Dragičević Josipa

    Dragičević Josipa

    Biografija

    Josipa Dragičević rođena je 1978. u Dubrovniku. Na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu upisala je studij kroatologije i filozofije, potom i Poslijediplomski studij kroatologije u sklopu kojega je doktorirala s temom Hrvatske književnice 19. stoljeća i njihova recepcija u hrvatskoj književnoj historiografiji. Izabrana je u znanstveno zvanje znanstvene suradnice u polju filologije.
    Od 2003. do 2007. radila je kao stručna suradnica za odjele Središnjice Matice hrvatske pri čemu je rukovodila radom dvadesetak stručnih i znanstvenih odjela te organizirala niz znanstveno-stručnih i kulturnih događanja (znanstvenih skupova, okruglih stolova, predstavljanja knjiga, koncerata, izložbi itd.). Od 2008. do 2019. zaposlena je kao znanstvena novakinja, kasnije poslijedoktorandica na Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Kao vanjska suradnica Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu niz godina sudjelovala je u izvođenju nastave.
    Surađivala je na više znanstveno-stručnih projekata, sudjelovala je u organizaciji i radu domaćih i stranih znanstvenih skupova te je autorica niza znanstvenih i stručnih radova, a osvrte i prikaze redovito objavljuje u književnoj periodici.
    Autorica je znanstvene monografije Književnost u hramu ljubavi. Hrvatska nacija, rod i književnost u prvoj polovici 19. stoljeća u izdanju Ex libris, Zagreb, 2017. Osim znanstvenih i stručnih radova piše poeziju i prozu od kojih se po recepciji izdvaja knjiga za djecu Lina u šeširu (ilustrator Tomislav Zlatić, Sipar, 2014.) koju je Komisija za knjižnične usluge za djecu i mladež preporučila kao jednu od najboljih knjiga za djecu u 2014. te je uvrštena u uži izbor za ilustraciju za Nagradu Grigor Vitez za 2014.

    Izbori iz djela

    (vesna)
    na tvojim rukama
    odmaraju umorni
    tvojim rukama
    ozdravljaju bolesni
    iz tvojih ruku
    hrane se gladni
    na njima počivaju ptice
    uplakani oblaci
    njima se igraju
    psi lutalice
    odbjegle žene
    tvoje ruke pričaju
    s odbačenima
    obilježenima
    drukčijima
    pažljivo
    nježno
    onako kako
    pružaju utjehu 
    neutješnoj djeci
    onako kako ih
    obasjava sunce
    hlade pahulje
    osvježava kiša
    ispirući sve tuđe
    da napravi mjesta
    za novo tuđe
    tvoje su ruke svemir
    koji stvara nove svjetove
    nestalne samo kako bi rađale
    nove sigurnosti
    tvoje su ruke
    tek surogat-majke
    postoje onoliko
    koliko treba da usreće
    one prave majke
    i tek ponekad
    ljudski sebično
    požele
    imati 
    nešto svoje
    što će ostati
    jer tvoje su ruke
    od svih drugih
    nevinije
     
    ***
     
     
    imao je pogrešno ime
    koje ti nikada nisu oprostili
    oni koji su tebi ime nadjenuli
    da ga nikada ne izgovore
    izmišljali mu nadimke
    oni kojima si imena zaboravila
    šutnjom ga pozdravljali
    nikada uvažili njegovu prisutnost
    a ti si to dopuštala
    u samoći ih pravdala
    odgojem neznanjem nerazumijevanjem
    neljudskošću
    ime pravdala rijetkima
    ni oca upoznao nije
    sve što njegovo ima
    samo je ime
    a ime je nadživjelo
    sve
    kao što će i vas
    uskoro
    ime je jedino trajno što
    ostavljate u nasljeđe
    svom sinu
    a on će ga proslijediti dalje
    dati drugoj
    koja će ga uzeti
    nevoljko objesiti djeci oko vrata
    ali nikada dopustiti
    da se o njemu priča
    pokopati ga zajedno s njegovom prošlošću
    prošlošću njegova oca
    i onih brojnih očeva
    prije njega
    izbrisat će njegov grad
    njegovo odrastanje
    njegove prijatelje
    prepravit će svaki križ
    koji je svatko od njih nosio
    zbog odgoja neznanja nerazumijevanja
    neljudskosti
     
    ***
     
    gledaš ih
    sestre majke bake
    sve izgubile muževe
    davno
    davno prije nego si uopće razmišljala
    kako je izgubiti polovicu sebe
    i biti primorana sve sama
    odgajati zarađivati živjeti
    voljeti
    za dvoje
    sve su to bile velike ljubavi
    sretne za doba u kojem su nastajale
    i rasle svakim danom 
    zbližavale svakom novom srećom
    vezivale svakom novom nesrećom
    posvećivale se svakim novim sjećanjem
    oplakivao se svaki spomen njihova kraja
    gradeći jednu jedinu misao
    o vječnosti
    kao onom imperativu kojemu se moraš predati
    nisi razumjela njihovu samoću
    izabranu svjesno
    njihovu zatvorenost
    kojoj pripadaju
    njihove živote koji su stali
    i nisu dovoljni sami sebi
    pa se dalje grade kroz tuđe
    djece unučadi susjeda prijatelja
    nisi razumjela ništa
    pa obećala sebi da nećeš tako
    dok nisi ulovila korak
    s onim vremenom 
    koje kako prolazi
    otvara zatvoreno
    a iz njega izlaze
    svi gubitci
    sva žrtvovanja
    sve boli
    svi teški trenutci
    kojima su usprkos
    koračale uspravno
    uzdignute glave
    damski
    šuteći o svemu o čemu
    se mora šutjeti
    pa i o razlogu
    izabrane samoće
    danas razumiješ
    po prvi put
    omogućena
    svijetu jedino
    opravdana
    odanost pokojnima
    odanost je samoj sebi