Božić Đoni
Biografija
Đoni Božić, pjesnik i prozaik, rođen je u Zadru 1. kolovoza 1960. Živi u Rijeci i radi kao medicinski djelatnik. 1989. postaje članom Riječkog književnog
Društva i potom sve do 1993. redovno objavljuje svoje radove u brojnim zbornicima. Od tada aktivno sudjeluje u književno umjetničkim manifestacijama
kontinuiranim prisustvom u kulturnom životu grada Rijeke. 1990. u izdanju RKZD-a objelodanjuje prvu zbirku pjesama ŽUTA KIŠA, a već 1991. druga knjiga
poezije ZNAMEN biva mu nagrađena na anonimnom natječaju spomenutog Društva. Od 1991. do 1995. pjesme povremeno tiska u književnim časopisima: Rival,
Usponi-senjsko knj. ognjišće i Knj. Rijeka, a 1999. objavljuje treću knjigu, pjesničko-likovni diptih ANĐELI OSTAJU S NAMA. 1997. njegova je poezija
uvrštena u pregled pjesništva osamdesetih i devedesetih godina: MLADA RIJEKA U STIHU, prof. Gorana Kalođere, a 2001. i u knjigu Rivalova naraštaja: DAN
VELIKIH VALOVA, prof. Mladena Urema i suradnika. 2004. objavljuje svoju prvu prozu u formi romana MARUL VRŠKI. Povremeno piše i književne osvrte…
Bibliografija
Knjige
ŽUTA KIŠA (pjesme), Rijeka, 1990.
ZNAMEN (pjesme), Rijeka, 1991.
ANĐELI OSTAJU S NAMA (pjesme), Rijeka, 1999.
MARUL VRŠKI (roman), Rijeka, 2004.
SJAJ (pjesme), Rijeka, 2006.
SUZA BIJELOG HROBATOSA (roman), Rijeka, 2007.
Izbori iz djela
Iz zbirke pjesama “Sjaj”
PLEJADA IZABRANIH
Podijeli s nama svoj pjev zanosnog jastva
udahni peludni treptaj posvoji tugobudnost
i budi uspravan
kao na vjetrometini svinuta ali neslomljena
trska
Uroni u srce svoje još zatočeno nepreglednim
snjegovima
u ponoru tom u brzacima naslijeđene krvi
misterij je
najsnažnijeg doživljaja izvor
blagoslova ljubavi
stihija
Najnježniji osjećaji plod su bjelančevinastog
svitanja
krasuljci bezvremene
Duše
A ti si škrinja divotna bol
neprekidna mijena slojevite stvarnosti
nazočnost svjetla i tmine
Neporeciv trag u zrakastim snima sunašaca
majčice zemlje
u čijim grudima tinja zalog korijeniti
Iskra
jedinstvena:
“Draga, vječna sveta Iskra,
koja vidje i šukundjeda i
njegova šukundjeda…”
O Svetom Ocu Ivanu Pavlu II
Ulomak iz romana SUZA BIJELOG HROBATOSA
— Hvaljen, hvaljen Isus i Marija! – odjekne kroz brojne zvučnike postavljene ispred zagrebačke katedrale, i glas Svetog Oca Ivana Pavla II istovremeno
pomilova tisuće srdaca okupljenog mnoštva ganutih ljudi. Satima su strpljivo iščekivali njegov dolazak kako bi u hrvatskoj prijestolnici, u bijelom Zagreb-gradu,
pružili gostoprimstvo najdražem gostu, nasljedniku Sv. Petra, svjetlonoši Istine baštinjene u Ljubavi. Te prve riječi najvećeg moralnog autoriteta na svijetu prolomile
su se trgom i gradskim ulicama te poput nebeske mane, i uz zvonjavu svih crkvenih zvona u zemlji, kao i posredstvom elektroničkih medija, doprle u sve hrvatske
domove blagoslivljajući njihova ognjišta. Moglo se pojmiti u njima bistru genezu što je milozvučno izvirala iz vrutka sveg počela, ali istovremeno i osjetiti tu datost
kao poticajnu puninu čiste energije što je trenutno i moćno preplavljivala hodočasnička čula plamnom plimom životnoga zanosa. Riječi su svetošću svojom prožimale
duše svakog hrvatskog čovjeka, žene i djeteta, hraneći ih značenjem vječnog prisuća Božje milosti na veličajnoj gozbi obranjenog zajedništva. Znali su da im je
ovim povijesnim činom dragi Bog dao objaviti svoj sud o njima, o žiteljima drevnog predziđa kršćanstva čije se ranjeno narodno biće i danas, na pragu trećeg
tisućljeća, našlo u srži novovjeke Pasije, pa već četiri krvave godine odolijeva nasrtaju zloduha, herojski braneći svoju kršćansko-civilizacijsku utemeljenost. Ipak,
uz sve nedaće i neviđene strahote nisu se odrekli čestitosti. Još uvijek su vapili za svjetlom Njegova lica za što bijahu spremni i krvlju zasvjedočiti svoju vjernost. Sva
podnesena žrtva u obranu svoje domovine sada se u njihovim srcima rascvala poput svemirske ruže i širila svoje vjerom orošene latice prema božjem namjesniku,
dok su njegove visoko uzdignute ruke neumorno blagoslivljale svetu Crkvu katoličku. Uz Njega su molili bez . prestanka za potrebne kreposti: razboritost,
pravednost, poniznost, kajanje za grijehe, ljubav prema bližnjemu, spremnost na žrtvu…
Oči Hrvata i svih dobronamjernih ljudi blistale su suzama radosnicama. U osrčju im suznoga vrućca, još od prapočetka preplitaše se troprutasti crveno-bijelo-plavi
proplamsaji…