ulomak iz romana
I.
Dragojevićev esej „Sredina ili okolina“ kaže da je promjena i zamjena jedne riječi drugom – kao što se dogodilo s iščezavanjem riječi okolina i namjesto nje uvođenjem riječi sredina – važnija i indikativnija za registriranje promjena u svijetu od promjena i zamjena dvaju političkih poredaka. Okolina naime upućuje na nešto što nismo mi, na sve izvan nas i na Drugoga, a sredina na nas same i na načelo naše koristi te na isključivo materijalne uvjete egzistencije koji određuju čovjeka. „Imam dojam“, pojašnjava Dragojević razlog zamjene tih riječi, „da se to dogodilo onda kad je kod novovjekog čovjeka prevladalo jedno demonijačko mišljenje da ono što jedino određuje čovjeka jest njegov društveni i ekonomski položaj, tj. da se to dogodilo onog trenutka kad je nad filozofijom i religijom definitivno prevladala sociologija, a kasnije i praktična primjena egzaktnih nauka“.
U ovom sam eseju našla onaj važan odgovor na pitanje o najboljem društvenom uređenju. Ono ne postoji i nikad neće postojati. „Rješavajući problem sredine ne samo da u tome nisu uspjeli siromašni, budući da nisu riješili probleme okoline, nisu u tome uspjele ni bogatije i ekonomski stabilne zemlje. Najčešća njihova situacija u okolini jest nacionalna netrpeljivost, rasna mržnja, velike razlike između statusa žene i muškarca, velike klasne i staleške razlike, povrede ličnosti, nesloboda, nasilje i drugi oblici nejednakosti i zla“.
Dragojević mora reći i nešto protiv tehnosfere. Nešto što je znao već 1976. godine. „Što se više širi naš fizički prostor spravama i izumima, to se više sužava ljudski umni prostor“.
Stiže i dorada odgovora na pitanje o najboljem društvenom uređenju. Daje ga nadrealizam. Da se „čovjeku poboljša društveni život do te mjere da svi mogu, kako Breton kaže, osjetiti ‘stvarnu nesigurnost ljudskog života’ koja prije svega nije materijalna nesigurnost nego smisao za tragično i, na kraju, za radosno-tragično.“
***
Danijel je u Izmišljotinama sama razložnost. Nije čudo da je na početku pripadao književnom krugu razlogovaca. I baš takav čovjek afirmira ludilo.
***
Majka i kći cijelo popodne gledaju božićne filmove. Nemaju potrebu stvarati. Ja sam počela pisati dnevnik s trinaest godina, a s tri godine, dok je otac čitao u kuhinji, sav pepeo iz kaljeve peći sam rasprostrla po tepihu, u puno malih hrpica. Otac se smijao, od sreće.
Sjećam se Danijela kad sam mu spominjala probleme s djecom u pubertetu da se zaustavio na riječi i ponovio je: „problem“. Problem je ono što čovjeka muči. Može biti iz filozofije. Iz matematike. Ili iz svakodnevnice.
Ipak ponekad shvaćam očevu primjedbu nakon koje sam se odselila od roditelja. „Ista si kao majka. Želiš vladati!“ Ne želim, oče. Samo nad sobom.
***
Crkva je ugodno popunjena, ali ne prepuna. Jer svi vole sladunjavost Božića, kaže župnik, a manje slave prvog mučenika Stjepana koji je bio kamenovan i u svojim je zadnjim trenucima pred smrt rekao da vidi Boga.
Na pamet mi padaju oni Danijelovi stihovi koji govore o unutrašnjem svjetlu u čovjeku. To svjetlo u središtu nas je srce. Ono je povezanije s mozgom nego to kazuje povijest civilizacije zapadnog kruga. U meni se nakon mise stvara jedan cjelovit čovjek.
„Ja sam nitko“, rekla je Emily Dickinson. I otvaram sad to ništa te u miru puštam ruci da piše.
Kad se piše rukom ili tipka, te pokrenute ruke donose drukčije misli od onih pri kojima su ruke nepokretne.
***
Riječ „vječnost“. Nije ju Dragojević predložio iz straha od smrti, nego da ispita doživljaje te riječi.
***
Bršljan
Krade polutke, lijevu i desnu, i bešavno ih spaja, dok se tako uspinje po drvenoj gredi. Koncentrično drvo ga sluša godovima.
***
Dok Danijel zbraja horizontalno napisane brojeve po vertikali, dok podvlači crtu da dobije zbroj, mora u sebi govoriti: pišem četiri, pamtim pet. Tako kaže pjesma „Zbrajam“.
To što pamti, a što ne piše, to ga veseli.
Nije rekao sve. I to je poruka nama koji ga čitamo.
***
Pada mi na pamet Danijelova pjesma o mjestu Materija u Sloveniji i kako kaže da od tuda potječe. Kad se zatekne u tom mjestu, sagledava sebe kao čovjeka pokrivenog kaputom toga imena. On je tu „netko tko zamjenjuje riječi za stvari, netko samoljubivo odvojen od stvarnog, apatičan, nesposoban za transfer, glup i sličan filozofu“.
Prepisujući stih pjesme „Materija“, uočila sam ono što mi je promaklo. On je onaj koji „zamjenjuje riječi za stvari“.
***
Bršljan
Maline, moje sestre, moje mlađe i bolje polovice, moji susreti s njima su bili puni sjete. Bršljan ih omota u bijele plahte, zapali svijeću za savjete.
***
Zamjenjujem riječi za riječi. A trebala bih poraditi na stvarnosti. To je bila Danijelova poruka, kad je dao naslov emisiji Riječi i riječi. Mnogi su se pitali što znači taj naziv emisije.
***
Najdraže od literature su mi Shakespearovi soneti. Čitala sam ih kod šekspirologa, profesora Mužine. A onda, dugo nakon toga, u Paljetkovu prijevodu, za emisiju.
Toliko si ih lijepo čitao da sam plakala s druge strane stakla koje dijeli studio za snimanje od prostorije u kojoj sjedi urednik i tonski snimatelj. Plakala sam, točno se sjećam, zbog tvoje melankolije. Koja se osjeti samo kad čitaš poeziju. Ne svaku. Nego ljubavnu. Plakala sam i zbog očeve melankolije. Plakala sam jer mi je tada u život ušao stranac, bivši ljubavnik, od kojeg ću stradati. To nisam mogla znati, ali znala sam da ostavljam tebe i da sam time ostavila oca.
***
Čestitala sam glazbeniku Božić. Čekam da vidim oznaku da je pročitao. To mi je dovoljno, što sam mu i napisala.
Za tebe, glumče, nisam sigurna da uopće čitaš zapis iako uvijek odgovaraš.
***
Mudrost se stječe vremenom provedenom u spoznajnoj gladi. Osjećam je dok on nabraja pjesnike, matematičare, slikare, fizičare, mudrace, uglavnom Zapada.
Mentorica voli Kinu i Japan. Tamo je njezino sadašnje duhovno prebivalište. Ali i u Shakespeareu. Ima ona nekoliko domovina. Preko nekoliko kontinenata.
Danijel se čvrsto vezao za Europu.
Osim neandertalca. Koji je bio na Bliskom Istoku. Ali on je moja izmišljotina.
***
Tipkanjem, moje ruke prenose srčane otkucaje mozgu. Tako zacjeljujem shizmu koja obilježava ovu zapadnu civilizaciju. Ako je Dragojević ponekad bio pretjerano cerebralan, ali i lucidan do zvijezda, u zadnjoj knjizi našao je mjeru srca i razuma.
Njegov je put do te jednostavne forme i sadržaja bio težak jer čitao je sve. I na kraju, došao je ljetni dan.
Kažem Anastaziji da sam počela pisati za Uskrs, a da je sad Božić. Ona mi odgovara da tekst može biti feniks.
II.
Ako su vremena teška – a uvijek su teška – srce se prene. Iz uspavanog jednoličnog ritma. Ubrza se. I onda se dogodi da nekome stane. Od previše madeža. Srce dobiva i pjege.
***
Čitam pjesmu „Teatar na otvorenom“: „Svakako, čitavih sedam dana koji ulaze u oblik, s oblikom u ništa, u teoriju valova, u kojoj psi laju u svim okolnim kućama, a još nije ni počelo, nisi izgovorio važne riječi, kolosalni slijepče, velika nado otvorenog zatvorenog, patetiko mračne i žive zvijezde. Jedna bolest, svakako, zdravlje koje obitava san, vježba za ono što nikada neće doći, sve: rijeka u ludoj glavi, krik ponornice. Negdje gdje ga gotovo nema zgušnjava se vrijeme.“
Pjesma prije toga spominje Boga koji voli prazno a puno nastanjuje po potrebi. Boga koji traži da ga tražimo u rječniku koji je on izumio ali ga ne razumije. U prethodnoj pjesmi pak kaže da je „suglasnički vjetar nečistiji od razuma.“
Sad tek znam zašto je volio moju zbirku Naizgled. Jer nigdje nisam tako stravično protiv razuma. U toj eksploziji stihova je četrdeset mojih godina osjećaja da sam u krivom svijetu. U svijetu racionalista. Onih tvrdih, mekih i najtvrđih.
Nema kraja, cogito ergo sum. Nema i ima. Treba ga napasti sa svih strana.
Osim toga, i on je to osjetio. Da se vrijeme zgušnjava.
***
Kad je povodom Danijelove smrti u prilogu u televizijskom „Dnevniku“ Krešimir Bagić rekao da je temeljna riječ koja se može izreći o Dragojeviću riječ „sloboda“, rekao je istinu. Rekao ju je i Branislav Oblučar koji je izdvojio „paradoks“.
Ponekad, da bismo upoznali riječ, moramo je tražiti. Da bismo upoznali svoju tako visoko poštovanu riječ, ne možemo samo konzultirati rječnike.
Ja sam tražila riječ sloboda. Danijel je čovjek koji ju je u cijelosti opisao. Posvećivao joj se, bio nježan prema njoj i čak je zagrizao.
***
Uspoređivao je brojeve. Našao omiljeni. Kao što je motrio tjedan i izabrao svoj dan u njemu.
Kad govorimo ili pišemo ili u samo razmišljamo, donosimo odluku koju ćemo riječ izabrati. Idemo li putem rečenice, ili putem brojalice.
***
U možda najtežem trenutku mojeg života, potpuno očajna od brige i straha, pisala sam glazbeniku o tome što mi se događa. U ponoć mi je tipkao da kleknem u tišini i tami sobe i pomolim se Duhu Svetom.
***
Pitala sam jednom Danijela: jeste li vjernik? Odgovorio mi je da se to stalno mijenja. Otkuda uopće ta predodžba da je nešto stalno? Neka naša trajna osobina? Možda dolazi od ljudske kičme.
***
Što je niži razum?To je zdrav razum. Viši razum je, dakle, u očima nižeg razuma, bolestan.
***
Bršljan
Nije bilo doslovno ničega, izuzev kolutanja crjepova kao da su i oni spremni za širenje u prozorskim daskama, prije kuhanja zobenih kaša od samih kolutićavaca, a oni su bršljanova djeca, rođena iz preljuba.
***
Kad mi Prtenjača prije dvije godine govori da je Danijel rekao da će čitati Naizgled, dodaje da je rekao da sam ja njegova nasljednica.
Tu rečenicu doživljavam: ona ustaje iz horizontale i propinje se. Kao stup. U svakom redu jedna je riječ. Ja, pa praznina, sam, pa ispod toga praznina, njegova, pa praznina, nasljednica. Dolazi najveća praznina. Dno pjesme se aktiviralo.
Zato krećem natrag. Nasljednica pa praznina gore, njegova pa praznina. Sam, pa praznina. Ja, i onda opet praznina vrha. Vrhovi su se aktivirali. Idem zato ispočetka. Dolje. Pa gore. Lijevo i desno od riječi su bijele pruge.
***
Sad znam zašto se brat bio dobroćudno smijao mojoj rečenici: „Kožne cipele su kožne cipele“. Pjesma iz Naizgled koju mi je Danijel jednom izdvojio završava ovako: „subota je subota je subota“.
***
Krenuvši od Rimbaudove rečenice „Ja je netko Drugi“, preko spominjanja Pessoinih heteronima i Marijine pripravnosti da primi Duha Svetoga u sebe, oblikovao je jedno veliko putovanje te rečenice kroz registre znanosti, umjetnosti i religije.
Dragojević je branio tu rečenicu.
***
Očeve Borgesove knjige je uzeo brat. Ostale su tu, sada u mojem, a nekoć i očevu stanu. Sabrana djela Ujevića, Šimića i Krleže zauzimaju važna mjesta. Dragojević je imao veliko poštovanje prema broju knjiga koje će objaviti. I neko nedokučivo poštovanje prema broju primjeraka svake knjige. Ograničavao je taj broj. Nije vjerovao u svoju knjigu? Nije vjerovao da je njegova.
III.
U stanu sam kod kćeri. Ona se pakira. Svira španjolska glazba. Svijet odjeće, mirisa, boja i, naposljetku, vanjštine. Bila je i ona u crkvi. Kažem joj da gubim vjeru kad ne idem u crkvu. Ona se složi. Dodam da bih voljela da baka ode. „Ali ona je toliko dobra da ne mora. Važno je što radiš i kakav si čovjek, a ne ideš li u crkvu. Mi ionako idemo zbog sebe“.
Najbolja prijateljica piše mi da je i ona bila danas. „Nije važno koji dan smo bile, nego da smo bile. Pjevala sam i izašla sretna“.
***
Za tri su dana predsjednički izbori. Majka kaže da se boji da Milanović možda neće pobijediti. Sin i ja se šalimo u vezi toga. U televizijskom sučeljavanju Milanović je rekao da ima čiste ruke i čisto srce.
Čisto je polje lavande. Čiste su zimske kiše.
***
Sjećam se kako je Danijel reagirao kad smo snimali jedan moj ciklus pjesama za emisiju. Kad je glumica pročitala riječ „samoživa“, poskočio je. Znao je skakati u režiji. Ponovio mi je tu riječ s radosnim izrazom lica. Njegovo ciktanje bio je njegov jasan znak kamo trebam krenuti. Doista, bio je to tek početak mojeg izlaza iz položaja mučenice. Osjećaj da sam žrtva i jak osjećaj krivnje bio je moj identitet u mladosti.
Žena stalno pati i uzdiše i netko je stalno proziva. Nisi dobra majka. Nisi dobra žena. Nisi dobra sestra. Ali si barem dobra kćer. Otac je rekao da je Kordelija ona koja je najviše voljela svojeg oca, kralja Leara.
Danas mislim da sam sebe mrzila, sve do trideset i sedme godine.
Orao se dosađuje dok me sluša. Provlači se ispod strehe. Zapetljat ćeš se. Morat ću te spašavati.
***
Kad pristajem na logocentričnu ruku, osjećam se mirno i dobro. Ali nema radosti, kao kad napišem pjesmu. Sama strogost. I ozbiljnost. Kao da sam u školi. U zatvoru ili u bolnici.
Zašto mrzim zdrav razum? Odgovor je jednostavan. Jer je ukinuo Boga. Jer je postavio činjenicu. Pozitivizam. Empirijsku provjeru. Osjetilno. Opipljivo. Vidljivo. Jer je to ustoličio na Njegovo mjesto. I nije to donijelo dobro. Ljudi boluju od tjeskobe i depresije.
***
Imam tek u ovoj životnoj dobi ravnotežu lijeve i desne strane. Bioenergetičarka, koja mi je davno otvarala čakre, bila je rekla da mi je puno slabija lijeva strana tijela. Nisi integrirala oca, dodala je.
***
Dragojević se jednom na moju primjedbu o odnosu lijeve i desne strane našalio: „A tko će sjediti s lijeve strane Boga?“.
Nekih stvari u kršćanstvu se bojim. Apokalipse, primjerice. Danas čitam članak o jednoj kršćanskoj sljedbi koja je ucjenjivala svoje članove. Neke i duševno slamala.
Treba se šaliti. Danijel mi jednom kaže da je počeo pisati pjesme da privuče žene. Tu čujem malo zdrave mržnje prema sebi.
***
Više ne šaljem zapise glazbeniku. On ovo ne bi mogao pratiti.
***
„Orao ne lovi muhe“, kaže Milanović. Tu rečenicu izbavljam i uzimam sebi. Milanović za to vrijeme dobiva oko pedeset posto glasova. Ja pazim na rečenicu da ne uđe u grotlo borbe.
***
Brojevi opstaju. Jer nisu vezani za predmete, bića, stvari, pojave i radnje. Oni su najsličniji glagolima.
Glagol ujediniti dolazi od jedan. Udvojiti se. Razdvojiti. Tri nema svoj glagol. Ali postoji glagol raščetvoriti.
***
Pjesma „Na putu za sedam“ objavljena je 1994 . A pjesma „Sedam“ pojavljuje se i u zadnjoj knjizi iz 2018.
Nema tu odgovora zašto. Iako, on objašnjava zašto voli četvrtak u jednoj od pjesama.
Nisi u pravu, kaže orao. Objašnjava i zašto voli sedam. U pjesmi „Brojevi“ iz 1994. Zato što su dva i pet uvijek sedam.
Mijenjaju se epohe. Vladajući i podanici. Sluge, kmetovi, robovi i kapital. Veliki profiti i spore smrti.
Ali dva i pet ostaje sedam.
***
Riješila sam odnos s ocem. Tako bi rekla moja majka. Ona voli glagol „riješiti“. Ja sam i ona. Znam to po sličnim riječima kojima se služimo.
Riješila sam, nadalje, i odnos s Dragojevićem. Ostao je još samo jedan odnos. Moj odnos s Bogom.
Drukčijeg sam raspoloženja nakon crkve. Kako kaže moja prijateljica vjernica, na svetoj misi dobiješ stotine blagoslova. I danas, na primjer, nešto sam doživjela. Kći mi, dok pakiramo kofere u automobil, kaže da imamo jedan izazov i nastavi mirnim glasom: „Ne znam gdje mi je putovnica“. Hodala sam gore-dolje po dvorištu i molila u sebi strelovite molitve. Ona silazi iz stana i kaže da nema putovnice. I da će putovati uz osobnu. Na aerodromu, dok stojimo u redu za čekiranje, pogleda u torbicu. Nasmiješi se. U pretincu ugledam putovnicu. U sebi kažem: Hvala, Bože. Prepričavam to majci u automobilu. „Jel’ mi vjeruješ?“ Ona kaže: „Vjerujem.“
***
Dragojević je govorio često „O Bože“. Možda je Bog broj kojemu se približava i udaljava od njega, ali, u konačnici, ipak ide prema njemu. U jednom se trenutku moraš odlučiti. Ne možeš napuštati ovaj svijet u paradoksu. I umrijeti i ne umrijeti.
Otišla si jako daleko, kaže mi orao. Na ove misli nemaš pravo. To je tako. I nikako drukčije, kažem, a orao se povije kao list bršljana.
***
Moj bršljan. Znak da sam s nekim ljudima jako duboko povezana.
IV.
Jednom su Dragojevića pitali ima li prijatelja. Odgovorio je da nema. Onda se dosjetio. Imam jednoga. Zove se Kruno Prijatelj.
***
Je li se Isus smijao? To sam se pitala toliko puta, otkad sam to u dvadesetim godinama negdje pročitala. Znam da su se talijanski franjevci koji su bili u gradiću u kojem ljetujem glasno smijali i gađali sladoledima.
Šaljem ovo tebi. Kao što sam ti slala pjesme iz Naizgled prije dva desetljeća. A možda stoljeća?, pita me orao. Možda je to bilo u razdoblju karbona. Tad su na zemlji postojala samo dva oceana. Nije bilo života. Provjeri to, kažem mu. To je geološka era u razvoju zemlje koja je počela prije 340 milijuna godina i trajala je 60 milijuna. U tom dobu ima života. Bogat je biljni i životinjski svijet. Paprati. Vodozemci. Kukci. Ribe.
***
Sedam
Kad mu kažem „zdravo, sedam“, pretpostavljam da me čuje. A znamo se?, pita me. Ah, duga je to priča. Jel’ završava sretno? Naravno. Znači, bajka. Sedam se složi i protrese svoje perje. Sve je zamjenjivo. Vidiš, sad sam broj, a maloprije sam bio orao.
Republika 9-10, 2025.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Irena Matijašević: Ljetni dan