. Takva fragmentarna struktura omogućuje istovremeno promatranje prošlosti i sadašnjosti, pri čemu se vremenske granice postupno brišu. Poveznice između prizora ostvaruju se osjetilnim motivima – zvukom, mirisom, svjetlom i prostorom – pa pripovijedanje poprima gotovo filmski karakter. Prijelazi među vremenskim razdobljima djeluju prirodno, a čitatelj stječe dojam da se Matošev duh neprestano kreće gradom koji je istovremeno stvaran i simboličan.
Središnji motiv priče jest figura flâneura, gradskog šetača i promatrača, koja je snažno povezana s Matoševom biografijom i književnim identitetom. Naslovna sintagma „Artiste et flâneur“ priziva Matoševu fascinaciju europskim metropolama, osobito Parizom, ali i njegov položaj umjetnika koji svijet promatra sa strane. U priči se taj motiv prenosi na suvremeni Zagreb, gdje Matoš s klupe na Strossmayerovu šetalištu promatra prolaznike, tehnologiju, migracije i promjene urbanoga života. Time postaje svojevrsni posrednik među različitim povijesnim razdobljima, ali i kritički komentator suvremenosti.
Posebnu vrijednost priče predstavlja način na koji autor gradi odnos između Matoša i mladoga protagonista Marka. Njihov razgovor započinje humorom i blagom ironijom, ali se postupno razvija u promišljanje o tehnologiji, identitetu, kulturnom nasljeđu i otuđenosti suvremenog čovjeka. Matoševe opaske o mobitelima i ekranima na prvi pogled djeluju kao kritika digitalnog doba, no priča izbjegava jednostavno suprotstavljanje prošlosti i sadašnjosti. Marko ističe da upravo pomoću tehnologije čita Matoša i nosi njegovu književnost sa sobom. Tako tekst pokazuje da suvremeni mediji nisu nužno prijetnja kulturi, nego mogu postati i sredstvo njezina očuvanja.
Važan sloj priče čini motiv emigracije. Autor uspostavlja paralelu između Matoševa iskustva političkog emigranta i suvremenog dostavljača iz Nepala koji se snalazi u zagrebačkim ulicama. Ova analogija nenametljivo povezuje različite povijesne okolnosti i pokazuje kako su osjećaji nepripadanja, potrage za domom i života između različitih kultura univerzalna ljudska iskustva. Posebno je uspješno oblikovan odnos „starog“ i „mladog“ emigranta: Matoš u dostavljaču ne vidi simbol globaliziranoga svijeta, nego prepoznaje vlastitu sudbinu čovjeka koji se kreće tuđim prostorom i traži svoje mjesto u njemu. Stoga prema njemu ne nastupa kao kritičar, nego kao suputnik i vodič, čime priča dobiva snažnu humanističku dimenziju. Njihov kratki susret prerasta u simboličan dijalog dviju epoha povezanih istim iskustvom udaljenosti od doma i trajne čežnje za pripadanjem.
Atmosfera teksta izrazito je matoševska. Zagreb je prikazan kroz maglu, vlagu, noćna svjetla, zvukove i mirise, pri čemu grad postaje gotovo ravnopravan likovima. Autor uspješno priziva simbolističku i impresionističku poetiku karakterističnu za Matoševo stvaralaštvo. Opisi nisu opširni, nego sažeti i sugestivni, oslanjajući se na niz preciznih slika koje stvaraju snažan emocionalni dojam. Posebno se ističu prizori Gornjega grada, Zagrebačke katedrale i Strossmayerova šetališta, prostora koji u kolektivnoj svijesti već nose snažnu povezanost s Matoševim imenom.
Završetak priče ostaje otvoren i simboličan. Matošev nestanak ne djeluje kao konačni odlazak, nego kao potvrda njegove trajne prisutnosti u gradu, jeziku i književnosti. Posjetnica s natpisom „Čuvajte maglu“ funkcionira kao svojevrsna pjesnička oporuka i poziv na očuvanje onoga što je neuhvatljivo, tajanstveno i umjetnički vrijedno. U trenutku kada nestane signal na mobitelu, protagonist podiže pogled prema gradu i počinje ga promatrati drugačije. Upravo se u toj promjeni perspektive nalazi temeljna poruka priče.
Artiste et flâneur istaknuo se među pristiglim radovima originalnim pristupom Matoševu nasljeđu, uvjerljivom atmosferom i vještim povezivanjem različitih povijesnih razdoblja. Autor ne imitira Matošev stil niti preuzima njegove motive doslovno, nego ih kreativno preoblikuje u suvremeni književni tekst koji pokazuje da Matoš i danas može biti relevantan sugovornik novim generacijama čitatelja. Priča uspješno spaja književnu tradiciju i suvremenost te potvrđuje trajnu vitalnost jednog od najvažnijih autora hrvatske književnosti.
Drugo mjesto pripalo je istaknutom hrvatskom književniku i, poput Matoša, velikom putniku, Žarku Mileniću.
Članica Povjerenstva Paula Rem pročitala je obrazloženje nagrađene priče Na raskršću.
Priča Žarka Milenića Na raskršću eksplicitno u naslovu referira Matošev poznati tekst. Time ostaje dojam ne samo aktualizacije teksta, nego i svojevrsnog remakea ili reboota u skladu s trenutnim masmedijskim trendovima. Stoga Milenićev tekst donosi istovremeno nostalgičnu i aktualnu, potencijalno netflixovsku varijantu Matoševog Cvijeća s raskršća, koja ima velik komercijalni potencijal te doprinosi čuvanju kulturne memorije na A. G. Matoša u današnjem medijskom prostoru. Priča je vrlo protočna i poetična, ispunjena bogatim simbolizmom, a jednostavna za pratiti na doslovnoj značenjskoj razini; matoševska strategija je jasno vidljiva, a fabula vrlo pomno izgrađena. Priča je atraktivna za današnjeg čitatelja i izmaknuta iz 19. stoljeća, ali pritom obiluje nostalgičnim elementima koji vraćaju u prošlost.
Radnja ukazuje na svevremenost Matoševe naracije, koja nije ograničena na određeno razdoblje, nego se može uvrstiti u jedan drugi društveni kontekst. Tehnička sredstava koja se u priči pojavljuju su vlak, telefon i televizor, dok digitalne tehnike izostaju. Stoga zemljopisni i društveni kontekst priče sugerira da bi se radnja mogla smjestiti u drugu polovicu druge polovice 20. stoljeća.
Naracija donosi snažan kontrast između grada i sela, čemu se u pozadini nalazi kritika nestanka seoskih zajednica i dominacije otuđenog gradskog života koji možda i nije bolji od onog ruralnog. Temeljna teza radnje o alienaciji urbane kulture i medija stoga nalikuje onoj iz Povratka Filipa Latinovicza, što svjedoči njezinoj dubokoj intertekstualnosti. Priča je bogata simbolima, jednostavna za pratiti i vizualno vrlo čista.
Protagonist je student ekonomije koji po četvrti put ne uspijeva položiti završni ispit na fakultetu, nakon čega odlazi na selo u posjet razvedenom ujaku Luki. Umjesto druženja s rodbinom, glavni lik tamo susreće ljubav svog života, siromašnu Janu.
Za razliku od Matoševog Solusa, student iz Milenićeve priče nije slobodni lutalac, nego čvrsto uzemljeni čovjek koji zna da mora diplomirati ekonomiju, pronaći stabilan posao i oženiti se. Posjet ujaku za njega je vrsta bijega iz stvarnosti. Iz otuđenog grada i društva temeljenog na uzajamnoj koristi, on odlazi na selo, šeta prirodom i razgovara sa zemljoradnicima. Nasuprot lažnom svijetu visokog obrazovanja i društvenim očekivanjima, nalazi se jednostavan ruralni život o kojemu jedan mladi intelektualac dotada nije razmišljao – sve dok nije upoznao Janu.
Ovaj neočekivani susret u potpunosti mijenja prioritete u životu protagonista, koji se osvrće na svoje dotadašnje životne izbore. Šetnja selom za njega je simbol čina pokretljivosti, odnosno preispitivanja ključnih odluka: “Odlučio sam se prošetati. Nisam znao u kom ću pravcu krenuti. Krenuo sam lijevo misleći da taj put vodi u pravcu središta sela. Iznenadio sam se kad sam ustanovio da ne radi ulično osvjetljenje. Taj put nije vodio u tom pravcu. Nije čudo da ne bih znao pravi smjer i po danu jer nisam dolazio u ovo selo godinama.” Protagonist se doslovno nalazi na raskršću života, ne znajući kojim putem dalje nastaviti, a njegovim lučonošom pokazuje se upravo slabovidna seljakinja Jana, zadovoljna seoskim životom, ali istovremeno upoznata sa svim najnovijim književnim naslovima iz urbane produkcije. Ona je vrlo snalažljiva djevojka koja se lako kreće cijelim selom koristeći bijeli štap. Za razliku od Matoševog teksta, u kojemu Solus živi slobodnim i nesputanim životom, a Izabela je “zatočena” u luksuznoj kući – u Milenićevom tekstu, situacija je obrnuta. Protagonist se osjeća izgubljeno i zarobljeno svojim životnim okolnostima, a Jana ga vrlo lako provodi kroz cijelo selo, u kojemu poznaje svaki zakutak. Njezino kretanje odiše lakoćom i samouvjerenošću, a on osjeća težinu i nsigurnost. Ona je slobodna, a on je neslobodan.
Dok Matošev protagonist u Izabeli vidi mogućnost stabilnog i situiranog života, od kojega je prethodno nastojao pobjeći – Milenićev protagonist u Jani vidi mogućnost istovremene slobode i zaštićenosti. Čak je spreman napustiti fakultet i zaposliti se u poljoprivrednom kombinatu kako bi gradio život s njom na selu. Protagonist spoznaje da ga upravo njegova gradska zaručnica potiče na studiranje ekonomije (a ne književnosti, kako je sam želio), te da njegov dotadašnji životni cilj možda i nije posve optimalan. Život u prirodi privlači ga, ali i plaši zbog ekonomske nesigurnosti. Protagonist spoznaje da s Janom može razgovarati o širokom spektru tema. Premda živi na selu u kojemu je slab signal, a tek poneka kuća ima telefon, Jana je intelektualno slobodna i široko informirana o svemu. Ona je vrlo obrazovana i redovito čita knjige brajici (ili u audioformatu?) o kojima razgovara s protagonistom. Njihov odnos napreduje i u nekom trenutku više ne šetaju uz pomoć bijelog štapa, nego držeći se ruku pod ruku. Dolazi do romantičnog zapleta, ali protagonist ostaje nesiguran. „Sjetio sam se opet Matoševe priče Cvijet sa raskršća. Izabela se htjela udati za Solusa a on nije htio brak. Ja sam želio brak, a pitanje je bi li to htjela Jana.“ Zbog sumnje, student tog dana ipak nije zaprosio Janu, nego se vratio u grad i javio zaručnici.
Završetak je otvoren. Čitatelj u završnom fragmentu doznaje da se protagonist oženio u gradu te da se nije više vraćao u ujakovo selo. Ipak, s kime se oženio, ostaje neizrečeno. Čitatelj ne zna je li protagonist ostao u kontaktu s Janom, je li uspio uštedjeti novca za njezinu korekciju vida te koja djevojka je na kraju postala njegovom suprugom. Ova ambivalentnost također je velika razlika od Matoševe priče, koja ima vrlo jasan završetak.
Vizualno, tekst ima gotovo poetski oblik jer mnogo rečenica stoji zasebno, ne nastavljajući se na misao prije ili poslije. Tekst je fragmentiran, prohodan i lak za čitanje, s mnogo praznina između pojedinih rečenica, ukazujući na unutrašnju prazninu koju osjeća subjekt.
Priča se formom, sadržajem i načinom obrađivanja motiva iz Matoševe proze istaknula između svih priča pristiglih na natječaj. Matošev Cvijet sa raskršća poprima novo ruho, istovremeno aktualno i svevremensko, intertekstualno inkorporirajući pritom elemente drugih tekstova hrvatske književnosti, ali i elemente vrlo humanog interpersonalnog kontakta, temeljenog na emocionalnoj i intelektualnoj intimnosti, kakav nedostaje u otuđenom životu digitalnih medija.
Nagradu Mileniću uručili su v.d. ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Josip Bako i načelnik Općine Tovarnik Anđelko Dobročinac.
Ove godine prva nagrada odlazi u Varaždin, književniku Anti Magašu. Predsjednik Povjerenstva za dodjelu Nagrade Zvonimir Stjepanović obrazložio je zašto je baš ova priča nagrađena:
„Književnost je proizvod sna i boli koja se pretače u priču“, izjavio je talijanski esejist Vittorino Andreoli. Čini mi se da je uvelike u pravu. U umjetničkom stvaranju leži duboka tajna. Pisanje je samotno putovanje, stvaranje privremenih utočišta protiv konfuzije, sa željom da se ona duhom ukroti i u smisao pretvori. Priče su nam potrebne da bi se osjećali bliski jedni drugima.
Ante Magaš autor je izvrsno ispričane priče Odrješenje u hošpitalu u kojoj se spominje susret u bolnici dvaju velikana hrvatske književnosti Antuna Gustava Matoša i Augustina Tina Ujevića. I unatoč tome što je Magaš koristio nekoliko žanrova spekulativne fikcije, uspio je napisati razumljivo djelo koje egzistira u doživljaju, koloritu, tematska nit mu je jasna, te možemo s lakoćom dohvatiti njegovo značenje. Tu leži ogromna snaga ovoga ostvarenja.
Matoš i Ujević su se uvažavali, ali bilo je i neslaganja, žučnih rasprava i netrpeljivosti. U stvarnom su se životu razišli bez pozdrava, a u ovom Magaševom umjetničkom iskazu, doživjeli pomirbu, što je nas čitatelje osobito razveselilo jer je došlo do priželjkivanog ishoda. Čovjek počesto ne priznaje svoju glupost, nosimo u sebi otpore, ali i ratoborne misli. U mnogim slučajevima postajemo inatlije i kapricioznost nas odvede u slijepu ulicu. Tako bismo mogli jednim dijelom opisati i odnos ovih naših dubokoumnih kreativaca.
Autor nam sjetno opisuje drevni Zagreb, spominje glavni njegov trg ali pod imenom Harmica, bana Jelačića, kavanu „Bauer“, kolodvor. I ljupko kajkavsko narječje, koje koristi medicinska sestra u bolnici, dio je toga staroga, plemenitoga i dobroga duha. Ova zdravstvena osoba pojavljuje se u ulozi vezivnog tkiva kao treći lik, ali vrlo bitan. Sa svojom uviđajnošću, ali i simpatičnim opaskama upotpunjuje prostor i uljepšava ambijent. Kraća razmjena riječi dvojica liječnika o nadolazećem Velikom ratu ne utječe na središnji motiv i tijek priče, ali ukazuje na njezin povijesni kontekst.
Duh je bolna stvar i počesto razbolijeva i tijelo. Je li on utjecao i na bolest Matoševa grla teško je to ustvrditi, ali je moguće. Dakle, Ujević stiže u Zagreb iz Pariza i dolazi u posjetu svome književnom ocu želeći izgladiti nesuglasja i završiti polemiku. Ugledavši ga onemoćaloga vidno se uznemirio i uzdrmao. Evo, kako ovaj prizor Magaš znalački razrađuje: „Krevet, mali stolić s papirima i knjigom od Gjalskog, rasklimana stolica te violončelo u pohabanoj futroli pokraj prljavog prozora, to je bilo sve. Matoš je drijemao u polusjedećem položaju, blijed, neobrijan i vrata zamotanog zavojem. Oči su mu obgrlili tamnoplavi kolobari, a uvijek uvijeni brkovi sada su neuređeno napadali usne. Desna šaka izgledala mu je kao velika nezgrapna pandža, u vječnom grču od pera i gudala.“
Matoš i Ujević bile su osobe snažne misaonosti i obdarenosti, mogli su se dobro razumjeti jer su prošli sličan umjetnički i zbiljski život boraveći u Zagrebu, Beogradu, Parizu. Njihovo rastajanje proteklo je u pomirbenom tonu, međusobnom uvažavanju, ugodno, obazrivo, u duhu poniznosti, oprosta, kajanja, odrješenja.
Matoš je književnost stavio duboko u sebe i Anti Magašu nije bilo ni malo lako spisateljskim uranjanjem doprijeti do njegove osjetilne beskrajnosti i virtuoznosti. Uspio je istražiti puno toga o prvacima hrvatske moderne uključujući i bibliografske zapise. Spominje članak „Literarni fakini“, pjesmu „Nokturno“, ulogu učitelja odnosno rabina, književna i politička stajališta i šarlantanstva, potkupljiva razmišljanja, važnost tradicije, Ujevićev nekrolog posvećen Matošu, kozmopolitsko i nacionalno osjećanje, uzrečicu „Em smo Hrvati“ s kojom efektno, ali i poučno-usmjeravajuće završava ovo sjajno prozno djelo.
U svemu izrečenomu ima puno isprepletenosti između stvarnosnoga i zamišljenoga napisane na impresivan način, i o njoj bismo mogli puno toga reći. Izdvojit ću samo razmatranje o tradiciji koje Magaš iznosi (odnosno prenosi) u ovom obliku: „tradicija je tu da čuva ljepotu, na novim pokoljenjima jest da je dodatno obogate. Bez tradicije nema ni novih književnika“.
Magaš nam je snagom svoje sposobnosti i osobnosti predočio umjetničku književnost koja zavrjeđuje biti istaknuta. Jasno je oblikovao suvremeni senzibilitet ne odričući se pri tome nekih dionica toplog realizma. U svom pisanju „očistio“ se svih viškova, jezik mu nije umjetan, nego s bistrim, gipkim i narodnim riječima, postaje živahan i razgovoran.
Da bismo shvatili duh nekoga naroda moramo čitati njegove pisce, njihove knjige. Čovjek ne može bez svoga „ja“ bez svoga identiteta, bez svoga oslonca. I duša ima svoj temelj! Matoš je veliki promicatelj hrvatske narodne samosvijesti, čovjek odnjegovana ukusa, pobornik estetizma, književnik tematske i izražajne raznovrsnosti. Njegovo djelo je podložno beskonačnom grananju i račvanju. I ova odlična priča Ante Magaša „Odrješenje u hošpitalu“ najbolje potvrđuje ovu tvrdnju.
Nagradu su dodijelili izaslanica Ministrice kulture i medija državna tajnica Dražena Vrselja i pročelnicu Vukovarsko-srijemske županije Mario Adamović.