Gloria Lujanović samozatajna je osoba koja svojim nastupima oduševi sve kojima se predstavi. Uvjerili su se u to i učenici prvih razreda Škole primijenjene umjetnosti i dizajna koji su je ionako željno iščekivali jer su čitali njenu poemu Škola.
Govorila im je o svoj prvoj zbirci poezije, o tome kako je nastala, o ostalim svojim objavljenim djelima, poemi Otac i zbrci Srce zemlje, o svojoj karijeri istraživačke novinarke, o svemu onome što je doživljavala kada se još tijekom studentskih dana kao dopisnica Večernjeg lista počela baviti zločinima počinjenim tijekom rata na području Bosne i Hercegovine, o anonimnim prijetnjama, o sasvim eksplicitnim prijetnjama prolaznika koje je sretala na ulici, o pozivima na linč koji su se čuli u parlamentu države u kojoj se rodila.
O ovom posljednjem govorila je na moju inicijativu jer u srednjim školama puno više moderiram Male tribine, nego u osnovnim. Pri tome je vrlo uspješno izbjegavala patetiku, kao i u svojim književnim djelima. Gloria Lujanović jednostavno je iznosila činjenice. Jednako je tako odgovarala i na brojna pitanja učenika koji su bili impresionirani onim što su čuli. A punu pozornost mladih ljudi koji su je slušali imala je od prve do posljednje minute svog nastupa.
Hrvoje Kovačević,
28. svibnja 2026.