Sunčica Orešić, rođena je 15. 12. 1969. g. u Leskovcu. Živi i radi u Kalinovcu (Podravina). Književnica, prozaistica, ilustratorica, tekstopisac (zbirka kratkih priča, romani, bajke za djecu, duhovna poezija i proza). Piše na kajkavskom i hrvatskom standardnom jeziku. Višestruko nagrađivana. Članica Društva hrvatskih književnika.
Bibliografija
Na valovima emocija (zbirka kratkih priča, na kajkavskom i standardnom jeziku)
Dravijana (roman sa zavičajnom tematikom, na kajkavskom i standardnom jeziku)
Pecka i Žara (bajka za djecu)
Joha i vilenjaci (bajka za djecu)
Siget lego bitke (povijesni roman za djecu i mlade)
Izbori iz djela
Joha i vilenjaci
(ulomak iz bajke)
U dubokoj šumi, koja je nosila ime Crni jarki, blizu maloga sela Kalinovca, živjele vile i vilenjaci. O njima se godinama pričalo, ali ne i u njih vjerovalo. Priče o njima prenosile su se usmenom predajom, s naraštaja na naraštaj. Odrasli nisu bili skloni pričanju tih priča, no morali su jer su ih djeca jako voljela. Rado su ih slušala prije spavanja i u hladnim zimskim danima, kada nisu mogla boraviti vani. Uporno su tražila da im netko priča o vilama i vilenjacima koji su živjeli u Crnim jarkima.
– Tata! Mi bismo htjeli poći s tobom u šumu! Znaš, nama je doma dosadno. Igrali smo se vani, sanjkali, napravili velikoga snješka, ali mama je rekla da nam ne može dati mrkvu. U juhu je mrkvu stavila! Tako naš snješko nema nos! I mi smo sad tužni. Gle, Vrbica samo što ne plače – slagao je mali Ariš i pogledao oca u oči.
– Izgleda da će današnje jutro početi malim lažima. A do popodne tko zna, koliko će te laži narasti. Možda će postati tako velike da ih nećemo moći unijeti u kuću. Ja sam čuo da je netko ukrao tri mrkve. Niti jedna nije završila u juhi. Ne znam gdje bi mogle biti. Možda se same iznenada jave… Tako ćemo napokon saznati cijelu istinu. A naša mala Vrbica, tvoja sestra, nije žalosna. Prije bih rekao da se radi nečega smijulji. Tko zna o čemu sada razmišlja? – otac će Arišu pa se i on nasmiješi.
– Pogledaj oče! Stvarno je žalosna! Ne bih ja lagao! Kada sam posljednji put nekome slagao? Ne sjećam se…
Bjelina brižno omotala svaki dio uspavane prirode i ukrasila ga ledenim biserima, većim i manjim. Magla se nadvila nad šumom i selom. Dobro poznate staze usnule ispod debela snijega. Tko zna što sanjaju? Čekaju li toplije dane, mirisno proljeće, prve visibabe i drijemavce što žele dići glavu, proviriti ispod snijega i viknuti: – Evo nas, tu smo! Zima je prošla! Otišli su ljuti vjetrovi put sjevera i neće se dugo, dugo vratiti! Sunce milo, javi se! Ugrij nam ledene latice! Gdje si? Nema te… Samo tišina još uvijek vlada. Mrzla voda ne poji životinje. Sakrile se. Gladne srne lutaju šumom i gdjekoji zec. Bjelina omotala sve tako brižno, kao majka.
Juri, juri Božićnjak
Juri, juri
Božićnjak,
sanjke su mu
brzi vlak.
Sve oblake
On prestiže,
čas se spušta,
čas podiže
Juri, juri
Božićnjak,
Noć je pala,
crn je mrak.
Sve zvjezdice
on prestiže,
čas se spušta
čas podiže.
Do Božića
još je malo,
darova mu
ponestalo.
Juri, juri
Božićnjak,
ponoć tuče
tik…tik…tak
Klanjam ti se, moja kraljice
Klanjam ti se, moja kraljice,
Što mi daješ mlijeka dvije šalice,
ti, što na glavi imaš krunu,
mjesto haljina prekrasnu vunu.
Tebi, što ranom zorom mekećeš,
i veselo na pašnjake krećeš,
pa cijeli dan brstiš travu zelenu,
tvoju kako čujem, hranu omiljenu.
Klanjam ti se, moja kraljice,
tebi, što imaš prekrasno lice,
kad mi daješ mlijeka na lonce,
volim si objesiti tvoje zvonce.
Bijela pahuljica ti si na zelenoj travi,
do koljena rastom, našoj si kravi,
nepravedno si zatvorena iza žice,
klanjam ti se, moja kraljice!
Tata, na dva kata
Moj je tata
na dva kata,
ne prolazi
on kroz vrata!
Za njega je
kuća mala,
u džep bi mu
cijela stala!
Noge su mu
ko u diva,
oblakom se
on pokriva!
I ja bit ću
na dva kata
kada jednom
budem tata
Žir se žiri
Žir, žir,
žir se žiri,
lagan vjetar
krošnje širi.
Vjeverica
puni vreće,
daleko je
još proljeće.
Žir, žir,
žir se žiri,
nestali su
svi leptiri.
Otišlo je
ljeto s njima,
stiže jesen,
hladna zima.
