Mikić Ljerka
Biografija
Životopis:
Ljerka Mikić je rođena 25. rujna 1967. godine u Kostrču, župa Tolisa, općina Orašje, u Bosanskoj Posavini – Bosna i Hercegovina. Osnovnu je školu pohađala u rodnom mjestu i u Tolisi, a srednju školu u Orašju, zanimanje poljoprivredno – strojarski tehničar.
Članica je Franjevačkog svjetovnog reda Bosanskog bratstva Kraljice Katarine, mjesnog bratstva OFS-a župe Tolisa od 1989. godine. U OFS-u s ljubavlju obnaša odgovorne službe ponizno služeći Gospodinu Bogu u braći ljudima.
Poeziju i prozu piše od rane mladosti. Umjetnost, posebno književnost i franjevaštvo zajedno sa svim dobrim što čovjeka čini čovjekom je poziv i poslanje, smisao i cilj – sreća! Čitanje i pisanje su susreti koji obogaćuju, a knjige prijatelji.
Pjesme od 1998. g. neprekidno objavljuje u zajedničkim zbirkama u izdanju Književno-likovnoga društva (KLD) Rešetari iz Rešetara, u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo, Zagreb; u hrvatskoj književnoj reviji Marulić, Zagreb; u godišnjaku za povijest, kulturu, pouku i razonodu Putujući Slavonijom, Vinkovci; u Listu franjevačkih zajednica Brat Franjo, Zagreb; u Katoličkom tjedniku, Sarajevo; u mjesečniku za vjeru, društvo i kulturu Svjetlo riječi, Sarajevo; u časopisu za kulturu, znanost i društvena pitanja Motrišta, Mostar; u časopisu Osvit, Mostar; u knjizi Posavski književni zbornik, Tolisa, 2008. godine, u Panorami hrvatskog ratnog pisma u Bosanskoj Posavini U znaku mača, zaklada Terra Tolis, Tolisa 2012. godine. Pjesme su objavljene u knjizi Hvaljen budi, Gospodine moj!- sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu, objavljene u suizdanju Alfe iz Zagreba i Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, tiskane povodom obilježavanja 800. obljetnice Franjevačkog reda, Zagreb, 2009. godine.
Meditativni tekst je objavljen u antologiji Domovina–podijeljena sjećanja, čiji su nakladnici i izdavači Mia Marjanović i Branimir Marjanović, suosnivači izdavačke kuće Ada Verlag, Berlin, 2015. godina.
Pjesme su zastupljene u antologiji ratne/domoljubne lirike naslovljene …I pjesničkom riječju istina se brani, s oraško – šamačke bojišnice, u izdanju Centra za kulturu, Orašje, 2017. godine; u Zborniku Susret pjesnika u Posavini, 2018. godine; u Zborniku Drugi susret pjesnika u Posavini, 2019. godina; u Zborniku Treći susret pjesnika u Posavini, 2020. godine; u Zborniku Četvrti susret pjesnika u Posavini, 2022. godine; u Zborniku Peti susret pjesnika u Posavini, 2023. godine; u Zborniku Šesti susret pjesnika u Posavini, 2024. godine; sve u izdanju Matice hrvatske Orašje.
Pjesme su zastupljene u Antologiji suvremenoga hrvatskog pjesništva u Bosni i Hercegovini, u izdanju Matice hrvatske Orašje, 2024. godine, i u Leksikonu hrvatskih pisaca i izvornjaka Bosanske Posavine, u izdanju Udruge Hrvata Bosanske Posavine Cekin, Zagreb, 2024. godine.
Pjesme su prevođene na njemački jezik.
Piše meditativne tekstove koje objavljuje na portalu Frame – OFS-a Bosne Srebrene, Osvitu i drugdje.
U Hrvatskom slovu, broj 1002, tiskanom 4. srpnja 2014. godine, na stranici 7, u rubrici Dnevnik, objavljen je tekst Sunce iznad oblaka.
U Katoličkom tjedniku, broj 10, tiskanom 12. ožujka 2017. godine, na stranicama 19-21, objavljena je reportaža o samostanu i crkvi na Raščici i župi Tolisa pod naslovom Snaga višestoljetne vjere, pored ostalih sugovornika, novinarka razgovara s Ljerkom Mikić; snimljeni se materijal može pogledati na YouTubu, pod istim naslovom kao i pisani tekst.
Katolički tjednik u uskrsnom broju 15-16, od 16. travnja 2017. godine, na Uskrs, na stranicama 8, 9, i 43 donosi intervju s Ljerkom Mikić pod naslovom Uskrs je povratak Bogu koji zove i čeka.
Na Laudato TV na poziv poštovanog urednika, književnika i gospodina Đure Vidmarovića bijaše gost u emisiji Susret u Riječi koja je emitirana 13. i 17. svibnja 2024. godine.
Životopisom je zastupljena u Leksikonu hrvatskih pisaca BiH.
Članica je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Matice hrvatske.
Samostalna književna djela:
- Molitva – zbirka poezije, HKD Napredak, Orašje, 1998.
- Cvjetovi vjere – zbirka duhovno – religiozne poezije, Franjevački svjetovni red Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2006.
- Graditelji sreće – zbirka poezije, Centar za kulturu, Orašje, 2008.
- Otvaranje kruga – zbirka poezije, Centar za kulturu, Orašje, 2013.; za ovu zbirku poezije književna nagrada Fra Matrin Nedić, zaklade Tera Toliss, kao trećenagrađena autorica, 2014. godina;
- Gospodine, ostani s nama – zbirka meditativnih tekstova za duhovnu obnovu, duhovne vježbe i duhovni rast, Bosansko bratstvo Franjevačkog svjetovnog reda kraljice Katarine, Provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, 2017.
- Zvjezdani vrtovi – zbirka meditativnih crtica kojom obilježava 20 godina književnog rada, Centar za kulturu, Orašje, 2018.
- Pjesma Tišine – zbirka poezije, Centar za kulturu, Orašje, 2022.
- U korijenima – zbirka sonetnih vijenaca kojom obilježava 25 godina književnog djelovanja, Centar za kulturu, Orašje, 2023.
Izbori iz djela
Dobri moj
Čuvaj me
od mene,
za mene i sebe,
za braću ljude,
za Svemir!
Ne daj mi biti
lice naličja
staklenih površina
s ogledalima licemjerstva
koja sijeku
niti prijateljstva
umotane u platno
Dobrote.
Štiti me
od mene i svijeta
da ne postanem
krvoločna i ranjena zvijer
na slobodi
i u bodljikavoj žici.
Blagoslov
Netko će te drugi
držati za ruku
kada budeš išla
put zvijezda do Sunca.
Vjerujem i nadam se
da ću biti u tvojim mislima
i u tvom srcu
kada ti se duša
udomi u Nebu.
Netko će ti drugi
dodirom poželjeti sretan put:
iz ovozemaljskih ružičnjaka boli
odjevenih Radošću
blagoslivljat ču te Pjesmom.
Bit ćemo blizu i daleko,
i uvijek bliski:
ostajem s tobom
i ti u meni.
Muk
Vlak stiže na peron,
posljednja stanica,
zadnji zvižduk;
strojovođa završava posao
i odlazi,
kao da odlazi zauvijek.
Vlak ostaje.
Donedavno pun života,
sada umoran,
umire napušten, sam.
Tračnice puste,
čekaonica prazna,
tamna i hladna kao sjena.
Muk!
Vlak šuti i čeka.
Prolazi vrijeme.
Možda se vrati čovjek.
Sonet iz sonetnog vijenca Put k Suncu
Dobro znam da ću vas sresti
na prostranstvima plavim
da s vama Život slavim
i umnažamo dobre vijesti.
S Gospodinom živi, sretni i zdravi –
s vama srcem sonete pišem,
osjećam vaš dah dok dišem
blagoslovljena vašom ljubavi.
Ćutim pjesmu Tišine,
gledam prostranstva Raja,
u mojem srcu vaše ime
nježno šapućem: Ivo i Mara,
duša drhti, raduje se i plače,
iako nas dijele, Nebo nas spaja.
Sonet iz sonetnog vijenca Proplanci u dubini
Eh, dobri su ljudi bogatstvo svijeta,
ukras su zemlje kao djeca,
s nama su kad se raduje i jeca,
zbog njih još postoji ova planeta.
S dobrim je ljudima život lak
i kad je teško i kada boli,
s njima čovjek radeći moli,
i kad si slab, s njima si jak.
Pišem i pjevam što mi dušu dira,
misli i riječi rađam u nutrini,
zahvaljujem i molim za dane mira,
za susrete u dubini i visini,
i dok srce kao harfa svira
pjevam na sav glas u Tišini.
Petrova priča
Bijaše nemirno more i protivan vjetar, bijahu godine gladne i dobri ljudi, lijep, težak i blagoslovljen život, i želim vam pričati o tom, draga moja djeco, govori anđeo na zemlji – naš djed. I roditelji su naši anđeli, ali je djed poseban anđeo čuvar – stijena, kako mu i ime kaže: Petar! U zlatnim godinama života djed uživa u zrelim plodovima svoga rada ponosan na svoj život i potomstvo koje ostaje iza njega zahvaljujući Gospodinu na obilju Božjeg blagoslova kojim dariva njega, obitelj i sve ljude. Toplim glasom, polako i smireno, kao da ima sve vrijeme ovog svijeta, s dubokim sjajem u očima i s rukom u ruci na krilu, čvrsti starac priča svoju priču.
Uvijek se prvo sjetim majke, zvala se Marija, dobra, vrijedna, tiha i hrabra žena, neprestano u poslu i u molitvi: za moju mamu posao bijaše protkan molitvom. Otac Ivan bijaše strog i nježan, dobar čovjek, poštovan u selu, u znoju lica svoga zarađivaše kruh svoj da bismo mi s Božjim blagoslovom imali kruh svagdašnji. Moji su roditelji živjeli na zemlji i od zemlje: sa zemljom, s pogledom nade, vjere i povjerenja u Nebo; ljubav se podrazumijevala, jer život bijaše iz i zbog Ljubavi.
Mi djeca smo imali sretno, siromašno, zadovoljno i radno djetinjstvo. Odrastali smo prerastajući opravu starije braće i sestara, i uprežući konje u drvena kola. Nekad sanjam Cvijetu i Vranca u brazdama Konačišta, radost i strepnju na prašnjavim i blatnjavim, uskim makadamskim putovima u Dusine, pjesmu žetelaca i otkose pšenice u Teočaku, branje kukuruza u Velikoj njivi, stoljetnu hrastovu šumu naslijeđenu od pradjedova, Jagodu s mladunčetom koje hrani na ispaši u Crncu. Volio sam piti svježe procijeđeno mlijeko od kojeg je moja mama pravila najbolji sir i kajmak koji za nas bijaše prava poslastica, ali i glavno jelo, jer nije bilo mesa svaki dan, samo nedjeljom i blagdanima. Živjeli smo skladno i skromno, rasli i odrasli u poštene ljude, kao i naši preci. Iznenada, tiho i s osmijehom na licu, roditelji su, ubrzo jedno za drugim, prešli na drugu obalu rijeke: meni je otada druga obala tako blizu i tako daleko. Biserne suze na licu.
Zemlja bijaše plodna i škrta, seljaci vrijedni, čestiti, često tlačeni i obespravljeni; gospodari svijeta koji u rukama imaju moć i vlast bijahu nezasitni bogatstva, pohlepni i sebični, na razne načine uzimaju i otimaju od naroda teško i s mukom obrađeno i krvavo zarađeno blago. Običan, mali čovjek je gladan kruha i žedan vode, i u tamnicama slobode ga zapljuskuju podivljali valovi nemirnih mora i olujni vjetri istoka i zapada, sjevera i juga. Gladne godine, dobri i loši ljudi na vjetrometinama i raskrižjima zemaljskih putova i bespuća; samo je Gospodin zaštita i hrid, izvor i ušće: Put, Istina i Život. Mučna je i duga priča o stradanju i patnji. Neka ostane gdje i jest: u prašini svemira.
Želim i hoću o dobrom i lijepom: o ljubavi koja je u dubinama, širinama, visinama svega stvorenog, jer je dar od Stvoritelja. Svima se dešava ljubav. Moja se ljubav zove Ana: bijaše to ljubav i zaljubljenost na prvi pogled i zauvijek. Moja Ana: prva i posljednja, jedna i jedina – vječna; i ja njoj: prvi i posljednji, jedan i jedini – zauvijek! Jedna Ana i jedan Petar: pamtim taj dan, taj tren, živi sa svakim otkucajem srca, u svakoj je misli, u meni diše. Pogled dug, pun ljubavi.
Učili smo se voljeti i poštovati, čuti, slušati i poslušati, prihvaćali i obogaćivali u različitosti i zajedništvu, gradili toplo gnijezdo ljubavi, uživali u sitnicama koje život znače, a Bog nas blagoslovio velikim darom: djecom! Ljubav stvara i dariva život. Mila djeco moja! Bogatstvo su čovjeka i svijeta ljubav i djeca. Osmijeh djeteta na licu čovjeka treće životne dobi: otkrivena istina i tajna sreće.
Ana je voljela ples, ja sam imao obje lijeve noge, ali smo plesali i smijali se do iznemoglosti, do suza. Radila je sa mnom u polju, voljeli smo miris pokošene trave i sušenog sijena, spremali drva za ogrjev, okopavala je vrt, išao sam u nadnicu zaraditi novac za kuću, jer ljubav i de i kroz želudac. Ana bijaše vrsna domaćica i kuharica, divna osoba – duša i srce doma i obitelji. Vjetar u leđa, iako često pušu protivni vjetri, daje skladan brak. Ana i ja smo djeca sreće, harmonija i sklad u ljubavi. Sve sam više njen i ona moja, i sve se češće srećemo među zvijezdama, kao na početku. U očima lik i ime: Ana! Svjetlost!
Duboki su korijeni, dobro je i čvrsto stablo, bogata krošnja, gnijezda puna ptića. Voljeli smo ptice i cvijeće. Naše najljepše cvijeće smo mi jedno drugom, roditelji, djeca, sestre i braća, prijatelji: njegovan cvjetnjak koji odmara dušu. Moj je brod već u luci, rijeka blizu mora, spuštam jedra, odlažem vesla, tihi vjetar. Zvijezde pored Sunca: i ja idem tamo gdje je moja Ana, i moja mama, i gdje je Mir. Ostavljam i nosim ljubav. Nada koja grije, osvaja toplina.
Moja dobra djeco! Jednom kada početak bude na kraju i kraj na početku, kada starost bude obučena u boje proljeća i djetinjstvo osjeti mirise jeseni, čuvajte lipanj u studeni, u rosi. Kada bude hladno u srcu i duši, presuše izvori i ušća, kada izgara pod stopalima, a hodaš stazama cvjetnim, čuvajte ljubav i sjećanja; živite u nadi moji golubovi, anđeli mojih anđela. Slomljena se krila liječe, čeka novi pokušaj i let, i nikad nije kasno za novi početak, za sreću. Bio sam i jesam sretan i bogat čovjek: imao sam i imam osobe koje volim i koje me vole, moje je bogatstvo i moja oporuka ljubav i topli dom; stijena bijaše i jest pamuk, meki dodir čvrstoće. Ljubljeni moji! Budite kao što i jeste: dobri kao kruh – u ljubavi gradite dom. Pjesma zvona, pozdrav Gospi, molitve zahvalnosti neba i zemlje.
Djedov glas u tišini, riječi u srcu i duši, u oku, kazivanje života životu, popodnevni u jutarnjim satima, rađanje u rađanju za nova rađanja, koraci u budućnost, ružin grm u medu i mlijeku. Petar drobi kamenje stvarajući stijenu; trenutci vječnosti u vječnosti trenutka: vrijeme odlazi i ostaje, kao i čovjek, kao Petar!
Bijahu i jesu godine gladne, nemirna su mora i protivni vjetri, priča je djeda i priča naše svakidašnjice, s razlikom u godinama i iskustvu života; pred nama prostrta platna za slikanje, djedov mozaik gotovo završen i savršen. Mi smo proljetne šume, mlade livade pune mirisnog cvijeća, svježe brazde duboko uzorane zemlje, a Petar hrast zlatne jeseni, visoki jablan na pragu zime, plodna zemlja blagoslovljenih polja; pastorale drugačije i iste: od sjetve je do žetve dug, lijep i težak put. Idemo tragovima zapisanim u kamenu. Budućnost se ponavlja, tradicija čuva i nastavlja, sadašnjost udomljena u vjeri, nadi i ljubavi dišući punim plućima radosno grli i poletno živi život.
Drage su osobe uvijek s nama i u nama, i kada odu ili prijeđu rijeku, ostaju, kao i mi s njima, neprekinuta blizina i bliskost. Djed dodiruje obalu drugu: modra rijeka, cvjetna obala i plavo nebo. Pjesma slavuja i smiješak mjeseca. Jedna Ana čeka jednog Petra. Jedan Petar s punim koferima spreman za put. Nova stabla puštaju korijenje, nove krošnje za nova gnijezda, za nove kolijevke, vatre ispod pepela ražaruju plamen: djeca s obitelji grade novi dom pun života. Petrova se priča o životu koji blagoslivlja, dariva i slavi život nastavlja.