Bilosnić Pablo
Biografija
Pablo Bilosnić rođen je 11. travnja 1977. godine u Zadru, gdje je 1995. maturirao Srednju pomorsku školu, smjer nautičar. Višu pomorsku školu u Rijeci diplomirao je 2000. godine.
Od 1999. do 2002. godine radio je kao novinar i fotograf u dnevniku „Zadarski list“ i tjedniku „Zadarski regional“.
U spomenutim novinama objavljivao je i svoju poeziju, a određeni broj pjesama objavljen mu je i u časopisu za književnost „Quorum“, broj 4/2002.
U svibnju 2001. godine, u projektu predstavljanja zadarske subkulture u zagrebačkoj „Tvornici“, sudjelovao je u dijelu organizacije kao koordinator za literarnu i strip sekciju, te kao izvođač. Prijevodi haiku poezije na engleski jezik objavljeni su mu u hrvatskim haiku zbornicima, časopisima i zasebnim autorskim knjigama. Poezija mu je prevođena na engleski, makedonski i albanski jezik.
Baveći se umjetničkom fotografijom sudjelovao je na biennalnim izložbama fotografije „Salon mladih – mladi zadarski fotografi“ (2001., 2003. i 2005.) u organizaciji Galerije umjetnina Narodnog muzeja Zadar i na međunarodnoj izložbi umjetničke fotografije „Otok i more“ u Kukljici, u organizaciji „Foto klub Kornati“ (2001., 2003., 2004., 2007., 2008., 2009., 2011., 2012., 2013., 2014., 2015.), kao i na izložbama „Otočni fotografi“ (2010., 2011., 2012., 2013., 2014., 2015.). Godine 2014. sudjelovao je na 1. međunarodnoj izložbi vjerskih motiva „Sveti otok“, također u organizaciji „Foto klub Kornati“. Godine 2015. dodijeljena mu je zlatna plaketa na 20. međunarodnoj izložbi umjetničke fotografije „Otok i more“ za fotografiju u boji.
Njegove su fotografije objavljene na naslovnicama sljedećih knjiga: „Pićo“ (priče za djecu, Tomislav Marijan Bilosnić, 2001.), „Zaboravljena zemlja“ (pjesme, Zrinka Merčep, 2004.), „Minuta šutnje“ (pjesme, Pablo Bilosnić, 2004.), „Nebeski konjanik s Velebita“ (putopisi, Zlatko Tomičić, 2005.), „Moje vjetrenjače“ (promišljanja, Stanko Bašić, 2006.), „Sjaj zadarskoga zlata“ (povjesnice, Tomislav Marijan Bilosnić, 2006.), „Suza na dlanu“ (pjesme, Joso Štulina, 2007.), „I sutra će svanuti“ (pjesme, Franko Sorić, 2012.), „Život na sudbini vulkana“ (umjetnički portret, Igor Šipić, 2012.), „U tigrovoj kući“ (ogled, Davor Šalat, 2012.), „Nevidljiva pobjeda“ (pjesme, Mujë Buҫpapaj, 2013.), „Prstom u vječnost (Neka ostane među nama)“ (pjesme, Pablo Bilosnić, 2014.), „Zazivanje svetih“ (izabrane pjesme, Franko Sorić, 2014.), „Vulkan na sudbini života“ (umjetnički portret, Igor Šipić, 2015,) i „Vrtlar riječi“ (promišljanja, Mato Nedić, 2015.).
U monografiji „Molat“ Ante Stamaća i Tomislava Marijana Bilosnića objavljenoj 2006. godine sudjelovao je sa zasebnim ciklusom fotografija.
Od 2002. godine profesionalno plovi kao časnik trgovačke mornarice.
Bibliografija
Poezija:
Minuta šutnje (pjesme), Zadar, 2004.
Iza zavjese očiju (pjesme), Zadar, 2011.
Prstom u vječnost (Neka ostane među nama) (pjesme), Zadar, 2014.
Prijevod:
S engleskog: Mujë Buҫpapaj, „Nevidljiva pobjeda“ (pjesme), Zadar, 2013.
Izbori iz djela
KADA STVORIM DAN
Kada stvorim dan
crnom, svilenom maramom
i poklopim noć težinom daha,
kad kroz uske ulice
prođe silhueta divovskog konja
i preko sedam brda pretrči pas,
kad plastične lutke puste krv
i samoća izgubi miris
bit ću na nekom drugom mjestu
i nositi svijet na ramenima.
LOMIM SE U KAMENJE
Ti djevojko, koja si usnula na mojim krilima
do glave prekrivena perjem
sudbinskih i subonosnih ptica.
Ti djevojko, koja me promatraš u snu
svojim lomljivim porculanskim očima
i prizivaš na sav glas bezglasnim vriskom.
Ti djevojko, obasjana svjetlom moga duha
koji suludim pokretima
izražava unutarnji ritam.
Tvoja me bezbrižnost
ostavlja bez riječi i misli,
tvoja me prisutnost
očarava poput djeteta.
Nemoćan pred tvojim izazovima
lomim se u kamenje.
DOLINA SUZA
Užareno bijelo kamenje
prekrivalo je moje tijelo
satkano od kartona.
Nosio sam zemlju u rukama,
a oči prelivene blatom
pratile su lice
niz koje se slijevala
fizička bol.
Na putu prema vrhu
ostavljao sam komadiće tijela.
– Kamo si krenuo?
– Prema dolini suza iz koje sam potekao.
– Ali, tamo je sve otkriveno.
– Tek predstoje iskapanja moje duše.
I sam se bojim istine koju nosim.
Nisam potvrdio iluziju postojanja
niti sam podupirao sumnju u život.
Ulazim u smrt
snažno prodirući u nju.
Kao u ženu.
PRED NAŠIM OČIMA
Ovaj naš život
i sva svitanja koja smo
zajedno proveli,
sva ova proljeća
u kojima smo voljeli
i svi proplanci
kojima smo radosno trčali.
Sva mamurna buđenja,
sva naša pijana prijateljstva
i sve diskusije
koje smo tada vodili,
svi mirisi koje smo dijelili
kao i sva bol
kroz koju smo prolazili,
sve to ostaje urezano
kao nožem
u koru drveta.
Ovaj naš život
ruši se i slaže poput mozaika,
pleše pred našim očima
kao razigrane minijature kaleidoskopa –
i nestaje u magli.
ISPIJAO SAM DIVLJINU (U IŠČEKIVANJU)
Oskvrnjeno tijelo,
organi rasuti po krovovima zgrada,
oči slijepca kao svjedok
nijemog zločina.
Ptice su lijeno širile
svoja krila
dok ih je smrt
strpljivo iščekivala.
Ispijao sam podivljalo vino
zaboravljajući njezin zagrljaj.
Strah gotovo da i nije postojao,
iako su suze ostale
otisnute na licu.
Žene su plakale
ostavljajući za sobom
sadržaj silovane utrobe.
Tama je prodirala
kroz usne šupljine.
Nisam se promijenio.
Zarobljene duše.
Kiša je prestala,
noć me i dalje promatra s prozora.