Lovrić Mencej Višnja

    Lovrić Mencej Višnja

    Biografija

    Rođena 3. srpnja 1962. godine u Sikirevcima kod Slavonskog Broda. Od 1983. godine živi i radi u Novskoj. Zaposlena u Radio postaji Novska na radnom mjestu Voditelj kulturnog i edukativnog programa. S dvadeset i dvije godine objavila svoju prvu zbirku pjesama “Nisam vrijeme” (1984.). Pjesme su joj zastupljene u nekoliko antologija, često su joj objavljivane u časopisu za umjetnost i znanost “Hrvatska misao” MH Sarajevo, “RUSAN” časopis za književnost, kulturu i druga društvena zbivanja MH Bjelovar, “OSVIT” časopis za književnost, kulturu i društvene teme (Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar), “Sjeverni obzor” i “Brodski list” (Slavonski Brod), “Novljanski vjesnik” Novska. Književne kritike njenih pjesama objavljivane su u raznim knjigama i časopisima za književnost i kulturu (Rusan, Nova Istra) .
    Od obnoviteljske skupštine Ogranka Matice hrvatske Novska 1996. obnašala u jednom mandatu dužnost tajnice Ogranka i u dva mandata  dužnost zamjenika predsjednika,  te bila  aktivna djelatnica u realizaciji programa nakladničke djelatnosti Ogrankovih izdanja. Jedna od inicijatora osnivanja Ogranka DHK Sisačko-moslavačke županije sa sjedištem u Novskoj. Obnašala dužnost tajnice Ogranka Sisačko-moslavačke županije, trenutno članica Upravnog odbora  Ogranka DHK SMŽ. Bila članica Časnog suda DHK. Moderatorica više književnih tribina u Novskoj. Voditeljica i moderatorica Književnog taburea u Novskoj. U prosincu 2019. prebolila teški oblik Korone, ali završila u inalidskim kolicima i invalidskoj mirovini. Laganim koracima se oporavlja i postepeno uključuje u književni rad. Trenutno pri završetku knjige pjesama u prozi “Bezvremenski sat” koji čeka svoj tisak. 

    Knjige

    “Nisam vrijeme”, pjesme, Narodno sveučilište Novska, Novska 1984.
    “A da je sve to ljubav”, pjesme, Matica hrvatska Novska, Novska, 1999..
    “Pjesmom se branim”, pjesme, Matica hrvatska Novska, Novska, 2000.
    “Ispod duge”, pjesme, Matica hrvatska Novska, Novska, 2002.
    “Iznad boli”, pjesme, Brodska riječ, Slavonski Brod, 2003.
    “Poruke vjetra”, pjesme, Matica hrvatska Novska, Novska, 2005.
    “Kapi pelina”, pjesme, Matica hrvatska Novska, Novska, 2007.
    “Hrvatska Nika”, antologija, suradnja s Mirjanom Lončar, Ogranak Matice hrvatske u Novskoj, 2009.
    “Bugine tužbalice”, pjesme, Matica hrvatska Novska, Novska, 2009.
    “Mirisi vremena”, nakladnik Ogranak MH u Novskoj, 2019., urednica dr. sc. Katica-Čorkalo Jemrić, recenzent Đuro Vidmarović.

    Izbori iz djela

    PORUKA

    Grmi poput vrele lave
    probuđenog stoljetnog uspavanog vulkana
    hrvatski san.
     
    Grmi.
    Godinama.
    Odjekuje našim domovima
    PORUKA
    iz daleke prošlosti
    Netko je konačno mora analizirati,
    proučavati,
    odgonetnuti.
     
    Ponuditi joj ime.
     
    ZNAČAJ.
     
    U mračnoj šumi udomljeni strah.
     
    Samo stoljetni slavonski hrast uspravno stoji.
     
     
    SPORAZUM
     
     
    I na kraju smo postigli,
    dotaknuli
    svoju nutrinu.
    Potpisali smo sporazum
    s onim svojim ja.
     
    Vratili se iskonskoj vrijednosti života,
    postojanja.
     
    Svojoj hrvatskoj riječi podarili prostor
    dok nam izmiče
    stoljetni san…
     
     
    IZ SRCA SLAVONIJE
     
     
    Vrisak je krenuo iz srca Slavonije.
     
    Nismo uspjeli začeti svoju djecu,
    naučiti ih kako se voli svim srcem oranica crna,
    plodna,
    kako se sije žito, kako se zeleni pšenica u zimskim
    jutarnjim satima.
    Nismo uspjeli, a…, ako samo malo vratiš vrijeme,
    ono vrijeme
    kada sam zahvaljivala Bogu na ljubavi
    koju nam je podario,
    ljubavi /one koju samo gledamo u filmovima/.
    Nismo uspjeli spasiti našu kuću od raspadanja.
    Zemljani pod više nitko ne čisti.
    Više nitko ne skriva tajne u zidnom ormariću.
     
    A htjela sam,
    željela sam skriti sve svoje molitve u njemu.
    I svoje suze zgusnuti u samo jednu,
    koja klizi niz stare,
    trule žaluzine.
    Ni dugim hodnikom više ne prolaze
    naši koraci.
     
    Nismo uspjeli, ni danas ne znam zašto nismo…
     
    Ranjena Slavonija poput staroga psa
    vuče svoje umorne noge i ispušta zvukove
    poput
    cviljenja
    poput tužnoga zavijanja.
     
    Nismo uspjeli začeti svoju djecu koja bi obrađivala
    naša slavonska polja, oranice.
    Slavonija, moja voljena Slavonija cvili.
    I nezačeta djeca. I ljubav, na kojoj sam zahvaljivala Bogu.
    Nismo uspjeli, ni danas ne znam zašto nismo…
     
     
    STOLJETNA KLETVA
     
     
    Bitnost dobiva snagu na ustrajnosti.
    Ne ometa je ni tama, ni samoća.
    Tišina tu ništa ne može.
    Stoljetna kletva gori našim vremenom.
    Jača nego ikada.
     
    Tko će uzeti mač i žezlo i povesti
    zatrovani,
    depresivni narod
    putem
    pravednosti?
     
    Stopiti u jedno srce
    sve Božje ovčice
    za generacije
    koje se tek
    rađaju?
     
     
    STOLJETNO STABLO
     
     
    Stoljećima raste, stoljećima pronosi našu bit.
    Ruše ga vjetrovi.
    Lome mu grane.
    Čupaju korijenje.
    Stoljećima ga pokušavaju ubiti.
     
    Stoljetni san uništiti.
     
    Ali… ono i dalje stoljećima raste,
    nove grane se granaju,
    korijenje svoje sve dublje, dublje
    u zemlju širi.
    Stoljećima raste, stoljećima prenosi našu bit.
     
    Stoljetni san i dalje se sanja.
     
     
    JOŠ UVIJEK MOŽEŠ
     
    Još uvijek možeš dotaknuti moju ruku svojom
     i reći primi me, vodim te.
    Vodim te konačno kući. Vodim te konačno sebi.
    Dugo si bila sama.
    Dugo si lutala milujući oblake.
    Pišući stihove
    za neke strance koji ne razumiju tvoju riječ,
    tvoju pjesmu, tvoj glas.
     
    Još uvijek možeš.
     
     
    STIHOVANA PISMA ADAMU
    I.
    Pecam
    Sjedim na obali.
    Gledem nebo, vodu.
    Pjevam. Pjevam i pecam soma.
    Žedna sam. Voda je mutna.
    Voda je zagađena.
    Ni soma tu nema.
    Ekološki osviješteni udišemo Koronu.
    Pjevam.
    Pjevam i pecam soma na Strugu.
     
    II.
    Ulovila sam soma.
    Som miriše na naftu. Miriše na plastiku.
    Miriše na ekološku katastrofu.
    Miriše na čovjeka.
    III.
    Danas sam se igrala. Bila sam vrtlarica.
    Zasadila sam sve stare izvorne sjemenke.
    Neću ih tretirati pesticidima.
    Svakodnevno ću ih milovati pogledom.
    Plodove ću podijeliti s tobom.
     
    IV.
    Uramila sam fotografiju Adamova rebra.
    Fotografija na kojoj kapljica soli
    klizi mojim licem.
     
    V.
    Prikrada mi se priča.
    Riječi su mutne u prvom poglavlju.  
    U raspletu likovi su izobličenih karakternih osobina.
    Čovjek je dosegnuo dno dna.
    Nastupa horor u kojemu smo svi glavni glumci.
    Sporednih uloga nema.
     
    VI.
    Prikrada mi se priča Adame,
    moja ruka njeguje tvoje ranjeno rebro.
     
    VII
    Prošetat ću do jezera
    Sama
    Slušati govor ptica
    Zima je
    Svejedno,priroda diše
    Dišem i ja
    Nisam stavila kapu na glavu
    pokvarit će mi frizuru,
    a baš sam danas lijepa
    za sebe i  za tebe.
    Skupljam kamenčić po kamenčić
    Napravit ću ti vazu svjetlosti
    od kamenčića
    neka ti svjetli
    kada i tebe obuzme tuga Adame.


    VIII.
    Tvoja kosa raščupana,
    rasuta na mojim grudima,
    Dobro ti jutro Adame.

    IX.
    Ušuljala se vjetrovito u naše domove,
    u svijet.
    Adame! Nisu šišmiši. Nisu štakori.
    čovjek je.
     
     
    X.
    Iz tišine. Iz izolacije od svih i svega. I sebe.
    Narušavam tišinu.
    Pitam:
    Hoćeš da ti čitam stihove?
    Narušavam tišinu.
    Žuborim poput rijeke.
    Šuštim poput lišća kojim prolaze
    bose noge hodočasnika mojih osama.
    Kada tišine nestanu zajedno s Covidom 19
    pjevat ću ti.
    Pjevat ću ti Adame.
     
    XI.
    Osjetilo okusa  pojačalo se
    Osjećam
    na nepcima slatkoću marelica.
     
    XII.
    Mudrost godinama nakupljena
    šuti zlatom zalivena.
     
    XIII.
    Pišući ti pisma svakodnevno, pa i o najbanalnijim temama,
    kao što je i korona virus.
    Ljudi se pecaju.
    Jedan uz drugoga lančano gube slobodu.
    Ti ne.  
    Ti se nedaš upecati.
     
    XIV.
    Sutra ću … Sigurna sam…
    Kada prve zrake sunca otvore moje prozore
    prstima proći kroz tvoju kosu
    i rasuti svoje poljupce cvjetnim livadama.
     
    XV.
    Fatamorgana.
    Čitam ti priču.
    Klepsidra tiho sipi oblutke našim obalama.
     
    Zgusnuta slanost klizi mojim licem.
    U meni sve ječi.
    Čaša pelina preljeva se rubovima viskija.
     
    XVI.
    Krošnja sam.
    Moje grane su visoke. Široke.
    Budi moje korijenje.
    Sagradimo gnjezdo pticama.
     
    XVII
    Ah, Adame..
    Ah, djevojčice…
    Ah, Anjšiv…