Milohanić Tomislav
Biografija
TOMISLAV MILOHANIĆ /SLAVIĆ/, književnik (prozaik, pjesnik, putopisac, scenarist…) iz Poreča (rođen 21.10.1956. u Rapavelu, sadašnja općina Višnjan) piše poeziju i prozu na čakavštini i standardu hrvatskog književnog jezika. Pjesme i prozu (pripovijesti, novele, putopise, lirske zapise, iskrice) objavljuje u književnim časopisima, ljetopisima, kalendarima i novinama (Forum, Republika, Hrvatski za(govor), Hrvatsko slovo, Nova Istra, Usponi, Marulić, Književna Rijeka, Nadahnuća, Osvit, Atikulacije …).
Dobitnik je više nagrada i priznanja. Između ostalih: 1971. godine prva nagrada na Saboru čakavskog pjesništva u Žminju za rukovet pjesama, 1977. godine druga nagrada grada Rijeke za”Goranovo proljeće”, 1992. nagrada grada Poreča Sv. Mauro, 1997. godine priznanje na međunarodnom natječaju dijalektalne poezije Histria za Glagoljaški sonetni vijenac – Ud kaštela do vruje. Dobitnik treće nagrade na hrvatskom natječaju za “Serra priča” 1999. godine za pripovijetku Prignuti klas. Godine 2001. drugonagrađen na natječaju Drago Gervais za zbirku priča Horugva nam ćuhta. Druga nagrada Pansionske baštine 2004. za zbirku pjesama Da se oganj ne ugasi, Nagrada Mate Balota 2008., Nagrada za poeziju Dubravko Horvatić 2013., Nagrada Franina i Jurina za besidu 2022.
Zastupljen u antologiji hrvatske kratke priče dr. Miroslava Šicela (Zagreb, 2001.), u panoramskom prikazu “I ča i što i kaj” (iz suvremene hrvatskoistarske lirike) mr. Borisa Biletića, u izborima stihova: “Istarska pjesmarica” (Antologiji hrvatskog pjesništva Istre 19. i 20. stoljeća, Pula 1989) dr. Mirjane Strčić, u Izboru hrvatske poezije / Un choix de poesie croate (Toulouse, 1999.), u knjizi Priče iz Istre /hrvatski pripovjedači XX. stoljeća/ Daniela Načinovića, u izboru putopisa Gradovi i obzori Antuna Milovana i Borisa Domagoja Biletića, u antologiji duhovne poezije Krist u hrvatskom pjesništvu (2007.), u Antologiji čakavskog pjesništva XX. Stoljeća dr. Milorada Stojevića (2007.), u glazbenoj slikovnici Kanat rožic, tići i sonca, zborniku Via crucis Croatiae, te u zbirkama Verši na šterni I-XXIX, pjesnička panorama Verši na šterni 1994.-2013., antologija Jadranskih susreta Crikvenica, 2002.-2011., Seljanski susreti 1992.- 2012. pjesnička panorama, antologija 20 Galovićevih jeseni 1994.-2013. Upamtite Vukovar: hrvatska književnost u Domovinskom ratu: antologija hrvatski pjesnici o Vukovaru 2011., Lipa nan je ISTRA 2 (2012.), Oblizujući suze (2015.), Žavajon, (2015.), Encuentros, poesía croata contemporánea (Kolumbija, 2017., 2018.), Čerešnjin cviet, antologijska zbirka.
Nastupao i gostovao na televiziji, raznim radio-postajama, raznim manifestacijama i književnim susretima:
Klub književnika u Zagrebu
Šoljanovi dani u Rovinju
Pjesnički susreti Drenovci
Goranovo proljeće u Ravnoj Gori
Susreti na Dragom kamenu u Raklju
Sabor čakavskog pjesništva u Žminju
Književnom susretu “Badavca” kod istoimenog izvora
Verši na šterni u Vižinadi
Prijatelji Roča u Roču
Mala glagoljaška akademija u Humu,
Dublin (Irska)
Galovićeva jesen u Koprivnici,Dobrojutro more u Podstrani,
Croatia rediviva na Braču,
Međunarodni književni susreti Koljnof (Mađarska)
Zagreb, Rijeka, Zadar, Koprivnica, Mostar, Drenovci, Pula… itd.
Muenchen (Njemačka)
O njegovom književnom djelu pisali su /izvod iz kritičke literature/:
Biletić, Boris: Uz “Cvjetni ožiljak duše”. Pogovor knjizi. Pučko otvoreno učilište Poreč , Poreč 1998., str. 103-104.
Batulić, Josip: Predgovor Istarskim pričama i pjesmama, DiVič, Zagreb 1998., str. 5-8.
Batulić, Josip: Predgovor knjizi Karagujov pir, Ogranak Matice hrvatske Poreč, Poreč 1992., str. 3-7.
Batulić, Josip: Predgovor knjizi Ud kaštela do vruje/Od dvorca do vrutka/Dal castello alla fonte (prijevod na talijanski Ljerka Car Matutinović), Izdavački centar Rijeka, Rijeka 2000., str. 5-6.
Car-Matutinović, Ljerka: Dvoglasje. (Istarske priče i pjesme). “Hrvatsko slovo”. V., br. 198. Zagreb 1999., str. 6.
Milovan, Antun: Badavca Tomislava Milohanića. “Glas Istre”, LIII., br. 155, Pula , 8. lipnja 1996., str. 31.
Milovan, Antun: Književni svijet i izraz Tomislava Milohanića.
Pogovor knjizi Badavca. Ogranak Matice hrvatske Pazin , Pazin 1996., str. 179-180.
Milovan, Antun: Primjer smionosti nove čakavske proze. (Badavca). “Nova Istra”, I., sv. I., br. 1-2, Pula 1996., str. 211-212.
Načinović, Daniel: Ud kaštela do vruje, tj. do vrutka fino alla fonte. “Glas Istre”, LVII., br. 337, Pula, 6. prosinca 2000., str 14.
Svetić, Ivan: Toplina za druge. (Glavnja vognja). “Hrvatsko slovo”, III., br. 97, Zagreb, 28. veljače 1997., str. 14.
Ujčić, Rudolf: Tako piše (pjeva) Tomislav Milohanić. Pogovor knjizi Deštini i znamenja. IKD “Juraj Dobrila” , Pazin 1993., str. 147-151.
Ujčić, Rudolf: Uzleti duha i poetski vrhunci. (Glavnja vognja). “Nova Istra”, II., sv. IV., br. 1, Pula 1997., str. 224-226.
Borozan, Nenad Valentin, Pjesnik ljubavi, (Ti si jedna nedopjevana pjesma, Ud kaštela do vruje). “Otvoreni tjednik”, Mostar, 17. svibnja 2001., br. 20, str. 42.
Božičević, Ivan: Od krasotice Istre do zelene Irske. “Hrvatsko slovo”, Zagreb, 9. veljače 2007., str. 22.
Recenzirao i uredio više knjiga.
Član Upravnog odbora Istarskog ogranka DHK u Puli (u jednom mandatu – 3 godine predsjednik).
Kao student bavio se glumom u teatru “Alternativa” (Rijeka). Radio na scenariju za dokumentarni film “Miroslav Bulešić Svećenik – mučenik” i video-film “Kantunali” /prikazano na HTV-u/.
Pokretač i utemeljitelj književnog susreta “Badavca” (od 1996.) koji se održava svake godine posljednje nedjelje svibnja.
Više je njegovih pjesama uglazbljeno (na manifestaciji Naš kanat je lip – pjesme Frkalas, U buožjih rukah, Molitva svetomu Mavru, Ivica Percl (sedam pjesama), pjesma Molitva uspomenama izvedena na IV. Festivalu duhovne glazbe hrvatske mladeži CRO PATRIA ’98. u Splitu, pjesma Ostale su na V. Festivalu CRO PATRIA ’99. i dr.).
Prtevođen na strane jezike.
S Bojanom Šumonjom suautor je grafičko-pjesničke mape (Istarski rukopisi – Caligrafie istriane, 1998.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.
Živi i radi, diše i piše, u Poreču, Pazinu i Rapavelu.
Izbori iz djela
SKICA ZA PORTRET KROZ OBJAVLJENA DJELA
Osamnaest je godina minulo (breskve se zarumenjele cvatom), a tog je proljeća „procvjetala“ i prva knjiga čakavskih pjesama BRISKVIN CVIT IZ BUKALETE. Cvijet, ljubav, vino – opijenost i čuđenje – kao zalog zajedništva i poželjnosti susreta.
KANTUNALI su i zaglavno kamenje i neprijeporna vertikala koja nudi u izobilju stamenost i trajnost. Let nadahnuća i raspjevanost domaće beside spleli su se i susreli na KARAGUJOVOM PIRU i kroz svekolike DEŠTINE I ZNAMENJA.
Vjekovima su tekle i teči će bistre i svježe živodajne vode BADAVCE i VALIGAŠTRA, žuboreći hipe, srhe i sudbine.
GLAVNJA VOGNJA – iskre i proplamsaji davnašnji i današnji sa ognjišta duha. Ljubav zrije kroz patnju ostavljajući neizbrisivi CVJETNI OŽILJAK DUŠE.
Odjeci i vidici sladostrasno se pretaču OD DVORCA DO VRUTKA.
Dok Slavić neumorno, milopojno biglisanjem svjedoči i izjavljuje ljubav: TI SI JEDNA NEDOPJEVANA PJESMA.
Iskorak u novo stoljeće i tisućljeće. Jedan Susret sa Svjetlom!
U kotarici Prolaznika, Tihog viteza, Dolaznika… četiri knjige u nizu: slagaljka jedne rečenice/poruke – HORUGVA NAM ĆUHTA – GREMO MI PUNTARI – DA SE OGANJ NE UGASI – CVJETNE STRANE GALILEJE!
Knjigama kroči, pjeva i moli Pjesnik i Putnik koji sve više biva Hodočasnikom u misiji dobrote, ljepote i ljubavi, tkajući bez prestanka neraskidivi vez zajedništva između stvaratelja i Stvoritelja, između čovjeka i Boga.
(„Slavić“)
BIJAH S DRUGE STRANE PJESME
Motrih pjesmu s druge strane
iznutra
iz nje same
pa mi reče:
I bez tebe bijah i jesam
Izokrenuo si moje stope
one bešumno i tirkizno
opipavaju zenit i horizont
tabanima dotičući rascvjetano trnje nebesa
Izokrenuh sebe
i pogledah se u slici
preselih se u sliku
Mogao sam početi u svakom trenutku
preduvjet bijaše
da me barem netko prepozna
i pogleda u zrcalo s druge strane
Koračah u pjesmi
zakivajući početke i završetke
u vječno kolutajući krug ravnovjesja
između sebe
i Tebe u sebi
NAŠA SAN KUS SEBE, DEBOTO CILEGA
Nisan iska
a naša san kus sebe
deboto cilega
tiho se spušćajući na zemju
kako anguštana rosa
Laju breki Šavrinije
šćurki zbiru pinu misečine
ferata spod Ćićarije zboca huče
suze zasvitlidu
ud besid zrečenih iz srca
Šavrinka zavičena u kamiku
zvrača u panir dih ditinstva
dah plasin i košnje
vab kvaje
i teplinu materine škrbi
Spomin na petsto lit
Meštra Vinčenca z Kastva
ki nariše pinelon i koloron duše
sveto štivo slik na zidu crikve
Svete Marije na Škriljinah
i crikve u Hrastovlju
Naša san kus sebe
deboto cilega
vruja zabrbočka
z brencanjen zvona
pripravjajući ples na misečini
štrige i grišnjaka
arhanđela i čovika
pisma se piše ti hip
u viški i iskri voka
zdrhom po hrptu života
sve spodobi na sliku zad špegja
tr je lako biti u sridini sebe
ko jubiš profondo svakega ćovika
štriga krvavo zagrebe spod kože
i srče živjenje z dnola
anđeja rastegne krela
ud vrha do vrha
zakrivajući utkrije
da sve je počelo tamo doli
di se je čovik sprignuja da stakne voganj
da ne bi mrazi zabilili štope
ki drncajuć gredu a ne znaju kamo
i će li iskre dočkati
skupiti se u Svitlavini prez finitka
PRIGNUTI KLAS /ulomak/
Zazivao je i molio da odvrati zlo, da zlo mimoiđe ove prostore. Ali došle su kušnje i prijetnje. I došao je rat. Nije došao izravno ovamo. Tih godina Rajmondo je sve žarće molio. Kao da je slutio opake i neumoljive silnice zlosilja i rasula koje su prijetile ovom komadiću zemlje. Rajmondova putovanja i obilaženja postajaše sve učestalija. Ljudi ga sve češće i na sve raznoraznijim mjestima viđali.
Jednog dana Rajmonda više nema, ne pojavljuje se. Kolobari koji bijahu njime ispunjeni postali su pustiji za jednu skitalačku silhuetu. Kao što nitko nije znao otkuda je došao, tako isto nitko nije znao kuda vodi trag njegova išćeznuća.
Ljudi ga počeše zaboravljati. Zaokupiše ih opet njihove kolotečine.
A ja se sjetih njega, sličnog prignutom klasu, upravo većeras, dovršavajući sliku za prijatelja. Iz tmine zaborava, u vremenu prijetnje zlom i pakošću, u jeku borbe za svoj biljeg na kamenu i stijeni, izronio je Rajmondov lik – skrušen i nasmiješen, odbačen ali sretan – s korom suhoga kruha u ruci. Nudeći kruh svakome.
Tek sada, većeras, nakon nemirna sna, završena je slika za prijatelja. Prignuti klas u stručku zrelog klasja. Klas je čovjek! Čovjek koji se klanja je Rajmondo! O, zar jest? Rajmondo je obilazio Poluotok moleći.
Poluotokom je išao Isus suoblićen u najneznatnijem stvoru. Nismo ga prepoznali. Nisam ga prepoznao. Nuđao je Kruh. Kao da nuđa sebe. Nudio je sebe. Nudio je hostiju. Odbačeni kruh sa stola izobilja, obijesti i otuđenja. Iz kanta i košara, iz kontejnera i stolova. Mrvice i kruh. Mrvice sebičnosti i kruh svagdašnji. Nudio je sebe, zaziv svoje molitve – klanjajući se do zemlje.
Nuđao se u odbačenom kruhu, živom Kruhu. Nisu ga primili. Poluotokom je išao Čovjek moleći i klanjajući se istovremeno…sve jače, sve sagnutije, sve bliže zemlji, prahu po kojemu su gazile njegove stope.
Jednog dana stopila se njegova pogrbljena stabljika života s tlom, pognuta leđa sa zemljom… Otišao je u nepoznato…Ne zna mu se grob; nije ostavio otisak stopala u stijeni. Tek na vodi i u pijesku. Tek u uzdahu vjetra i šumoru valova na obali. Sve to zajedno, u kolopletu čežnje, nastavlja moliti njegovu molitvu.
Rajmondo! Rajmondo! Godinama ne sjetih se tebe. Čitav si se poklonio, do zemlje sagnuo.
Rajmondo! Rajmondo! Zašto nisam barem jednom uzeo kruh iz tvojih siromašnih a istovremeno bogatih ruku? Sada znam: bio bih kušao sam život!
Slika je završena. Ti si, Rajmondo, došao u moju svijest i u sjećanje živo kao lopoč na bistrom potoku. Da nisam prelomio klas, tko zna bi li ti k meni
dolepršao?
Rajmondo! Rajmondo! Večeras se sjetih tebe i tvog isposničkog kruha.
…Do tla priginje pun zrnja klas…
Slika je završena. Samo da sretnem prijatelja i da sliku poklonim…!
Odjeci iz javnosti
http://www.parentium.com/prva.asp?clanak=51967