Ivo Brešan: Čovječja ribica

Naručite ovo izdanje

---

Proteus anguineus
(Čovječja ribica)

drama u tri čina, napisana 1960.[1]

LICA:

VIKTOR DEKABRELI, profesor biologije u mirovini

FELICIO DEKABRELI, slikar, njegov sin

JAN HORUGVA, šef policije

ŽANDARMERIJSKI NAREDNIK

ANTOLOS, ĐUKA, LUBIN i MIŠ, žandari

Radnja se odvija u doba Bachova apsolutizma negdje u južnim predjelima Austrijske Monarhije.

PRVI ČIN

Velika spiljska dvorana duboko u podzemlju. S lijeve strane vidi se dio hodnika kojim se u nju ulazi. Sa stropa visi gusto zbijeno mnoštvo stalaktita, nalik na krakove nekakvog monstruoznog mekušca. U desnom uglu dvorane svjetluca se spiljska voda ponornica. Čitav prostor prekriven je vlagom o koju se odbija svjetlost lampi, obješenih ponegdje na stijenama.

Đuka, Lubin i Antolos, u žandarskim uniformama, sjede u prvom planu i jedu naranđe. U pozadini se vide ostali žandari. Sasvim desno, na obali ponornice leži svezanih ruku i nogu Felicio Dekabreli, a pored njega šeće gore-dolje s puškom na gotovs Miš, s držanjem čovjeka koji je uvjeren da je ta njegova šetnja dio nekakvog višeg, kozmički nužnog čina. Pokreti su mu kruto-dostojanstveni, gotovo mehanički, te se kreće poput robota, pun nekakve tupe, sirove samosvijesti.

ĐUKA: E, što li si ljudski živote, đavo da te nosi! Kad pomisliš, eto: čovjek živi, hoće nekog belaja, zna što je pravo, što krivo, šta valja, a šta opet ne valja, loče, ždere i pitaj boga šta sve ne radi, a odjednom, stavimo kazti, pane nekoj budali na pamet: Aha, brajkoviću moj, ne misliš ti o tome i tome baš onako ko što na priliku ja mislim, i… Imitira rukama pucanje iz puške. bum! Nema više ni lokanja, ni žderanja, ni pravog, ni krivog, ničeg. Sve ode u vražju prababu. I to, krvavu mu nedelju, samo zato što ta budala misli da samo ona na svijetu ima pravo. E, ljudi moji, ubijte me, ali to meni nikako ne ide u glavu.

LUBIN: A što to?

ĐUKA: Pa to… kako… zašto?

LUBIN: Gledaj, molim te! Kako… zašto! A što će tebi to kako i zašto? Ne slažeš se s tim, je li? Da ne smišljaš ti tu meni neku novotariju ili prevrat, a? Znam ja takve ptice koje pitaju kako i zašto! Već dvadeset godina imam ja posla s njima. Onaj koji je zadovoljan s voljom božjom nikad ne pita ni kako ni zašto. Uostalom, što treba da to tebi uopće i ide u glavu?

ĐUKA: Stavi se u pamet, Lubine, kakva te volja božja spopala! Ja sam čuo da je bog zapovjedio Ne ubij! Ali da je zapovjedio „Ubij onoga tko ne misli kao ti!“ e, to bogami nisam čuo. Ta nijesam živina, krvavu mu nedelju, da ujedam svakog tko nije iste sorte kao ja.

LUBIN: Što živina… što živina… Nema tu nikakve živine! Koji misli i govori kao ti, taj nije zadovoljan s onim kako jeste. A koji nije zadovoljan s onim kako jeste, taj hoće da bude drugačije nego što jeste. A koji hoće da bude drugačije nego što jeste, taj mrsi bogu račune. A koji mrsi bogu račune, taj ide u aps, i kvit.

ĐUKA: A moj Lubine, bog ti pamet vratio natrag! Znaš li ti tko je zadovoljan s onim kako jeste? Budale, dragoviću moj, budale, koje ništa ne znaju i koje žive ko, stavimo kazti, prasci. Samo žderu i loču i zbogom. Svaki pametan čovjek vidi što ne valja i hoće da to popravi. Po tvome svi pametni ljudi mrse bogu račune, i trebalo bi ih strpati u aps.

LUEIN: Nego šta! Svi ti tvoji pametni ljudi, koji koješta trabunjaju i mažu, dolaze meni pod ključ prije ili kasnije. Pokazujući Dekabrelija: Vidiš li onoga tamo? To je jedan od tih tvojih pametnjakovića koji misle da će popraviti svijet što ga je bog stvorio. E, ali bog nije lud! Pametan je on. I te koliko pametan. Ne može on dopustiti da bilo koja šuša-buša popravlja ono što je on napravio kako hoće i koliko hoće. Nego je on učinio, brajko si ga moj, da od svih koji nešto rade i misle jedni imaju pravo, a drugi krivo, i da oni koji imaju pravo mogu onima koji imaju krivo reći: Kuš! Jerbo kad tako ne bi bilo, počeo bi svatko tko misli da je pametan popravljati svijet, i od tolikih pustih popravaka otišao bi i svijet, i bog, i mi svi skupa u vražju mater.

MIŠ Dekabreliju, koji pokušava da se udobnije smjesti: K… k… kuš! N… n… ne mrdaj!

ĐUKA Lubinu: E, sad si mi došao na lijepak, golube! Kad je sve to tako kako ti kažeš, reci ti meni, po čemu ti znaš da smo mi baš ti koji imaju pravo, a da su oni koje apsimo ti koji su u krivu, a?

LUBIN: Po čemu… po čemu… Pa po tome što smo mi vlast, što mi njih apsimo, a ne oni nas.

ĐUKA: A kad bi se, stavimo kazti, ti koji krivo misle odjednom umnožili i postali jači od nas, pa kad bi, stavimo kazti, oni nama rekli: Kuš, sad smo mi vlast, reci ti meni, tko bi onda bio u pravµ, a tko u krivu?

ANTOLOS: Idioti, najobičniji idioti, eto, to ste vi. Što vi tražite, dođavola. Hoćete li da završite ko onaj tamo? Pokazuje Dekabrelija: Molim, molim, samo nastavite, ali daleko od mene. Ja pošteno radim svoj posao. Otkad sam obukao ovu uniformu, nema na njoj ni jedne mrlje. Jer ja imam djecu, ne zaboravite. Ništa manje nego devetero njih. Meni se ne gubi služba tako lako.

LUBIN: A što mi se ti javljaš? Nismo mi djeca! Znamo mi dobro što smijemo, a što ne smijemo govoriti. Ma vidi, bogati! Gospodin bi samo mudro šutio i držao se po strani. Kao da mi ne znamo da oni koji stalno šute govore u sebi. I to tri puta opasnije nego mi koji govorimo na glas.

ANTOLOS: Pa što onda ako govorim u sebi? To niti kome smeta niti je (…) po nosu.[2] I sada… (hvata se za usta) stavio sam tu katanac, lijepi moj, katanac. I nikad ne pitam je li to u redu ili nije… to što moram pucati u onakve bene kao što je onaj tamo… nego kud mi narede, pucam.

MIŠ: M… m… mir! Z… z… znate li da je svađati se i… i… ispred zatvorenika z… z… zabranjeno!

Pauza. Antolos nervozno šeće.

ANTOLOS Dekabreliju koji se zagledao u nj: Jeste, jeste! Što me gledaš! Znaš li ti što si napravio time što si dospio ovamo? Ja ću sad morati pucati u te. A sutra će oni tvoji pucati u mene, pa će opet moji u tvoje, pa tvoji u moje, i nikad tome kraja. A moglo bi se tako lijepo i mirno živjeti. Vidiš, za to nije potrebno baš mnogo: malo sunca, malo hrane i pića, malo ljubavi, i dosta. Ali da, gospodinu to nije dovoljno. Hoće mu se pitaj boga šta, zvjezdanog mlijeka, a vi drugi, frigajte se kako znate! Vidiš li ti što radiš, usijana glavo! Ja ću sad morati da te ubijem. A nije tako lako ubiti čovjeka koji ti ništa nije skrivio. Ti i ne slutiš koliko me neprospavanih noći čeka poslije ovog tvog slučaja; koliko ću puta sanjati tu tvoju idiotsku njušku. Ali što mogu? Ako ne učinim ono što traže, moja će djeca umrijeti od gladi. Pograbi Dekabrelija za prsa i drma ga: Čuješ li, sotono, umrijet će od gladi…

MIŠ: N… n… natrag! To je p… p… protupropisno! Ulazi žandarmerijski narednik.

NAREDNIK dere se odmah pri ulazu: Antreten! Habt Acht! Na njegovu komandu svi se žandari u najvećoj brzini postroje nasuprot Dekabreliju i ukoče poput voštanih figura.

NAREDNIK pošto je popravio opasač, uredio kaput, namjestio kapu, kruto, službeno: Optuženi Felicio Dekabreli, bez određenog zanimanja, rođen tisuću osamsto trideset pete godine, lična isprava trinaest, petsto osamdeset šest, ustanite!

DEKABRELI: Ali molim vas, gospodine! Svezane su mi noge.

NAREDNIK: Mišu, oslobodi optuženom noge!

MIŠ: N… n… na službu, gospodine naredniče! Miš prereže spone Dekabreliju na nogama. Kad ovaj pokuša ustati, uslijed nespretnih pokreta – budući da su mu svezane ruke – ispadnu mu naočari, koje zatim stane tražiti pogledom.

NAREDNIK: Optuženi, požurite! Nemamo vremena!

DEKABRELI: Ispale su mi naočari. Ne vidim bez njih… pokazujući Miša: Ako bi gospodin bio ljubezan… Na narednikov znak Miš podigne naočari i namjesti ih Dekabreliju na nos.

DEKABRELI ustajući: Hvala lijepa!

NAREDNIK čita: U ime Njegovog Carskog Veličanstva! Na osnovu trideset i sedmog paragrafa Zakona o prijestupu prema državi, Felicio Dekabreli, osuđeni ste zbog veleizdajničke i antidržavne djelatnosti, kao i zbog sudjelovanja u atentatu na Njegovu Milost Korošca Schwaba, namjesnika ministarstva unutrašnjih poslova i ličnog povjerenika Njegove Svjetlosti kancelara Alexandra Bacha, na smrtnu kaznu strijeljanjem.

DEKABRELI: Zaboga, gospodine naredniče! Ja nemam veze s tim. Ja sam miran i lojalan građanin. Ja… ja… ja… Gospoda su se izvoljela zabuniti.

NAREDNIK: Optuženi, o tom da li ste krivi ili niste, raspravljalo se na nadležnom mjestu. Sad nije vrijeme da se o tome govori.

DEKABRELI: Nije se raspravljalo, kunem vam se. Neka dva činovnika su mi čitala samo nešto o lecima, atentatu, veleizdaji… Vjerujte mi, ja nemam pojma o čemu se radi. Kad će me već netko saslušati? Ja hoću da se branim… Gospodine naredniče, mene su zamijenili s nekim drugim… Ja…

NAREDNIK: Ako ste primijetili u sudskom postupku protiv vas neke nepravilnosti, trebali ste barem tjedan dana prije egzekucije podnijeti višoj sudskoj instanciji žalbu, taksiranu s trideset kruna. Budući da to niste učinili, svaka diskusija o vašem slučaju sada je bespredmetna. Jedino što mogu učiniti za vas, to je da nakon vaše smrti ja podnesem u vaše ime tu žalbu. U slučaju da se povoljno riješi, bila bi vam vraćena građanska čast. Naravno, ako pristajete.

DEKABRELI rezignirano: Ne, ne! Hvala! Nije potrebno! Ništa mi više nije potrebno… Radite sa mnom što vas volja…

NAREDNIK: Kako želite! Žandarima: Habt Acht! Pristupa žandarima sa strane, zaškilji na jedno oko i gleda da li su u ravnini.

NAREDNIK: Ravnina… ravnina… Lubin, povuci se natrag! Vidi ti se nos ispred ostalih. Ta-ko.

DEKABRELI viče: Pucajte. Pucajte. Zašto me mučite?

NAREDNIK: Puške na gotovs! Nišani! Kad žandarmerijski narednik podigne sablju u namjeri da izda komandu „Pali“, primijeti na ulazu u spilju Horugvu.

NAREDNIK: Vaša ekscelencijo… vi! Žandarima: Bei Fuss! Links schaut!

DEKABRELI sruši se u očajanju na zemlju: Pucajte… pucajte, nitkovi, u nevina čovjeka. Krivci se šeću ulicama, vaša ekscelencijo… I vaše će glave doći na red…

Pauza. Horugva za to vrijeme obilazi spilju i razgleda situaciju.

NAREDNIK: Dopustite, vaša ekscelencijo… Službeno ili privatno?

HORUGVA sa značajnim smiješkom: Kako se uzme! Nakon pauze: Gospodine naredniče! Vi ćete izvršenje svoje dužnosti malo odgoditi. U interesu je istrage, koja još uvijek nije načistu s ovim slučajem, a i u ličnom interesu optuženog, da još jednom s njim porazgovaram.

NAREDNIK: Sluga sam vašoj ekscelenciji. Ipak, dopustite, dužnost mi je da vas podsjetim. Odlaganje kazne moglo bi… da se tako izrazim… deprimirajuće djelovati na psihu optuženog, ostaviti izvjesne psihološke posljedice. A to bi, kao što znate, bilo u protivnosti s 384. paragrafom Krivičnog zakonika, koji traži da se postupak prema osuđenome ne smije ni u kom slučaju kositi s osnovnim načelima humanosti.

HORUGVA: To je zaista za pohvalu… takva, kako da kažem, preciznost u službi. Međutim, ono što imam razgovarati s optuženim, važnije je od svih psiholoških posljedica. Uostalom, ja snosim odgovornost za sve eventualne konzekvence.

NAREDNIK: Na službu, vaša ekscelencijo! Đuka, Lubin, po sjedalicu za njegovu ekscelenciju! Đuka i Lubin izlaze trkom.

HORUGVA kihne: Dođavola! Kakva je ovo jazbina? Tek što sam ušao, već sam se prehladio. Zamata šal oko vrata. Antolosu: Ti… da, da, ti! Dođi ovamo!

ANTOLOS pristupi: Izvolite, vaša ekscelencijo!

HORUGVA: Slušaj… kako te ono zovu?

ANTOLOS: Antolos, vaša ekscelencijo!

HORUGVA: A ti si taj Antolos! Ti prije nisi bio žandar?

ANTOLOS: Nisam, vaša ekscelencijo. Bio sam učitelj.

HORUGVA: Učitelj? Interesantno! To se rijetko dešava, ovakva promjena zanimanja, nema šta! A je li, bogati, kako to da si odjednom ovako… od učitelja na žandara, a?

ANTOLOS: Pa znate, vaša ekscelencijo, učitelji su… kako da se izrazim… vrlo nepouzdan soj. Uvijek nešto mudruju… govore o Ilirima… o slobodi… A ja imam veliku porodicu, vaša ekscelencijo… i nemam prava da se bavim takvim ludostima. Meni je bilo potrebno povjerenje naše previšnje vlade… i… vi me razumijete…

HORUGVA: M… da! To je lijepo od tebe… Nego slušaj, bogati, da li ti imaš negdje tople vode?

ANTOLOS: Imam. Prije pola sata kuhali smo čaj, pa…

HORUGVA: A i čaja imaš! Hajde, hajde, donesi i vodu i čaj!

ANTOLOS: Na službu, vaša ekscelencijo!

Đuka i Lubin donose stolicu na koju Horugva sjedne, a zatim skine cipele i čarape. Antolos ponudi Horugvu čajem i postavi preda nj vodu u plitko j kanti. Horugva uroni bosu nogu u kantu.

HORUGVA: Aj! Aj! Aj! Đavo vas odnio! Hoćete li da me skuhate, idioti, niš­tarije, glupani! Kako se usuđujete da mi nosite ovako vrelu vodu!

ANTOLOS: Ja nisam znao… ovaj…

HORUGVA: Kog vraga nisi znao! Što si se tu sad zablenuo ko tele? Idi, skači, rashladi mi ovo! Antolos je u neprilici. Priskoči do spiljske vode, ali ne zna u što da zagrabi.

ANTOLOS: Nemam u što zagrabiti, vaša ekscelencijo.

HORUGVA: U kapu, u kapu, tikvane, zagrabi kad nemaš u što. Antolos skida kapu, zagrabi njome spiljske vode i sipa je Horugvi u kantu, a zatim namjesti ponovo kapu na glavu, tako da mu se voda cijedi niz čelo.

HORUGVA pošto je uronio obje noge u vodu: To… to… to… to, aha, to godi… Što ste se tu zabuljili? Na polje svi! I da mi niste došli ovamo dok vas ne pozovem! Izlaze svi osim Horugve i Dekabrelija.

HORUGVA pije čaj: E, prehlada, prehlada! To je vraški neugodna stvar. Eto vidite: od prehlade vam može doći grip, od gripa upala pluća, i zbo­gom. Čovjeka je bog zbilja vraški kaznio kad mu je odredio da živi na ovom prokletom planetu. Ta kud god se krenete, svugdje na vas vrebaju nekakvi bacili, koki, stafilokoki, što ja znam kakva sve gamad. Čovjek ni u krevetu nije siguran da mu se neće neka od tih prokletih životinja uvući negdje unutra, i tu posijati smrt.

DEKABRELI više za sebe: Što se može! Svi mi nosimo u sebi posađenu smrt otkad smo se rodili.

HORUGVA: E, vidite, to ste dobro rekli. Čak jako dobro. Kihne, a zatim pije čaj. Htio sam ponijeti te proklete kapljice protiv hunjavice, ali tko bi mislio da je tu tako vlažno… Da, da! To ste jako dobro kazali. Svi mi nosimo u sebi posađenu smrt. I vidite, čudna jedna stvar. Što god tiše i neprimjetnije prolazimo kroz život, smrt polakše u nama klija i raste. I ako uspijemo ostati nezapaženi, možemo poživjeti, o, i te koliko. Ali ako želimo da se o nama govori, pa dižemo veliku buku, onda smrt naglo u nama stane bujati, i začas nas preplavi.

DEKABRELI: Ne razumijem, vaša ekscelencijo, zašto to meni govorite. Pa ja sam… Vi to dobro znate. Vaša policija nije imala posla s mirnijim čovjekom…

HORUGVA: Znate, ima momenata kad čovjek i mirom skreće pažnju na sebe više nego da buči. Nije tako lako neprimjetno prolaziti kroz život.

DEKABRELI: Ja više ništa ne shvaćam. Što sam ja to… Vaša ekscelencijo, molim vas, pokušajte da mi vjerujete! Ja pojma nemam… eto, uopće mi nije jasno što sam skrivio… Ali pustimo to… Što ja to vama govorim, kad vi uporno ne želite da prihvatite ni jedno moje objašnjenje… Molim vas, ili me ubijte, ili me ostavite na miru! To se više ne da izdržati. Zašto ih niste pustili da pucaju?

HORUGVA: Eto, eto, eto! Što ja kažem! Vi sve radite naopako. Sad, kad se možete spasiti jedino tako da budete strpljivi i razumni, vi odmah: „Tum bum, ili ubij, ili ostavi na miru.“ Čudni ste ljudi vi umjetnici. Vi ste umjetnik, zar ne?

DEKABRELI: Umjetnik… Da, bio sam nekad i to.

HORUGVA: Ah, tako je! Sjećam se. Bio sam kod vas, zar ne? Istina, nisam bio baš dobrodošao. A što ćete, ja vam to i           ne zamjeram. Svaki je policijski pretres neugodan. Ipak, vidite, bez obzira na razlog moje posjete, ja sam se osjećao kao da sam u umjetničkoj galeriji. Vjerujte, to mi je bio naj-prijatniji pretres u posljednjih par godina. Inače, takve stvari znadu biti neprijatne i nama. O, i te koliko… Čekajte, sjećam se nekakve slike, ako se ne varam, bila je išarana nekakvim prugama, poput tamničkih rešetaka, a između tih rešetaka provirivale su ruke, koje su se pružale kao da hoće nešto uhvatiti. A zapravo nisu ništa hvatale. I pisalo je ispod slike: Tražim… Interesantno… Da, da! Čak vrlo interesantno!

DEKABRELI: Vi ste, dakle, došli da mi se rugate?

HORUGVA: Ne! Došao sam da vam pomognem, iako to svojim ponašanjem niste zaslužili.

DEKABRELI: Ja sam vam zahvalan, vaša ekscelencijo, ali ja se zaista drugačije ne znam ponašati.

HORUGVA: Vi ste budala! Potrebno je da samo potpišete jedan spis i da izgovorite par riječi, i bili biste slobodni. Nitko od vas, zaboga, ne traži da vam te riječi poteku iz srca. Nama je potrebno samo da ih čujemo… da nam dopru do ušiju… eto, recimo samo njihov ton, artikulacija, i ništa više. Pa pljunite, kad već morate, sami sebi u obraz i recite: „Kriv sam. Kajem se. Nisam znao što radim. Drugi su me na to naveli.“ Zar je to teško?

DEKABRELI: Ali, vaša ekscelencijo, ja nisam kriv!

HORUGVA umorno: S vama se uopće ne može razgovarati. Vi ste glupi.

DEKABRELI: Ne, ne, ne! To nije tačno! Ja sam vas razumio. Vi tražite da priznam da sam sudjelovao u atentatu, iako nisam. Pa dobro, ako hoćete, ja to mogu i priznati. Ali nije to tako lako kao što se vama čini. To je protiv moje savjesti.

HORUGVA oštro: Jednom za svagda: Jeste li krivi ili niste?

DEK.ABRELI: No, dobro, kad baš hoćete, nek vam bude. Jesam! Kriv sam… Ne, ne, ne, ne! Što to govorim… Nisam! Nisam… Uostalom, uzmite kako hoćete. Meni je svejedno… Ionako ste me već lišili svega što sam imao… Vi to nećete shvatiti, ali meni je sve to što vas zanima i zbog čega me progonite oduvijek bilo beskrajno indiferentno… Meni je jedan običan potez kista u stanju da pruži više uzbuđenja negoli svi politički sudari i kataklizme ovoga svijeta… Vi ne slutite što to znači živjeti u svijetu slikarskog platna, gdje vladaju isključivo zakoni ljepote i gdje je čovjek potpuno izvan svih tih idiotskih kozmologija koje su najobičnija skloništa za mediokritete… Ali što ja to vama govorim. Vi to ionako ne možete razumjeti. Vi biste za jednu zvjezdicu više na ramenu prodali sve što je Rembrandt ikada stvorio… Slušajte, zašto ste me uvukli u tu prljavštinu. Ja nemam ništa s tim vašim atentatima i političkim diverzijama. To mene nikada nije zanimalo. Ja sam živio samo za umjetnost, i ako me od nje odvojite – uzeli ste mi sve… Vratite mi to što ste mi oteli, ili me ubijte. Ja ne prihvaćam nikakvo treće rješenje.

HORUGVA skoči iz kante i bos priđe Dekabreliju, pograbivši ga za prsa: Ako učinite ono što tražim, sve, razumijete li, sve će vam biti vraćeno! Čak i više.

DEKABRELI ustrašeno: Neće, neće! Onda ću tek sve izgubiti, sve! Ono što ja stvaram ne može počivati na jednom takvom samoponiženju i laži.

HORUGVA odgurne ga: Glupost! Što vi sebi utvarate! To što vi stvarate je sve laž! Od početka do kraja! Kula u oblacima! Izmišljotina vaše bolesne mašte!

Pauza. Horugva ponovo sjeda, uroni noge u kantu i pije čaj.

HORUGVA: I ne slutite koliko ste se sada optužili! Čitavo vrijeme paradirate tu s nekakvom nevinošću, savješću, a ne vidite nešto što vidi svaki idiot. U današnjoj situaciji živjeti u nekakvim oblacima mašte, u nekakvom izmišljenom svijetu i ne sudjelovati u životu oko sebe, znači više nego biti kriv za jedan običan atentat. To znači manifestirati svoje nezadovoljstvo s društvom, potkopavati temelje režimu, shvaćate li?

DEKABRELI: Dobro, dobro! Ako sam tu nešto zgriješio, neka vam bude. Ja priznajem svoju krivicu. I molim, kaznite me, ako hoćete. Nemam ništa protiv… Ali kako mogu priznati da sam učinio nešto što nisam? Molim vas, ja tog gospodina Korošca… kako se zove… ja nemam pojma tko je on uopće.

HORUGVA: Nemate pojma? Može biti. Ne kažem. Ali u vašem je stanu nađen letak antidržavne, panslavističke sadržine. A isti takav, na dlaku isti nađen je kraj tijela njegove milosti Korošca Schwaba, i nema nikakve sumnje da su oba letka iz istog izvora potekla. E, pa molim vas. Što se drugo otale može zaključiti, nego da ste vi ili sudjelovali u atentatu, ili da ste u vezi s atentatorima, što je isto, morate priznati.

DEKABRELI: Ali to nije istina! Ja sam vam objasnio…

HORUGVA: Znam, znam, znam! Čuo sam već to vaše objašnjenje. Vi tvrdite da vam je taj letak podmetnuo netko tko je htio da vas ili upropasti ili uvuče u svoje kolo. Molim, može biti da je i tako…

DEKABRELI uzrujano: Nema tu može biti! Tako je i nikako drugačije! Tu su dokazi, jasni kao dan. Na letku su se vidjeli otisci prstiju, i to ne mojih. Osim toga, zar bih ja, da sam kriv, nešto takva u stanu držao?

HORUGVA: Polako, polako, samo bez uzrujavanja! Ja ne kažem da nije tako. I to vaše objašnjenje potpuno je logično. Isto kao i ono prvo. Mogli bismo, kad bi nam bilo do toga, dati još tisuću raznih objašnjenja čitavog toga slučaja, pa da svako od njih bude logično i uvjerljivo. A gdje je istina, to sam bog zna. Međutim, nama to nije ni važno. Sama istina o ovom slučaju potpuno je sporedna. Ono što je tu bitno – to ste vi. Kad biste vi pokazali solidarnost s režimom, spremnost da izvršite ono što se od vas traži, čitavu stvar ne bi bilo potrebno ni objašnjavati. Ali dok se vi ograđujete od svega, dok izbjegavate kontakt s nama i hvatate maglu negdje u visinama, dotle je samo ono prvo objašnjenje za nas tačno. Čuli ste! To je moja posljednja! Sad birajte: ili – ili.

Pauza.

DEKABRELI: Ako bih ja, recimo, priznao, da li bi mi bilo dopušteno otići negdje gdje me nitko ne pozna, gdje bih mogao svakome otvoreno, bez stida pogledati u oči?

HORUGVA: Dopušteno? Bilo bi vam čak omogućeno. Dobili biste putnicu za Englesku, i tamo bi vam bila osigurana renta.

DEKABRELI nakon izvjesne borbe: Dobro! Priznajem! Kriv sam!

HORUGVA tare rupcem noge i obuva se: No, konačno! Hvala bogu! Znao sam da ćemo se ipak nagoditi. Eto, vidite da to nije tako strašno kako vam se činilo. Konačno, znate, čovjek mora u sebi nositi i neke male grižnje savjesti, inače bi život bio suviše jednoličan. Driješi Dekabrelija.

DEKABRELI: Odvratno! Sve je to odvratno! … Molim vas, dajte mi taj akt da ga potpišem. Završimo što prije. Meni je potrebno da budem sam.

HORUGVA: Molim, molim! Odmah ću vas ostaviti na miru. Vadi iz džepa papir i pruža ga Dekabreliju užurbano, očito bojeći se da ovaj ne bi čitao tekst. Evo, tu je tekst vašeg priznanja. I to da se kajete. Sve je gotovo, treba samo da potpišete. Već ove sedmice, ako budemo gotovi, moći ćete putovati u Englesku. Dekabreli uzima pero u namjeri da potpiše, ali se zadrži na čitanju teksta.

DEKABRELI: Šta, šta, šta! Kakva je ovo podvala? Tko su ti ljudi? Ja ovo ne potpisujem!

HORUGVA: A što ste mislili, dođavola, da ćemo vas poslati na ladanje u Englesku zbog vašeg lijepog brka?

DEKABRELI: Ali ja sam prevaren! Vi ste od mene tražili samo priznanje krivice. A ovdje ja trebam posvjedočiti da su ti ljudi atentatori. Pa molim vas, vi hoćete od mene napraviti ubicu, i to deseterostrukog!

HORUGVA: Kako ste naivni! Ako vam nisam odmah rekao sve, učinio sam to zato što sam pretpostavljao da se ostalo samo po sebi razumije. Uostalom, tu nema nikakve prevare. Kad priznajete da ste krivi i kajete se zbog toga, onda je ovo tu sasvim logično dio vašeg priznanja. Osim toga, da vam savjest bude mirna. Ti ljudi su zaista atentatori. Nećete ništa neistinito posvjedočiti ako potpišete.

DEKABRELI: Ako su atentatori, onda ih pohapsite i ne miješajte mene u to. Ja neću biti krvnik.

HORUGVA sprema papir: Kako vam drago! Osudili ste sami sebe! Doviđenja, gospodine! Ili bolje, zbogom! Krene prema izlazu.

DEKABRELI: Čekajte, čekajte, molim vas, čekajte! Ne bih htio da se prenaglim… Ne može se to ovako na brzinu. Nije to mala stvar.

HORUGVA vraća se: Ne bih vam preporučio da se odviše igrate mojom strpljivošću. Pazite dobro! Svako herojstvo tu je potpuno promašeno. Ovi ljudi ionako moraju umrijeti. I ako vi ne potpišete, naći će se drugi. Budite uvjereni da će se naći. Oko nas žive tisuće ljudi koji poput vas grade nekakav svijet svoje mašte. A u životu vlada takav zakon: ako hoćemo nešto postići, moramo za isto toliko koliko postižemo nekoga uskratiti… Netko to mora potpisati, dragi gospodine!

DEKABRELI nervozno šeta boreći se sa sobom: Isuse Kriste, kakva se to ništarija u meni budi! Odlazite, molim vas, odlazite! Ja ne smijem to učiniti, ne smijem!

HORUGVA: To su gluposti! U vama se ne budi nikakva ništarija, nego glas razuma, a vi nećete da mu slijedite. Ta niste u džungli, za milog boga? Živite u ljudskoj zajednici, i od vas se traži samo to da se opredijelite: za nju, ili protiv nje. Svaki srednji put sasvim vas sigurno vodi do toga da postanete ništica i dronjak. U vremenima kao što je ovo, za prave karaktere, dragi gospodine, postoje samo dvije alternative: ili umrijeti, ili ubiti.

DEKABRELI: Da sam ih bar vidio na djelu, da na neki način znam da su to atentatori, još nekako bi se to i moglo. Konačno, to su ipak ubice. Ali ja moram lažno posvjedočiti. Ti ljudi će poći u smrt na osnovu moje laži.

HORUGVA: Nemojte, molim vas, krivo shvatiti što ću vam reći. Vi ste u svojoj mašti izgradili jedan svijet ljepote, fiktivan, izmišljen, bez svake sumnje. Okrenuli ste leđa životu i uživate u nekakvim tamo potezima kista. Ali životu se ne može samo tako okrenuti leđa. Konačno, i vi ste živ čovjek, od krvi i mesa, i htjeli vi to ili ne, život vas mora jednom povući sa sobom. A ako mu se budete opirali, dragi gospodine, on će vas i pregaziti. Vas i vaš svijet ljepote.

Pauza.

HORUGVA: Vidite, tim atentatom nije samo izvršeno podmuklo ubistvo nad jednim čestitim čovjekom, već je i srušen jedan stup društva, stup pravde. I kako ćete drukčije, molim vas, to nadoknaditi, kako ćete drukčije ponovo postaviti pravdu na čvrste temelje, nego tako da zločince pošto-poto kaznite. Zato, ako nema dokaza protiv njih, treba ih stvoriti, treba čak i lagati da se oni stvore. U suprotnom, krivci će ostati nekažnjeni, pravda će pred zločinom prignuti šiju. Horugva popije posljednji gutljaj čaja, odahne malo, a zatim nastavi tišim glasom. Ovo sve naoko izgleda nepošteno. Ali najvažnije je da ruka pravde ostavlja utisak savršenstva i nepogrešivosti. Mnogo važnije od toga da li će se krivac kazniti na osnovu pravih, ili na osnovu lažnih dokaza. Jer ondje gdje se pravda osjeća kao savršena, gasi se pomalo svaki prijestup, svaka antidržavna i zločinačka aktivnost.

Pauza.

HORUGVA: Ovo što tražim od vas nije nikakvo nevaljalstvo. To je usluga pravdi. Osim toga, tako jedino možete se vratiti svojim platnima.

DEKABRELI dršćući: Dajte ovamo! Potpisat ću! Potpisat ću! Dekabreli uzima pero, hoće da potpiše, ali mu ruka drhti. Zatvorio je oči, zamislio se i čeka.

HORUGVA: Vi se još uvijek kolebate. Pazite, o potezu toga pera ovisi sve što imate. Budite pametni!

DEKABRELI zatvorenih očiju: Kako je samo ono rekao? … „Nije tako lako ubiti čovjeka… Ali eto, mora se… Jer ako ja tebe ne ubijem, moja će djeca umrijeti od gladi…“ On dakle ubija zbog svoje djece. Ne zbog sebe… Da, da! Zato on ima snage da ubije. On ima na to pravo… A ja? Ja ubijam zbog sebe…

HORUGVA: Molim vas, požurite! Da ili ne! Nemam mnogo vremena na raspolaganju.

DEKABRELI skoči i baci pero Horugvi pred noge: Ne, ne! Nikad! Napolje! Napolje odavde!

HORUGVA zapanjeno: Jeste li svjesni što sebi činite ovakvim postupkom?

DEKABRELI: Jesam! Potpuno sam svjestan! I neću se predomisliti… Rekao sam, napolje!

HORUGVA: Ha, ha, ha, ha! Ne djelujete baš odviše uvjerljivo. Odbacite, dođavola, tu herojsku masku. Nije ona za vas. Budite razumni. Vašom smrću ništa se neće promijeniti. Baš ništa. Krivci će biti kažnjeni. Dokaz protiv njih stvori t će se na drugi način, uvjeravam vas. To traži pravda. A pravda je jača od vaše smrti i od vašeg herojstva.

DEKABRELI: Odlazite, molim vas! Odlazite… Neću dulje da vas slušam… Ništa nije jače od moje smrti… Kad čovjek dobrovoljno polazi u smrt, onda nikakva sila nema više vlasti nad njim… Jedino oružje kojim se mogu boriti protiv vas je to da umrem… I zato ću umrijeti… Smrt će biti moje istinsko umjetničko djelo… moj najveći potez kistom…

Na ulazu u spiljsku dvoranu pojavi se profesor Dekabreli, pognut starac s naočarima, koji hoda s naporom, sitnim koracima, podupirući se štapom. Iza njega u sjeni stoje Miš i Lubin, koji se u početku ne vidi.

DEKABRELI gleda ga ne dolazeći k sebi, kao da se susreo s vizijom: Oče… vi! Je li moguće? Što radite tu oče?

PROFESOR: Corpo di Bacco! Felicio! Ti? Ovdje? Ja… ja… ja… ja više ništa ne shvaćam. Kako si dospio tu? A ja bio uvjeren da si nekud otputovao. I ozbiljno, da znaš! Spremio sam se da te pošteno izgrdim. Kakav je to red, jednostavno otići, nestati, a svome ocu ni riječi! Dopustit ćeš, to je čista indolencija! Ne, ne, ne, ne! Ne primam nikakvo opravdanje. Ti se uvijek izvučeš, uvijek pronađeš nekakav razlog, ali ja tebi ne vjerujem. To je čista indolencija. Horugvi: Zamislite, gospodine, tražio sam ga prije tjedan dana, a njegova gazdarica mi kaže: „Ne znam! Valjda otputovao!“

Jednostavno iščezao. Kakve je to manire usvojila današnja mladež? Gdje je tu poštovanje prema roditelju? … Trebao sam te, znaš! Imam nešto da ti kažem. Pišem studiju… počeo sam već. Onaj ignorant Wolf će se počešati triput po stražnjici kad pročita… Moraš što prije do mene da ti pokažem. Imam već oko petnaest napisanih stranica. A ideja je perfektna. Zamisli… Proteus anguineus.

HORUGVA: Tko ste vi? Što tražite ovdje?

PROFESOE: Kako tko sam… Pa to je moj sin!

Iz tame na ulazu pokažu se Miš i Lubin.

HORUGVA: Tko je propustio ovog čovjeka?

LUBIN: Našli smo ga, vaša ekscelencijo, kako se tamo vani ispred spilje mota. I sve je nekako zavirkivao ko da bi htio ući, ali mu se opet ka ne da. Pa sve take oće li neće li, mi ga uhvatili i doveli vama.

HORUGVA profesoru oštro: Imate li dokumenta?

PROFESOR začuđen i zbunjen vadi dokumenta: Izvolite!

HORUGVA nakon što je pregledao: Vi ste, znači, otac optuženog?

PROFESOR: Kako… Što to govorite, zaboga… Moj sin optužen?

HORUGVA: Dosta je te idiotske komedije! Vi ste sasvim dobro obaviješteni što se dešava s vašim sinom… Samo… Slušajte! Vodi ga na stranu. Vaš se sin nalazi u bezizlaznoj situaciji, a i vi zajedno s njim od ovog časa. Međutim, ja vam dajem riječ da ćete i vi i vaš sin izići odavde netaknuti, ako mi kažete ime onoga tko vam je dao ta obavještenja.

DEKABRELI: Oče, pazi! On hoće da te prevari. Budi pametan!

HORUGVA: Vi šutite!

PROFESOR: Tako dakle! Vi radite mom sinu o glavi… zato je on tako neprimjetno iščezao… Ugrabili ste ga kao obični cigani. Dopustite da primijetim da je to podlo. Ja najenergičnije protestiram, i ako vi smjesta ne pustite moga sina, ja ću se obratiti peticijom Njegovu veličanstvu.

HORUGVA: Ne izigravajte budalu! U interesu je vašeg sina da prekinete s tim pretvaranjem. Ja sam imao pravu sliku o vama i prije nego sam vas upoznao; mene nećete prevariti. A ime Njegova veličanstva radije ne spominjite; vi ste se već dovoljno kompromitirali kao panslavist.

PROFESOR: Ja? … Vi ne znate što govorite!

HORUGVA: Ma nemojte! A ono što ste u školi uporno predavali učenicima na ilirskom jeziku, usprkos svim naredbama vlasti da se predaje na njemačkom?

PROFESOR: Dopustit ćete! Ja to nisam činio ni iz kakvih panslavističkih osjećanja, već iz prostih obrazovnih razloga: učenici nisu znali njemački jezik.

HORUGVA: Vaša je dužnost bila da ih naučite. Škola je državna ustanova, i u njoj se nauka mora širiti jezikom države kojoj pripada, a ne nekakvom ilirskom poluartikuliranom deračom.

PROFESOR: Gospodine, ja nisam panslavist! Ako ne vjerujete, provjerite, pa ćete vidjeti da sam ja četrdeset osme išao s banom Jelačićem na Beč.

HORUGVA nakon pauze: Možete li mi objasniti kako to da ste se baš danas i u ovo vrijeme našli tu pred spiljom?

PROFESOR: Kako ne! Došao sam da pronađem Proteus anguineus. To je ona mala životinjica što živi u spiljskim vodama. Zovu je i čovječja ribica. Moja je struka, znate, biologija, i otkad sam penzioniran, bavim se isključivo naučnim radom. Počeo sam pisati jednu studiju o čovječjoj ribici. Profesor Wolf u Beču tvrdi da je sve što ja pišem već odavno poznato nauci. Ali vidite, on pojma nema o tome da kod nas po spiljama živi takva životinja kao što je čovječja ribica. Znate, u prvom dijelu obradio bih njenu anatomsku gradu. To je jako zanimljivo područje. Zatim bih prešao na biogenetske osobine, a onda…

HORUGVA: No, dobro, dobro! Kad je tako, izvolite! Tamo vam je voda. Potražite svoju čovječju ribicu, uzmite je i pokupite se odavde što je moguće prije.

Profesor gleda ga ustrašeno i u nedoumici kao da mu ne vjeruje.

HORUGVA: No, izvolite, uzmite je!

Profesor odlazi do vode osvrćući se povremeno na Horugvu, vadi limenu kutiju, sagne se i počne da pogledom traži čovječju ribicu. Dok on pretražuje vodu, Horugva da znak Mišu i Lubinu, na što oni pristupe profesoru tiho, na prstima. Jedan mu klekne na leđa i obuhvati ruke, a drugi gurne glavu pod vodu.

DEKABRELI skoči prema njima: Životinje! Što to radite!

HORUGVA ispriječi se s revolverom: Samo bez uzbuđenja, molim! Vašem se ocu neće ništa dogoditi, ako vi budete pametni. Primakne stolicu do Miša i Lubina, sjedne i prekrsti nogu preko noge. Nemojte misliti da ja uživam u ovakvim prizorima. Meni je ova isto tako odvratno kao i vama, vjerujte mi, ali drugog izbora nemam… Što ćete, katkad moramo biti i nečovječni u interesu čovječnosti, naročito kad naiđemo na takve tvrdoglave prepreke kao što ste vi… A ovo je i u vašem interesu… u vašem velikom interesu. To ćete još vidjeti…

DEKABRELI: Što radite… Što radite… Jeste li poludjeli… Pustite moga oca… Pustite ga, ili ću zaboraviti da imate pištolj u ruci!

HORUGVA: Potpišite onaj spis, i vi i vaš otac bit ćete živi, zdravi i slobodni.

DEKABRELI: Izvucite ga… Izvucite ga van, pa ćemo govoriti o tome! Horugva da znak, na što žandari izvuku profesora iz vode. On je polumrtav, nesposoban da se makne, sav zadihan od nedostatka zraka i bljuje povremeno vodu.

DEKABRELI priskoči mu: Oče, je li dobro? Oče, javi se!

Na Horugvin znak žandari odmaknu Dekabrelija od profesora.

DEKABRELI otima se: Pustite me! Hoću da budem uz svoga oca! Pustite me.

HORUGVA: Mir! … Vašem se ocu nije ništa desilo. Profesoru: Mnogo mi je žao, gospodine profesore, zbog ovog kupanja, ali bili smo na to prisiljeni. Kako se osjećate? (pregledava mu oči i usta) No, no, vi ste prava junačina! Eto, ništa vam se nije dogodilo. Vjerujte, bilo bi mi mnogo draže kad bismo se bez ovoga nagodili… Hoćete li mi reći tko vam je dao obavještenja o tome što se dešava s vašim sinom? Pazite, nemojte me prisiljavati da ponavljam prijašnji postupak dok mi to ne kažete! To bi mi bilo jako neugodno.

DEKABRELI: Ali…

HORUGVA: Polako! Čekajte! Doći ćete i vi na red.

PROFESOR jedva dišući: Nitko… nitko me nije obavijestio… Nisam… nisam imao ni pojma o tome.

HORUGVA: Vi ste uporni. Žao mi je. Morat ćete opet pod vodu… osim… Pristupa Dekabreliju i pokazuje mu papir. Dakle, budite kratki! Da ili ne? Dekabreli je u nedoumici.

PROFESOR: Sine … Ne znam što traže od tebe… ali slutim da je nešto nisko… Sine… Ja sam star čovjek… Još malo imam da živim… I rado ću umrijeti sada odmah… ovdje u vodi… ako je potrebno da očuvaš svoje dostojanstvo… Nemoj pristati na podlost! Dekabreli je i dalje neodlučan.

PROFESOR: Sine… Odreći ću te se… ako zbog bijednih par godina moga života… budeš podao!

DEKABRELI: Ne! Nikad!

HORUGVA profesoru: Srce mi puca, gospodine profesore, što prema vama, ovako poštenom, časnom čovjeku, moram biti grub. Žao bi mi bilo da vam se što desi, ali kako vidite, vi i vaš sin me sami prisiljavate da zatomim ta osjećanja prema vama… Udahnite malo zraka… Jeste li spremni? Na njegov znak žandari ponovo urone profesorovu glavu u vodu.

DEKABRELI: Životinjo… Životinjo! Poleti šakama prema Horugvi, ali ga ovaj obori i ponovo sjedne prekrstivši noge.

HORUGVA: Ja, znate, nisam tako opak kao što vam se možda čini… nipošto nisam. I vjerujte, ja nemam ništa ni protiv vas ni protiv vašega oca. Čak bih rekao da ste mi i simpatični u neku ruku. Što ćete, zavolio sam vas kroz ovu našu… kako da se izrazim… polemiku. Samo, vi očigledno mene niste… Što mogu, kad vi sve ovo mjerite isključivo iz perspektive svoje lične sudbine i sudbine svoga oca… Morate shvatiti, dragi gospodine… Ima stvari koje su važnije od naših privatnih osjećanja… o, i te koliko važnije… Dok Horugva govori, Dekabreli se hrve sa sobom u duševnoj borbi, znoj mu je probio na čelo, na granici je živčanog sloma.

DEKABRELI: Dosta! Dosta, molim vas! Potpisat ću! Potpisat ću! Učinit ću sve što hoćete! Pustite mi oca! Horugva dade znak da izvuku profesora.

HORUGVA: Gle, gle! Onesvijestio se! Nije mu ništa. Još je on u snazi. Osvijestite ga! A ti, Mišu, pronađi tu u vodi čovječju ribicu i ulovi je! Lubin vrši na profesoru umjetno disanje dok Miš pretražuje po vodi loveći čovječju ribicu.

HORUGVA Dekabreliju, pokazujući mu papir: Dakle?

DEKABRELI: Kad moj otac iziđe živ odavde, onda ću potpisati.

HORUGVA: Nepovjerljivi ste? Ne bojte se! Vaš će otac izići živ odavde! Idite k njemu! Dekabreli priskoči k ocu. Horugva nastavlja obraćajući se Mišu i Lubinu, ali u stvari govoreći više za sebe. Vidite, prijatelji, kako je nezahvalan ovaj naš posao. Ljudi nas smatraju brutalnim, nečovječnim, a ono što radimo prljavim… i nitko od njih ne vidi da je to sve zbog njihove sigurnosti… Zar smo mi krivi što čovjek može izrasti samo iz svoje vlastite pogibije… Iz pepela, kao ptica Feniks… Pravo imaju ti današnji prirodoslovci… čovjek i majmun su prvi rođaci…

DEKABRELI: Ne mogu vas čak ni mrziti… Kad bi u vama bio barem ostatak kakvog ljudskog kriterija, kad bi postojala bar nekakva šansa da shvatite zašto vas mrzim… ja bih vas možda mrzio. A ovako… kad vidim u kolikoj ste mjeri bez srca… preostaje mi samo da vas žalim.

HORUGVA: Varate se, gospodine! Ima u nama srca, ima! Mi smo se odrekli toga da nas ljudi poštuju… zbog njihova dobra, ne zbog sebe… Pristupa mu Miš s čovječjom ribicom. Horugva je uzima za ruku.

HORUGVA: Gle, gle! Nisam ni slutio da tako izgleda ta čovječja ribica. Ovako malo, žgoljavo i bljedunjavo stvorenje. Čak ni očiju nema. Gledaj je samo kako se bespomoćno koprca! I kud se to ona zavukla da živi! Tu, u podzemlje, gdje nikada ne dopire sunčana svjetlost, gdje nema gotovo nikakvih živih stvorova! U ovu vječnu neprozirnu tamu… Donesi mi onu profesorovu limenku, Mišu!

MIŠ: N… n… na službu! Donosi mu kutijicu. Horugva je napuni vodom, spusti lagano u nju ribicu, a onda je čvrsto zatvori limenim poklopcem.

LUBIN: Vaša ekscelencijo! Ovaj se probudio. Što ćemo s njim?

HORUGVA: Oho, gospodine profesore! Vi sasvim dobro izgledate, unatoč svemu. Nadam se da neće biti nikakvih težih posljedica. Ne bojte se! Više vas nećemo uznemiravati. Slobodni ste. Možete ići. Miš i Lubin pomažu profesoru da ustane. Jedan čas, gospodine profesore! Ako vas netko upita što ste vidjeli tu u spilji, da li ćete reći da ste vidjeli mene?

PROFESOR: Ne… Neću!

HORUGVA pokazujući žandare: A njih? Hoćete li reći da ste njih vidjeli?

PROFESOR: Ne! Neću! … Ni njih

HORUGVA pokazujući Dekabrelija: A njega?

PROFESOR pristupa sinu oštro mu gledajući u oči. Ovaj se obrne od njega i obori glavu: Ne! … Ni njega nisam vidio! Zatetura, ali ga žandari prihvate.

HORUGVA: A čovječju ribicu, jeste li nju vidjeli?

PROFESOR: Da! Nju sam vidio… samo nju sam vidio!

HORUGVA: Bravo! To sam htio čuti. Evo vam je sad, vaše čovječje ribice. Pruža mu kutiju. Mi smo vam je pronašli i spremili u kutiju. Sad možete ići svojoj kući. Mišu i Lubine, ispratite gospodina profesora!

MIŠ i LUBIN: Na službu! Miš i Lubin izvode profesora, bolje reći iznose ga, jer on jedva hoda. Za to vrijeme na sceni je tišina.

HORUGVA: Da! Ima u nama srca. Možda i previše. Nakon što su žandari s profesorom izišli, vadi papir i pruža ga Dekabreliju. No konačno!

DEKABRELI naglo uzima, potpisuje i pruža papir natrag Horugvi: Sad se gubite… Rekao sam, gubite se! Ne želim više da vas vidim! Odvratni ste mi!

Horugva vješto savi je papir i spremi ga u džep od kaputa, a zatim se polako uputi prema izlazu. U taj čas pozornicom se prolomi prasak, trešnjava, ljuljanje tla. Horugva i Dekabreli sruše se na zemlju. Lampe se ugase. Nastane mrak iz kojeg se čuje urnebesan lom, sličan provali oblaka, kotrljanju nekakve ogromne mase. Sve to postepeno se stišava i postaje sporadično, a zatim sasvim utihne. Nakon smirenja pali se jedna lampa. Zapalio je Horugva. Stvari na pozornici: lonci za kuhanje čaja, oprema žandara i ostalo razbacano je kojekud. Tlo pozornice je izbrazdano i ispucano. Vidi se kamenje koje je otpalo sa stropa. Dekabreli i Horugva podižu se sa zemlje gledajući što se dogodilo.

HORUGVA viče: Naredniče… Halo, naredniče… Gdje ste? Javite se! Što se to dogodilo… Hej! Naredniče!

Tišina. Izdaleka se začuje lagani zamor glasova, koji postepeno prelazi u jasnije zvukove jaukanja, panike, zapomaganja, boli. Na kraju se počinju razabirati glasovi Lubina, Đuke i ostalih. Nešto iza toga na scenu ulaze: Miš, Đuka, Lubin i Antolos, podupirući jedan drugog, prašnjavi, poderani, krvavi, osobito Đuka, koji je izgleda teže ranjen. Pri ulazu nitko ne obraća pažnju na Horugvu, nego se svi panično vrte kao da traže zaklon, a onda se postepeno smire, posjedaju na zemlju zadihani i pod dojmom onoga što su vidjeli.

HORUGVA: Što se desilo… Govorite, zaboga, što se desilo! Kako to izgledate?

LUBIN: Bolje ne pitajte, vaša ekscelencijo… Potres… srušio se strop spilje… Ulaz je zatrpan… Ne možemo više van… zatrpan je gospodin narednik… i svi ostali… Mi smo jedva uspjeli da se izvučemo. U zadnji čas smo se makli s opasnog mjesta… Bilo je grozno…

DEKABRELI: A moj otac? Gdje je moj otac?

LUBIN: Nismo ga mogli nositi natrag. Kad smo vidjeli što se dešava… ispustili smo ga. Dekabreli otrči iz spiljske dvorane.

HORUGVA: Gdje se to dogodilo?

LUBIN: Ne znam tačno, vaša ekscelencijo. To se desilo dok smo izvodili profesora van. Vidio sam izlaz iz spilje… malenu svijetlu tačku negdje daleko pred sobom… i sjene naših koji su se kretali po spilji. Đuka i Antolos uputili su se prema nama. Đuka je upravo htio nešto da kaže… a onda… Vraća se Dekabreli noseći u rukama limenu kutiju s čovječjom ribicom.

DEKABRELI jecajući: Oče… oče moj! Zar je to sve što je ostalo od tebe… Zar si mi samo to ostavio…

ZASTOR

DRUGI ČIN

Ista scena kao u prvom činu, samo nekoliko dana kasnije. U jednom uglu dvorane leži Đuka, krvav, poderan, obrastao, ispijen glađu i groznicom. Uz njega je Dekabreli koji mu povija rane dijelovima svoje košulje. I njegovi obrazi su upali zbog gladi, lice neobrijano, a od košulje ostali su mu samo neki komadi, pa se umotao pokrivačem. U pozadini se od vremena do vremena vide Lubin, Antolos i Miš, koji u posudama i dekama nose zemlju i kamenje i iskreću to na jednu gomilu, a onda ponovo izlaze. Njihov korak je spor, nesiguran i stiče se utisak da se jedva uspijevaju održavati na nogama od iscrpljenosti. Žandarska uniforma na njima ne može se više prepoznati; porasla im je kosa i brada, a prnje koje s njih vise pune su zemlje i blata.

ĐUKA: Reci mi, gospodine, tako ti boga, zašto se ti toliko brineš o meni? Ti bi mogao da tamo lijepo ležiš i da te se ništa ne tiče. A ti tu zapeo da me previjaš kao da sam ti brat ili rođak u najmanju ruku. Ta ja sam trebao da prije nekoliko dana pucam u te i ubijem te ko, stavimo kazti, bijesnu paščetinu.

DEKABRELI: Zašto? Ne znam ni sam pravo da ti kažem. Ugodno mi je… Katkada te uhvati luda želja da nekome pomažeš. Bez obzira tko je to, da li ti je prijatelj ili neprijatelj. Nekako dok to činiš, imaš osjećaj da postaješ lakši… I tvoje vlastite boli kao da se od toga smanjuju.

ĐUKA: Ti mi, dakle, pomažeš zbog sebe, ne zbog mene. Da bi sebi olakšao.

DEKABRELI: Ne znam. Možda. Možda to radim zato što sam sebičan. Ali ipak onaj kome nije nikad teško, obično nema srca za druge.

ĐUKA: Pravo veliš, gospodine! Bogami pravo…

DEKABRELI: Hajde, hajde, podigni se malo. Bit će ti lakše. Namješta mu ležaj.

ĐUKA: Znaš, gospodine, reći ću ti nešto što još nikome nisam rekao. Kad sam postao žandar, morao sam pucati u lopove, bandite, revolucionare, panslaviste, šta ja znam u koga sve. I da znaš. Ništa mi nije bilo pucati u čovjeka; ko u zeca. A udariti – još manje. Ali onda me moja Anđa ostavila. Pobjegla je kuja s jednim državnim savjetnikom. A bila je lijepa; da si je samo vidio! Neću nikad zaboraviti onaj njen crni madež ispod desnog oka. Kad je otišla, počeo me neki belaj (pokazuje na grudi) tu unutra pritiskati… Bio sam tada izvan sebe. Ko da mi je neko, stavimo kazti, iščupao nešto iz mene… Otišao sam savjetniku i molio ga da mi vrati ženu. Izbacili su me van… Predao sam savjetnika sudu, ali ni od toga ništa. Kaže se, vrana vrani oči ne vadi… A onda me pozvao i ovaj naš šef i zaprijetio mi, ako još išta mrdnem, da će me istjerati iz službe… Što ćeš, moj gospodine, ne možeš se s rogatim bosti… Kasnije sam čuo da ju je savjetnik ostavio. Nisam je htio moliti da mi se vrati, iako sam više puta na to pomišljao. Nešto mi nije dalo. A ni ona se nije usudila meni doći. Sramila se… I sad… sad ide sa svakim. Prokurvala se… I eto, vjeruj mi, gospodine, od toga doba ne mogu više pucati u čovjeka. Neka je lopov, ne mogu. Uvijek mi se čini da pucam u rođenog brata, kome su isto kao i meni oteli nešto što mu je najdragocjenije… i koga to isto tako peče u grudima kao i mene.

DEKABRELI: Jesi li to osjećao i onda kad si trebao u mene pucati?

ĐUKA: Jesam… A šta je najgore, bio bih pucao. Kao i u sve ostale. I ne bih mogao reći: Neću, ubijte me! Pucao bih, jer sam beštija, jer nisam čovjek, jer se bojim i nemam snage da se izvučem iz ovog blata u koje sam upao, jer sam…

DEKABRELI: Hajde, smiri se! To je sad prošlo. Dobro bi bilo da se malo odmoriš. Ti se ne bi smio odviše naprezati.

Pauza.

ĐUKA: Dozvoli, gospodine, da te nešto pitam. Vidiš, kad god ništa ne radim, kao, evo, sada, uvijek mi se mota po glavi: Zašto je mene Anđa napustila? Ja ne znam… Bio sam prema njoj dobar. A i ona prema meni, valja reći po duši. I činilo se da smo oboje sretni… Pa ipak… Objasnite mi, gospodine! Ti ćeš to znati bolje od mene, učen si. Je li ona mene zaista voljela, ili se samo tako pravila da me voli?

DEKABRELI: Tko bi to znao… vjerujem da te ipak voljela. Samo se u jednom trenutku možda prepala toga kad je shvatila kakav ti je posao. Ali sad je zbilja dosta! Pokušaj malo da spavaš. To će ti dati snage.

Pauza.

ĐUKA: Reci mi, gospodine, zašto su te htjeli ubiti? Što si im skrivio?

DEKABRELI: To se i sam često puta pitam. Tko bi ga znao… Možda sam previše boravio u svijetu koji oni ne poznaju… A oni poštuju samo onaj svijet koji su oni za sebe stvorili…

ĐUKA: Oprosti, ne razumijem te. O kakvom ti to svijetu? Gdje si to boravio?

DEKABRELI: Kako da ti to objasnim… Vidiš. Postoje ljudi koji vole lagati, ali ne zato da bi iz toga izvukli neku korist, nego naprosto tako. Lažu i uživaju u tome da drugi vjeruju u njihove izmišljotine. Pa na kraju i sami počnu vjerovati pomalo u svoje vlastite laži… Eto, i ja spadam u takve ljude. I ja sam se tako bio okružio nekakvim izmišljotinama koje sam stvorio bojom i kistom… A onda sam plovio tim svijetom lijepih, izmišljenih stvari, vjerujući da je on stvaran i bio sam sretan. Sva ova batinanja, atentati, veleizdaje… sve je to bilo daleko iza mene, i naprosto nije postojalo… Ali tada je došao on. Tvoj šef. Pokušao je da me uvjeri kako je sve to što sam stvorio obična laž, kako su ona batinanja i atentati istina, kako se treba s tim pomiriti, pa i sam batinati i ubijati. Htio me čak i prisiliti na to… A kojim pravom on mene prisiljava da vjerujem u njegove istine? Kojim pravom… Uhvati se za stomak, savije se i sruši na koljena uz bolni jauk.

ĐUKA: Što ti je, gospodine?

DEKABRELI: Ništa, ništa! To je valjda od gladi. Proći će. Ipak… danas je već osmi dan…

ĐUKA: Osjećam da su ti nanijeli nepravdu. Vidiš, ja ne znam zašto te optužuju. Nisam te razumio. Govorio si nekako učeno. Kao iz knjige. Ali ipak, nešto mi kaže da nisi kriv.

DEKABRELI: Pustimo to… To ja samo onako… bulaznim.

Pauza. Na ulazu se pokaže Horugva, ali ga oni ne vide.

ĐUKA: Je li, gospodine, što će biti s tobom, ako oni tamo otkopaju prolaz?

DEKABRELI: Ako otkopaju, izići ću vani kao najveći podlac. A ako ne otkopaju, umrijet ću tu kao i svi drugi, ali bez ikakve mrlje na sebi. Vjeruj mi, prijatelju, otkad smo se našli zatrpani u ovoj jami, meni se vratila vjera da ću završiti kao čovjek… Tu osjećam miris slobode. Nema pravde, nema vlasti. Zrak je čist. Tu me nitko i ništa ne može više prisiliti da zatajim sebe.

ĐUKA: Umiri se, gospodine. Ja sam s tobom. Vjerujem ti, ako ti to što znači. I da znaš… Pomogao mi u stvari nisi… Moje rane sigurno neće zarasti. Umrijet ću tu prije nego otkopaju prolaz; osjećam to. Ali ipak, učinio si mi toliko koliko mi još nitko nikada nije…

Antolos i Lubin isprazne sudove sa zemljom, a onda sjednu.

HORUGVA: A što ste sad sjeli? Mislite li da će nam Lucifer tu pružiti gostoprimstvo?

LUBIN: Vaša ekscelencijo, ne možemo više! Antolos se malo prije onesvijestio od gladi, a i meni već klecaju noge.

HORUGVA: A što mislite, tko će kopati mjesto vas? Hajde, hajde, dižite se i nastavite s radom!

LUBIN: Rado bismo, vaša ekscelencijo, ali ne možemo, bogami. Nema više snage.

HORUGVA: Kako? Zar smo već dotle dotjerali da se nećemo pokoravati ni naređenjima pretpostavljenog? Dižite se smjesta, ili… Antolos i Lubin s mukom ustaju i nastavljaju s radom.

HORUGVA Dekabreliju: Pa ipak, kako vidite, ni ovdje još nije zavladalo to što vi tako suptilno zovete „miris slobode“. Ima, naime, i onih koji slušaju i onih koji zapovijedaju. Što ćete, od vlasti se, izgleda, nikud ne maže uteći.

DEKABRELI: Ako mi imate što reći, recite mi odmah. Ja nisam raspoložen da s vama vodim konverzacije.

HORUGVA došavši do spiljske vode: Ove čovječje ribice mora da imaju nekakav instinkt, što li? Nema više ni jedne na vidiku… Nakon pauze: Zar vam se ne čini glupo da sjedite tu skrštenih ruku, dok drugi za vas otkopavaju prolaz. To nije fer u najmanju ruku. Konačno, radi se i o vašoj koži.

DEKABRELI: Za mene nitko ne otkopava prolaz. Meni uopće nije do toga da izlazim napolje.

HORUGVA: Tako… A smijem li znati zašto?

DEKABRELI: Zato što tamo vani mogu živjeti jedino kao ništarija… Zahvaljujući vama.

HORUGVA: A znate li što vas čeka, ako tu ostanete?

DEKABRELI: Znam, vrlo dobro. Smrt od gladi. Ali ipak, ja radije ostajem. Tu mogu ponovo naći ono što ste mi tamo vani oduzeli… samog sebe.

HORUGVA: Ha, ha, ha, ha! Vi u svemu vidite nekakve krupne stvari… Stvar je mnogo jednostavnija. Ovi ljudi ne kopaju zato da bi vam nešto oduzeli, nego da bi spasili svoj goli život. A ako vi nećete da im pomognete, onda dopustite, vi time bacate pod noge upravo te visokoparne principe za koje se zalažete.

DEKABRELI: Pa dobro, kad ste već tako čovjekoljubivo raspoloženi, vidite. Ovog čovjeka tu ste pustili da se muči. I bio bi već prije par dana umro, da se ja nisam pobrinuo za njega. A sad ste odjednom zabrinuti zbog spašavanja nečijih života. Komično! Kao da mi nije jasno da se radi zapravo samo o vašoj koži.

HORUGVA: Nepopravljivi ste. Dobro, priznat ću vam, ako baš želite. Htio bih spasiti svoju vlastitu kožu, pa što onda? Što ima u tome loše, molim vas? Svi mi spašavamo ovdje najprije sebe, a spašavajući sebe, spašavamo i druge. Pauza. Slušajte, to što vi radite je doslovce samoubistvo. Budite pametni!

ĐUKA: Ne ostavljaj me, gospodine! Kumim te bogom, ostani tu sa mnom još ovo malo. Odeš li, umrijet ću odmah.

DEKABRELI: Ne boj se, Đuka. Neću te ostaviti.

HORUGVA: Vi, dakle, kategorički odbijate da kopate?

DBKABRELI: Odbijam! Ja neću ići otkopavati svoju sramotu. Nikad! Osim toga, vidjeli ste. Ovom čovjeku tu sam momentalno najpotrebniji.

HORUGVA: Molim vas, gledajte malo trezvenije. Taj čovjek umire, i spasiti ga može jedino to, ako mi navrijeme otkopamo prolaz. Pa čemu tu onda nepotrebno baviti se njim, kad mu možete pomoći jedino tako da kopate. Hajde otrijeznite se! Vama je potrebno još života… zraka… sunca. Zašto umirati zbog nekakvih budalaština?

DEKABRELI: Ne, ne! Ja ostajem tu. Ovaj čovjek ne umire. On je tek počeo da živi. A ja ću ostati kraj njega da ga do kraja probudim u život.

HORUGVA: Gospode bože, zar zbilja ne postoji način kojim bi se vas moglo skinuti s tih oblaka i postaviti dolje na zemlju. I što je najgore, počeli ste već i moje ljude trovati tim vašim fantazmagorijama. Pauza. Horugva se zamislio. Đuki: A ti! S tobom imam ja teške račune. Tu se bratimiš s državnim neprijateljem. Ti – jedan predstavnik vlasti!

ĐUKA: Niti je on državni neprijatelj, niti sam ja predstavnik vlasti. Barem ne više. Toliko da znate za ubuduće.

HORUGVA: Lijepo, bogami! Ti misliš to samo tako. Doviđenja i nikom ništa. A ono što si kod nas naučio? Sve one tajne koje smo ti povjerili? Kamo ćeš s tim?

ĐUKA: Ja ne trebam više ništa vašeg. Sve vam to vraćam zajedno s uni­formom.

HORUGVA: Čekaj, čekaj, nataknut ćemo mi tebi drugu uniformu, prugastu, robijašku. Samo ako odavde uopće iziđeš živ. Dekabreliju, kruto, oštro: Ja sam, gospodine, još od prvog našeg susreta utrošio dosta energije da bih našao put do vaše pameti. I sad mi je zbilja dosta. Čini se da jedan ljudski način ophođenja s vama ostaje bez efekta. Ja inače ne volim upotrebljavati silu, ako nešto mogu postići taktikom. Ali kad taktika ne pomaže, onda… dopustite… Vi ćete otići tamo i pomoći onoj trojici. Potrebna je još samo jedna osoba da posao ide kako treba. U protivnom… Vadi pištolj i uperi ga na Dekabrelija. Razumjeli smo se!

DEKABRELI: Da smo negdje gore, možda bih vas se prepao i poslušao vas. Tamo postoje policija, atentati, leci… tisuću strašila pred kojima se čovjek smanjuje do nevidljivosti… Ali ovdje toga nema. Između svega toga i nas je debeo sloj zemlje i kamenja. Tu ništa više ne može poremetiti moj mir.

HORUGVA: He, he! Mislite! A savjest? Nju ste zaboravili. Vaša savjest je još u mojim rukama. Pogledajte! Tu, u mom džepu nalazi se onaj papir koji ste vi potpisali. A znate li što je to? To je ugovor između mene i vas. Ugovor, kojim ste vi meni prodali svoju dušu. I dok je on kod mene, dok može odlepršati napolje, vi nećete spokojno umrijeti… Naprijed! Na posao, ili pucam!

DEKABRELI: Pucajte, ako želite. Moja savjest je potpuno mirna… U ovom času taj papir nema za mene nikakve vrijednosti.

HORUGVA: Nema vrijednosti? Lažete! Ovaj papir je vaša opsesija; ja to dobro znam. Njim je opterećena čitava vaša psiha… Ali, eto, vidite. Ja vam dajem riječ. Ako me poslušate i počnete raditi, ja ću ga potrgati, spalit što god hoćete, i vi ćete moći izići van kao slobodan čovjek. Pauza. Dekabreli je u nedoumici.

DEKABRELI: Vi ste hulja. Vi to nećete učiniti. Prevarit ćete me.

HORUGVA: Dajem vam riječ. Pauza. Dekabreli se bori sa sobom.

DEKABRELI: Ne, ne! Ispod časti mi je, gospodine, da s vama pravim još kakve ugovore. Čak i onda kad se radi o slobodi… Pucajte! Smrt mi je u ovom času potpuno indiferentna.

HORUGVA: Zbilja? … Onda vam je neću priuštiti. Ostavit ću vas da živite, da dočekate dan kad će ovaj papir izići van. A izići će, garantiram vam to. I tamo vani podrezat će krila tom vašem idiotskom ponosu. Miš i Lubin unose Antolosa, dolaze s njim do jednog ugla, i tu sjednu sva trojica.

HORUGVA: Što je? Što se to događa?

DEKABRELI: Izgleda da nećete imati prilike da ostvarite svoje planove što se tiče mene… Gotovo je s kopanjem. Commedia finita! Svi ostajemo tu, pokopani, zajedno s papirom, zauvijek.

HORUGVA: Prerano je još da trijumfirate. Nema tih teškoća koje bi mene prisilile na kapitulaciju… Žandarima: Slušajte me dobro! Znam, teško je: iscrpljeni ste, gladni, sve ja to vidim. Ali ako ne sakupite sada posljednje ostatke snage, otišli smo svi dođavola. Vi morate izdržati do kraja razumijete li… do kraja… Na njegove riječi nitko ne obraća pažnju.

DEKABRELI: Commedia finita, gospodine!

HORUGVA oštro: Čujete li što vam govorim?

LUBIN: Oprostite, vaša ekscelencijo! Radite s nama što vas volja, ali mi ne možemo dalje.

HQRUGVA: Glupane! Pokazujući Dekabrelija: Zar ga nisi čuo malo prije? On se veseli onome što nas tu čeka. On se ponaša kao da će naša tragedija biti njegovo djelo. Zar ćete mu dopustiti da se tu osjeća kao pobjednik? Dok je u vama i posljednja čestica života, vi se ne smijete prepustiti sudbini, razumijete li! To vam kažem ja, a ja sam još uvijek vaš pretpostavljeni, i prema tome, shvatite to kao naređenje! Hajde, na noge! Smjesta! Nitko ga ne sluša.

HORUGVA: Što je to? Nitko se ne miče? Zar ovdje nema više nikog tko sluša naređenja starijeg? Pa to je anarhija, pobuna!

DEKABRELI: Nije to nikakva pobuna ni anarhija. To je kraj. Kraj pretpostavljenih i podčinjenih, kraj optuženih i tužitelja, vlasti i podanika, kraj svega i svačega, jednom riječi kraj. To nas se sviju dotakla smrt i izbrisala sve razlike među nama.

HORUGVA: Kraj… Ne! Meni još nije došao kraj. Dok još tinja snaga u meni, za mene nema ni kraja ni smrti. Upamtite to! Vi ćete se dignuti. Svi, bez razlike. I nastavit ćete s radom, makar noktima morali krčiti put do izlaza. Na noge! Na noge, ili ću vas sve… (presiječe ga oštar bol u stomaku i on se sruši na tlo)… pobiti kao životinje. Posljednje riječi izgovorene su šapatom. Duga pauza. Na sceni je tišina.

ANTOLOS umorno, buljeći u strop: Znate li da je danas nedjelja? Gore, iznad nas su ljudi… izletnici. Zar ih ne vidite? Ja ih vidim kroz ovo stijenje. Vidim ih gore, kako su se udobno zavalili na travi, kako se smiju i jedu svježe voće, a oko njih prostori… proljeće… radost… sunce.

HORUGVA: Polako… Tko kaže da im se i mi nećemo pridružiti. Treba zaigrati i posljednju kartu… Ima još jedna šansa da se izvučemo…

LUBIN: Ako se nadate da će nas otkopati oni izvana, ništa od toga, vaša ekscelencijo! Oni sigurno misle da smo mi već odavno mrtvi. A da bismo mi mogli pomaći ove gromade kamenja, vidite i sami da je nemoguće.

HORUGVA: Ništa nije nemoguće… ništa. Potrebno je samo ponovo steći snage za to.

ANTOLOS: Vi se rugate s nama!

HORUGVA: Govorim sasvim ozbiljno. Postoji pouzdan, siguran način, na koji se snaga maže obnoviti. Samo… radi se o tome pristajete li vi na to.

LUBIN: Postoji način… Recite, kako?

HORUGVA: Mislim da ste svi svjesni toga da je jedino i ključno pitanje u ovom času pitanje hrane.

DEKABRELI: Mislite li prirediti lov na čovječje ribice?

HORUGVA: Ne! Ima tu nešto do čega se može jednostavnije i lakše doći.

ANTOLOS: Što… što… govorite, zaboga!

HORUGVA: Moram vam reći da vam neće biti baš prijatno to čuti… a ni meni nije prijatno tako nešto predložiti…

LUBIN: Zašto okolišate? Pređite na stvar! O čemu se radi?

HORUGVA viče: … ali drugog izlaza nema…

ANTOLOS: Recite već jednom! Zašto nas mučite?

HORUGVA nakon pauze, prilazeći Đuki, tiho, jedva čujno, ali razgovjetno: On nam više ni na koji način ne maže pomoći… i samo nam je na smetnji… A osim toga ionako mu nema spasa… Vi me razumijete.

ĐUKA izbezumljeno od straha: Ne… ne… ne! Onesvijestio se.

Pauza. Svi su pod utiskom Horugvinih riječi.

DEKABRELI: Isuse Kriste, kako može živ čovjek doći na takvu ideju!

ANTOLOS: Više nas nema… Sad znam da nas više nema.

DEKABRELI: Jeste li vi ljudsko biće, ili beštija… kanibal… đavo? Zar je moguće da vi ne vidite … da vi ne osjećate…

HORUGVA: Nemojte me krivo shvatiti. Ja dobro osjećam koliko je to strašno. Ali… još strašnije je umrijeti ovako… daleko od onih koji nam mogu posljednje trenutke života učiniti prijatnijim i bezbolnijim… daleko od svega što smo započeli graditi tamo gore, u čemu smo nalazili sebe daleko od samih sebe… Razmislite malo o tome, molimo vas. Nama treba još života… Mi moramo mnogo toga još dovršiti.

DEKABRELI: Vi se brinete za to što ste gore započeli, a za čovjeka u sebi se ne brinete. To što ćete izgubiti tu izgled čovjeka – to je vama ništa spram ovog gubitka… Molim vas, mene isključite iz tih vaših kombinacija. Tamo gore za mene ne postoji tako velika stvar zbog koje bih postao kanibal.

HORUGVA: Što vi znate što to znači biti čovjek. Vi ste izišli ispod staklenog zvona. Vi mislite da ste strašno veliki u toj svojoj ustrajnosti na nekim tobože bogomdanim humanim principima. Čovjek, dragi moj gospodine, to je neprekidno gubljenje ljudskog lika zato da bi se ponovo došlo do njega… Da vidim! Tko je od vas odlučio da ide?

DEKABRELI: Vi to nećete učiniti! Barem ne dok sam ja tu živ.

HORUGVA ne obraćajući pažnju na njega: Što? Zar nitko?

LUBIN: Vaša ekscelencijo, shvatite, nije tako lako odlučiti se. Radi se o čovjeku.

ANTOLOS: Dajte nam malo vremena! Da razmislimo.

HORUGVA: Dobro! … razmislite, ako vam je to potrebno. Ja ću se povući… Znam. Ovo što vam predlažem po građanskim je normama prljavo… više od toga – odvratno. Ja razumijem vaše kolebanje. Ali vodite računa o onome što sam vam više puta rekao: Čovjek mora nositi na savjesti neke terete ako hoće da u životu nešto postigne.

Horugva odlazi. Pauza.

DEKABRELI: Hm! Terete na savjesti! Licemjer! … Čovjeku se gadi na sve to i pljunuti. Primijeti kutiju s čovječjom ribicom. Gle, skoro sam zaboravio! Ta nesretna životinja umalo što nije uginula. Već dva dana zaboravljam joj promijeniti vodu. Ide do spiljske vode i mijenja vodu u kutiji.

LUBIN: Kakav si ti to čovjek, gospodine! U ovakvim časovima ti se brineš tu za nekakvu gamad, a mi ljudi smo ti posljednja briga.

DEKABRELI: To nije nikakva gamad! Ova životinja je jedino što mi može tih nekoliko časova koji su mi preostali učiniti snošljivim. Moj otac je u nju uložio čitav svoj duh. A on je umro kao čovjek… A vi, da ste vi ljudi, vi biste onoj zvijeri što je izišla pljunuli u lice i ne biste ni časa razmišljali o tome što vam predlažete.

LUBIN: Lako je tebi govoriti! Što je tebi ostalo tamo vani? Ništa! Eto, i sam kažeš. Ta životinja je jedino što ti je dragocjeno, a ona je tu, pored tebe. Ali nama je tamo ostalo mnogo toga, bez čega su nam i život i smrt užasno prazni. Imao je šef pravo, nismo tu u pitanju samo mi.

DEKABRELI: Budalaštine… najobičnije budalaštine! Vi mislite da imate sve kad vas okružuju stvari koje su vam drage. To je zabadanje glave u pijesak. Prava je sreća, dragi prijatelju, kad imaš snage da budeš iznutra sretan, bez obzira što te okružuje.

LUBIN: A, moj gospodine, nije to samo tako: Biti sretan ko napuniti lulu. Pokušavao sam ja tko zna koliko puta da budem sretan u zadnjih dvadeset godina, pa se svaki put ono što sam gradio rušilo ko kuća od karata.

DEKABRELI: Katkada se sreća sastoji u tome da se odrečeš onoga što želiš.

LUBIN: Odricati se mogu oni koji imaju mnogo. A što ja imam da bih se mogao odreći? Najprije me otac otjerao od kuće, jer me nije imao čime hraniti. Onda sam se skitao dvije godine bez krova nad glavom i tražio nešto što bi mi pružilo sreću, ali uzalud… Gdje li sve nisam bio i što li sve nisam radio. Sjekao sam stabla po ličkim šumama, nadničario kod bogatih seljaka, nosio vreće u riječkoj luci, kopao u rudnicima u Belgiji i na koncu dospio u žandare, pa nikad ništa. Svaki put, kad se latiš nečeg novog, misliš, bit će ti bolje, a ono opet isto. I tako čitav život čekaš nekog vraga… nešto što će te usrećiti, a to nikad ne dolazi. Imam djevojku koja već deset godina nosi moj prsten, a ja je ne mogu uzeti, jer kako ćeš, brate, hraniti porodicu, kad ni sebe ne možeš… I eto, moj gospodine, nekidan me šef pozvao i rekao mi da će me unaprijediti u narednika i da ću dobijati dvostruku plaću. Već sam počeo planirati kako ću se gospod i kako ću napokon naći tu prokletu sreću. Znate, nama običnim ljudima se čini da je sreća u tome da čovjek ima porodicu, djecu, da se za njih brine… I evo, sve mi je nade zatrpala opet ova zemlja i ovo kamenje…

ĐUKA koji se u međuvremenu osvijestio: A… a… a… S teškim naporom uspije da se podigne na noge i uspravi.

LUBIN: Što mu je sad?

ĐUKA: Ona me čeka… Savjetnik ju je napustio… i sad je sama… sama i nesretna… Ne, ne, ona nije otišla od mene zbog savjetnika. Ona nije voljela savjetnika… nikad ga nije voljela… Ona je voljela mene… I još me uvijek voli… Ja sam za sve kriv… Ja nisam bio dovoljno pažljiv prema njoj… Ona bi mi se odmah vratila, samo stid ju je… stid… Ja bih joj trebao samo dati znak… trebao bih joj pokazati da se ne ljutim na nju, i ona će doletjeti k meni… Ja moram van… Ja je moram još jednom vidjeti… Pustite me odavde… zašto mi ne date da odem… Pustite me…

LUBIN: Đuka, prijatelju, smiri se. Mi te ne držimo ovdje. I mi smo u istom položaju. Lezi i počivaj!

ĐUKA: Ja joj moram objasniti da je još volim… Neću da je zauvijek izgubim zbog nekog kretenskog ponosa… Ja trebam van… trebam van… Sruši se.

LUBIN: To mu je sigurno počela agonija. Eh, što ti je čovjek, kad se život u njemu počne gasiti… I eto, gospodine! Kako možeš da ne stisneš zube i ne pokušaš sve da se izvučeš odavde, kad stalno misliš kako ti je ovolicno (pucne noktom) falilo pa da budeš sretan.

DEKABRELI: Interesantno! Od mene tražiš da te razumijem, a u isto vrijeme ti si potpuno daleko od toga da shvatiš ovog čovjeka, koji je štaviše i nekakav tvoj prijatelj i koji ima iste probleme kao ti… Zar ga nisi čuo? I on ima tamo vani nekoga kome bi se htio vratiti i tko bi ga mogao učiniti sretnim. A ti ne samo da mu to ne priznaješ nego bi se čak htio nahraniti njegovim mesom poput hijene i progutati sve njegove nade samo zato da bi sebe zadovoljio… I zar ti zbilja misliš da bi mogao nazvati sretnim taj život koji bi na ovakav način sebi stvorio. Kakva je to idiotska sreća koja se gradi na žderanju ljudskog mesa? … Oprosti, prijatelju, ja te razumijem, ali vjeruj mi, ja bar za sebe osjećam da sretan mogu biti jedino onda ako ovakve gadosti odrinem što dalje od sebe, pa makar morao tu crknuti kao totalna nula nad nulama.

LUBIN: Možda imaš pravo. Možda… Ali ti ne znaš kako sam ja živio. Ti nemaš pojma što to znači čitav život nositi u sebi prazninu. Ja zapravo i ne znam što je to život. Ja sam se doduše micao, kretao, ali tu unutra bila je žedna pustinja koja je svo vrijeme čekala kap vode. I sad, kad se pojavila jedna šansa, kad sam pomislio da ću prvi put početi da živim kao čovjek, ja se moram toga odreći. Zašto? Gdje je tu pravda? Ta ja sam tek zakoračio u život… Ja moram van!

DEKABRELI: A što ćeš onda ako iziđeš van, budalo? Što ćeš onda? Doći ćeš k toj svojoj zaručnici, ili što ti je već… i što? Ispričat ćeš joj gdje si bio i kako si izišao van, je li? I što misliš, što će ta žena osjećati prema tebi kad joj to kažeš? Kad joj kažeš da si joj se vratio tako što si jeo… jeo kao kakav sendvič… gadno je i pomisliti… Ili misliš da ćeš joj to moći zatajiti? Ne, prijatelju, nećeš moći. To su teške stvari. Preteške da bi ih čovjek mogao nositi skrivene u sebi. To mora van, prije ili kasnije… Kako god okreneš, za tebe tamo gore više nema sreće, shvaćaš li, nema je, jer ne možeš odavde izići čiste savjesti. Poslušaj me, ostani tu, odbij da radiš gadosti, pljuni beštiji u lice! To je tvoja jedina šansa.

ANTOLOS: To nisu vaše stvari, gospodine. Ako je on odlučio da pokuša izići, vi nemate pravo da ga od toga odvraćate. Za vas su svi ljudi tamo gore mrtvi. Vas tamo nitko ne očekuje, i vi nemate pravo da nas rastavljate od onih koji nas čekaju. Ako se vama umire, vi umrite, a nas ostavite da radimo što hoćemo.

LUBIN: Ne, ne! Pusti ga! On ima pravo. Ako iziđemo na ovaj način van, mi smo proigrali sve svoje nade. Ljudi će bježati od nas kao od kuge. Svi, i oni koji nas možda vole… Dobro on govori.

ANTOLOS: Zašto dozvoljavaš da te tako mota? On hoće da te prisili da ostaneš tu i umreš zajedno s njim. Njemu bi bilo lakše kad bi imao kome da se pohvali svojom smrću. Da, da! Gospodinu je potrebna publika da bi što bolje odglumio svoju herojsku smrt… Budi pametan, on to sve govori zbog sebe, ne zbog tebe.

DEKABRELI: Istina je. Umro bih lakše, kad biste ostali tu, pored mene. Ali ne zato što biste mi bili publika… ne zbog parade, nego zbog toga što bih znao da sam od životinja napravio ljude.

ANTOLOS: Dragi moj gospodine, sve je to lijepo, ali vi izgleda niste svjesni jedne stvari. Između vas i nas ima jedna mala razlika. Vi pripadate onoj sorti koja živi u oblacima, i vaš je život potpuno ispunjen kad ste sami sa svojim snovima i iluzijama. A mi – mi smo ljudi realni. Sva naša zadovoljstva dolaze od onog što postoji i živi pokraj nas. Mi nikad nismo čitavi ako nemamo uza se ono što volimo i što osjećamo kao svoje. A ovo stijenje je svakog od nas raspolovilo, i jedan dio nas ostao je tamo vani, i to onaj bolji… Čuli ste Lubina malo prije. Njega tamo čeka narednički čin… zaručnica. Bez toga on je nitko i ništa, a s tim – sve što god hoćete. A i ovaj jadnik (pokazuje Miša) koji tu izgleda imbecilno, kad se nađe gore, u svom elementu, uvjeren sam da je toliko bogat u sebi, da bi u tom bogatstvu mogao utopiti sva vaša fantaziranja.

MIŠ: Z… z… znate, gospodine! T… t… tamo je moj mali Muco, s lijepom plavom g… g… gubicom. Ostao je s… s… sam u kući. N… n… nema mu tko dati da j… j… jede. Umrijet će m… m… moj mali M… M… Muco.

ANTOLOS: Kakav ti je to Muco?

MIŠ: To je m… m… moj mali m… m… mačak.

ANTOLOS: Što? Mačak? Gospode bože, on u ovakvim trenucima misli na svoga mačka.

MIŠ: Antolose, k… k… kada ćemo izići v… v… vani? Ja moram n… n… nahraniti mog malog M… M… Mucu.

ANTOLOS: Idi dođavola ti i tvoj Muco! … A znate li što je meni ostalo tamo gore? Devetero djece, gospodine moj, kojoj sam ja žrtvovao svoj ponos, zbog koje sam zatajio svoju vlastitu pamet i poklonio se pred glupošću. A učinio bih još i više… o, i te koliko više. Čitav svoj život uložio bih u njihovu budućnost. Uz njih je sada moja bolesna žena… teško bolesna. Ako i iziđem odavde, ne znam da li ću je još zateći u životu. Liječnici su joj prognozirali još samo koji mjesec. I vi se usuđujete tražiti od mene da ostanem tu. U redu, gospodine, sve je tačno što ste malo prije govorili, i evo, dajem vam riječ da ću vas poslušati, ali možete li vi odavde učiniti nešto za moju djecu. Možete li udesiti nekako da ne umru od gladi, da ne svrše na ulicu, među lopove, bandite, prosjake, što ja znam…

DEKABRELI: Stani… Voliš li ti svoju djecu?

ANTOLOS: Kakvo je to pitanje, molim vas. Vidi se da niste bili otac.

DEKABRELI Lubinu: A ti? Voliš li svoju zaručnicu?

LUBIN: Pa mogli ste to i sami vidjeti… iz svega dosad.

DEKABRELI: I zar vi ne shvaćate… zar vama nije jasno da vi gubite to što volite… ti djecu, a ti zaručnicu… u onom času kad iziđete van na ovakav način.

ANTOLOS: Kako to mislite?

DEKABRELI: Zar zbilja ne znate? … Pa koga ćete vi moći voljeti i tko će moći vas voljeti kad učinite to na što se spremate… kad iziđete van s takvim krvavim žigom na sebi… Ej, vi, majstori ljubavi, koji jednog čovjeka proždirete da biste drugog voljeli, znate li da to ni životinje ne rade. Tko je još vidio da se vuk vukom hrani? Ovo što vi spremate, to nije samo zločin prema vašem prijatelju Đuki, to je zločin prema ljudskom rodu uopće, i učinite li to, vi više nemate nikakva prava ni na prijatelja, ni na brata, ni na sina, ni na oca, ni na ženu, ni na majku… nemate čak prava ni na najobičnije ljudsko razumijevanje. Ljudi će postupati s vama… i to s pravom… kao s najodvratnijim šugavim pacovima, pljuvat će po vama kao po izmetini, a koliko ćete se tek sami sebi gaditi…

ANTOLOS: Što me se to tiče… Što me se tiče što će tko misliti… Važno je kako ja mislim… kako ja stvari vidim… ja.

DEKABRELI: Ti kako vidiš? A znaš li ti da ti ne možeš odavde više izići takav kakav si sada. Ti ćeš najprije izgubiti sebe… shvaćaš li, sebe. Ti nećeš više biti Antolos… niti ti Lubin… niti će vas itko više takve vidjeti. Kad god zavirite u sebe, naći ćete tu samo krv i oglodane ljudske kosti… i to će vas prokletstvo pratiti čitav život… Čitav život osjećat ćete da ste otpadnici ljudskog roda… A umrete li tu kao ljudi, sačuvat ćete sve… i svoje najbliže… jer će oni i dalje živjeti s vama, barem kao s uspomenom… a sačuvat ćete i svoj vlastiti ljudski lik.

LUBIN: To je istina… Sušta istina, Antolose… Mi smo dužni da budemo uz njega.

ANTOLOS: Nije istina. Ne može biti istina. Meni su najvažnija moja djeca i ništa me se drugo ne tiče. Ja neću da ona umru od gladi. Ja sam u stanju da budem i otpadnik, i sve najgore, ako treba, zbog njih.

DEKABRELI: Ali ti ih na ovakav način ne možeš spasiti. Ovako ćeš ih još gore upropastiti negoli da ih ostaviš same. Što misliš, što znači za jedno dijete kad ima oca ljudoždera. Pa to je tisuću puta veća tragedija nego kad mu otac pogine i kad ga uopće nema. Ako im se vratiš, tvojoj će djeci preostati samo jedan izbor: ili da te se odreknu, da zaborave da uopće postojiš i da pljunu na tebe kao i svi ostali… ili da dijele tvoju sudbinu, sudbinu bijesnog psa, kojeg se grozi čitav ljudski rod… Ako ostaneš i umreš… tvoja djeca neće propasti… Uvijek će se naći dobrih ljudi koji će ih požaliti i pomoći im… A ako im ovako dođeš i obilježiš ih ovakvim kanibalskim činom, ti ćeš izopćiti iz ljudske zajednice ne samo njih nego i njihovu djecu, i djecu njihove djece… Zatetura i pane na koljena.

LUBIN priskoči mu: Gospodine, što ti je?

ANTOLOS: Govorite, gospodine, govorite!

DEKABRELI: Ne mogu više. Oslabio sam.

ANTOLOS: Ne, ne! Govorite dalje! To liječi dušu. Osjećam da se polako smirujem… Govorite, gospodine! Riješit ćete me jedne teške nedoumice.

DEKABRELI: Učinite jednom nešto po svojoj vlastitoj savjesti! Dokažite da vaša savjest nije zaključana u žandarmerijskoj stanici, u ladici gospodina Horugve. Vi imate pravo na svoj život, svoje osjećaje, svoja mišljenja. Sve to do sada nije bilo vaše. Sve do sada vi ste bili mrtvaci, a u vama je živjela jedna druga osoba, koju je tu poslao Horugva da diše, misli, osjeća i živi onako kako je to on propisao. Ja vas ne pozivam zapravo da umrete. Ja vas pozivam da živite, po prvi put u svom životu da živite. Treba samo da doviknete Horugvi u lice: NE, i ona tuđa osoba u vama će umrijeti, a vaš život postat će zaista vaš… I vidjet ćete koliko ljepote ima u tome…

ANTOLOS: Da! To je ono što odavno čekam. To je ono što sam čitav život tražio, ali nisam imao snage da nađem. Pravo imate, gospodine! Ostat ću tu s vama. Neću jesti ljudsko meso!

LUBIN: To je, mislim, najbolje što možemo učiniti.

DEKABRELI: Jeste li to čvrsto odlučili?

ANTOLOS: Čvrsto, gospodine. Kome se jednom otkrije istina, taj se ne može više vratiti natrag u laž.

DEKABRELI tiho: Raduje me što to čujem. Zbog ove vaše odluke neće vas doduše odlikovati nikakva visoka ličnost, ali budite uvjereni, doživjet ćete nešto što je ljepše od bilo kojeg odlikovanja.

LUBIN: Zovnut ću Horugvu. Da mu saopćimo odluku.

DEKABRELI: Čekajte! On se neće tako lako s tim pomiriti. Pokušat će sve da vas odvrati od vaše nakane, a ako ne uspije, mogao bi vas i pobiti.

LUBIN: Neka radi što ga volja. On nam ne može oduzeti više ništa osim života, kojeg smo se mi ionako odrekli.

DEKABRELI: Ali zašto zlikovcu dopustiti da vam oduzme živote i da s vašim tjelesima postupa kao lješinar. Ta jeste li sada sami gospodari svoga života i svoje smrti. Zašto vi njega ne biste jednom svladali i podvrgli sebi. Razoružajte ga! Onesposobite ga!

ANTOLOS: Imate pravo! Lubinu i Mišu: Vas dvojica, smjestite se tu pored ulaza! Ja ću ga zvati, a vi, kad naiđe, oduzmite mu revolver!

MIŠ: Antolose, h… h… hoćemo li uskoro izići v… v… van? Znaš, moj M… M… Muco…

ANTOLOS: Hajde, hajde, izići ćemo. Uzmi onaj štap, i kad naiđe njegova ekscelencija, udari, razumiješ li!

MIŠ: Ali njegova e… e… ekscelencija je naš p… p… pretpostavljeni.

ANTOLOS: Učini kako ti kažem, ili nikada više nećeš vidjeti svoga Mucu. Miš i Lubin uzimaju štapove i smjeste se kraj ulaza u spiljsku dvoranu.

ANTOLOS viče: Vaša ekscelencijo, možete doći. Mi smo se odlučili.

HORUGVA pojavi se iza njihovih leđa, na drugom kraju spiljske dvorane: Dakle, slutio sam! Zavjera! Gledaj samo kako bi me dočekali, da nisam pronašao ovaj drugi hodnik. Svi su zatečeni. Pauza.

HORUGVA: Vi ste izdajnici! Ne zbog toga što ste izdali mene, svog pretpostavljenog, jer, konačno, ja nisam nepogrešiv, nego zbog toga što nećete da se vratite zajednici koja vas je učinila tim što jeste, koja se brinula za vas kao majka. Izdali ste svoje porodice, svoje bližnje i sve koji su od vas nešto očekivali. Izdali ste sami sebe, jer ste se odrekli svega što ste gore započeli. A sve to zbog nekakvih izmišljotina bolesne mašte ovog luđaka. I ja ću ovdje izvršiti kaznu koju bi vam svatko dosudio.

Nanišani pištoljem u Đuku, koji se s naporom digne i iskolači oči na njega. U isti čas Lubin se baci na Horugvu i zagrize mu u ruku. Začuje se hitac i vriskovi Đuke i Horugve. Pištolj padne na tlo, ali ga Dekabreli odmah pograbi.

DEKABRELI: Dosta! Dosta je bilo vaših laži ! Ovdje smo sad mi gospodari. Ovo je naš svijet.

ĐUKA teturajući dolazi do Dekabrelija, pogođen Horugvinim hicem: Gospodine, ako ti treba da iziđeš van, nemoj se ustručavati… Uzmi me… uzmi… Sruši se mrtav.

ZASTOR

TREĆI ČIN

Scena ostaje nepromijenjena, samo se na jednom dijelu pozornice uzdiže mali nadgrobni humak s nevješto sklopljenim drvenim križem, koji upravo dovršavaju Miš i Lubin. To je Đukin grob. U drugom dijelu spilje sjedi na jednom stalagmitu Horugva, pokunjen, zamišljen, rezigniran. Pokraj njega je Antolos, koji budnim okom, s pištoljem u ruci pazi na svaki njegov pokret. Dekabreli drži u ruci papir s tekstom svoga priznanja, koji je potpisao u prvom činu, i pažljivo ga proučava. Radnja se odvija nekoliko sati iza završetka drugog čina.

Dulja stanka. Na sceni je tišina.

DEKABRELI: Kristijan Pribilović! Hm! Čini mi se da sam negdje čuo to ime. Je li to nekakav profesor?

HORUGVA: Jeste. Profesor ilirskog jezika. Radi na istoj školi gdje je radio i vaš otac.

DEKABRELI: Pa naravno, sjećam ga se. To je nekakav pognut, bljedunjav starčić u naočalima. Vječno sam ga viđao s nekakvim debelim, starim knjižurinama pod pazuhom. Kolege su ga, čini mi se, ismijavale zbog rastresenosti… Pričalo se da običava kucati na vratima kad izlazi iz zbornice. I on atentator… To je smiješno!

HORUGVA: To nije ništa smiješno. Iskustvo je pokazalo da upravo takvi nepraktični tipovi kao on znadu biti najopasniji… To su oni s ognjem u glavi. Uostalom, raspolažem sa sasvim pouzdanim informacijama da je taj vaš „pognut, bljedunjav starčić“ među učenicima širio takve bezbožne i rušilačke ideje… da… da čovjeka naprosto spopane užas.

DEKABRELI: Kako ste vi u sve dobro upućeni!

HORUGVA: Što ćete! To mi je zanat. I u tome može biti ljepote kao i u vašem slikarstvu. Ta i to je konačno neka vrsta umjetnosti, zar ne!

DEKABRELI: Da, samo nikako i za onoga tko je objekt promatranja. Pauza. Hijacint Maurović! Tko je to?

HORUGVA: Nekakav bivši državni savjetnik. Glavni trubač i stjegonoša čitave grupe. Taj je satima znao da urla kako je ovaj narod dio nekakvog velikog slavenskog naroda i kako je ruski car jedini pravi pretendent na prijestolje ove zemlje. Budala! Kao da bi pod ruskim carem ovom narodu tekao med i mlijeko.

DEKABRELI: O medu i mlijeku vi imate najmanje pravo da govorite. Pod vašom vlašću ima još manje šansi da to proteče… Branislav Petrakovski, recte Marko Petričević! I ovo mi se ime čini poznato.

HORUGVA: Vjerojatno ste ga čitali na stranicama novina i časopisa. To je nekakav ilirski pjesnik.

DEKABRELI: Tu nešto nije u redu. Profesor, državni savjetnik, pjesnik… molim vas, ta to je intelektualna krema! Kako uopće dolazite na pomisao da će se ti ljudi za svoje ideje boriti takvim sredstvima kao što su ubistva i atentati? Ako su oni i poduzimali kakve akcije, uvjeren sam da su to činili na jednom višem nivou nego što je uzeti pištolj u ruku i dočekivati nekakvog vladinog namjesnika iza mračnog ugla.

HORUGVA: Kako ne! Lijepa vam je to intelektualna krema. Uzmite samo toga Petrakovskog. Znate li da je taj vaš domoljubni lirik bio već pet puta u zatvoru zbog tuče i pijanstva. Jedanput je nasred ulice šakama napao njegovu milost Korošca Schwaba i izbio mu tri zuba… Dvaput se pobio s probisvijetom i pijancima u krčmi zbog toga što nisu htjeli slušati njegove recitacije o domovini, a dvaput su ga mrtva pijana našli kako leži na gradskom smetlištu i govori svakakve gadarije o Njegovu veličanstvu… To je, dakako, suptilno lirski i intelektualni bunt.

DEKABRELI: Nisam nikakav političar, i ne tiču me se ništa ni Austrija, ni njeni zakoni, ni ilirizam, ni panslavizam. Ali ima nešto što mi se kod tih ljudi sviđa. To je snaga njihove vjere. Možete ih zatvoriti, batinati, objesiti, ali oni će uvijek ostati dosljedni sebi. Oni se nikad neće, na primjer, odreći vlastitog naroda za volju bogate trpeze i visokog položaja.

HORUGVA bijesno: Time ste nešto htjeli reći?

DEKABRELI: Aha! Nagazio sam vam, izgleda, na žulj. Da, reći ću vam otvoreno. Razmišljao sam o tome. Otkud to da vi, Čeh po narodnosti, Slaven, tako silno mrzite sve slavensko i ilirsko… I vidite, kad se čovjek sjeti kako ste bili ugojeni, kako besprijekorno odjeveni, kako puni sebe… onda mu štošta postane jasno.

HORUGVA: To je najobičnija insinuacija, i to najgore vrste. Ja sam Čeh samo po rođenju. Svu kulturu, obrazovanje i sve što imam dali su mi Nijemci, i ja se još od malena osjećam Nijemcem. Ova vaša primjedba je bezobrazna… a u ovoj situaciji i više od toga… naprosto infantilna… bolesna… Uostalom, i ja bih mogao vrijeđati. Ja bih vas s punim pravom mogao nazvati ubicom… Onaj koji brani i glorificira ubice tako kao vi, ne razlikuje se mnogo od njih samih. A na kraju krajeva, još nitko nije dokazao da i vi niste pucali. To da vam je netko podmetnuo letak – te bajke pričajte vi maloj djeci, a ne nama. Nismo mi tako naivni. Lubin i Miš završili su posao oko groba i sjeli u jedan ugao spilje. Lubin je uzeo nekakav predmet zamotan u novinski papir i stao da ga odmata.

LUBIN Dekabreliju: Gospodine, ovo sam našao u džepu pokojnog Đuke. Što ćemo s tim?

DEKABRELI: Što je to?

LUBIN: Nekakva amajlija, talisman, što li. Vrag bi ga znao.

DEKABRELI uzima amajliju i čita: „Mojoj Anđi, ako mi se kada vrati!“ Hm! Ovo je trebalo pokopati s njim.

LUBIN: A što da radimo sad, kad nismo pokopali?

DEKABRELI vraća mu amajliju: Što god uradite, svejedno je … i za njega i za nas. Zagleda se u novinski papir koji Lubin drži u ruci. Što! Što! Što! Daj ovamo to! Istrgne mu papir iz ruke. Pauza. Dekabreli proučava isječak iz novina.

DEKABRELI: Što ovo treba da znači, molim vas? Čitajte! „Njegova milost, vladin namjesnik Korošec Schwab, otputovao je jučer u Beč radi konzultacije s Njegovom svjetlošću, kancelarom Alexandrom Bachom.“ Vi mi dugujete tu krvavo objašnjenje. Na ovog đentlmena izvršen je atentat, a on ovako udobno, uz zvukove limene glazbe, sjedi u fijakeru i putuje u Beč.

HORUGVA: To je bilo prije atentata.

DEKABRELI: Lažete! Pogledajte datum! Taj gospodin je otputovao u Beč punih tjedan dana iza kako ste vi mene uhapsili pod optužbom da sam sudjelovao u atentatu na njega.

HORUGVA: No, dobro! Kad ste već tako pronicljivi, reći ću vam. On nije bio ubijen. Bio je samo lakše ranjen.

DEKABRELI: Ali vi ste me uvjeravali da je taj čovjek mrtav i zbog toga ste me osudili na strijeljanje. Zašto ste to učinili? Što ste time htjeli postići? Pauza. Horugva u nedoumici šuti. Vi se tu nešto gadno izmotavate i lažete. Ovaj čas ste mi dali jednu za drugom dvije potpuno suprotne izjave. Najprije ste rekli da je on išao u Beč prije atentata, a onda ste priznali da je išao poslije, ali s tim da je u atentatu bio samo lakše ranjen. Govorite što je na stvari? Zašto me pokušavate obmanjivati? S istinom na sunce, dok nisam izgubio strpljivost! Horugva i dalje šuti.

DEKABRELI gubeći strpljenje: Govorite, kad vam kažem… Skoči bijesno do Horugve i podigne ruku u namjeri da ga udari.

HORUGVA uhvati ga za ruku i odgurne od sebe: Natrag! Nećete me valjda još i pljuskati! Nisam ja vaš lakej… Objasnit ću vam čitavu stvar, kad baš želite. To zapravo ne bih smio, pogotovo ne vama. Moja je dužnost bila da o tome šutim. Ali to sad nema nikakve važnosti, ni za vas ni za mene.

DEKABRELI: Dakle?

HORUGVA: Atentata uopće nije bilo.

DEKABRELI: Kako?

HORUGVA: Nikakvog atentata nije bilo. Pauza. Dekabreli je pod utiskom Horugvinih riječi.

DEKABRELI: Atentata nije bilo… Nevjerojatno… Pa dobro… ali… ali… Ja sam trebao biti strijeljan. Vi ste me dakle htjeli ubiti ni kriva ni dužna. Zašto? Čemu je služila sva ona komedija… govorite!

HORUGVA: Prije svega smirite se i prestanite da vičete. Rekao sam da ću vam sve objasniti. Inače, ja mogu i šutjeti. Vi ste u svemu tome bili najmanje važni. Samo instrument, i ništa više. Nama je bilo potrebno da likvidiramo krug opasnih antidržavnih aktivista i fanatičnih iliraca, čija imena imate tu, na tome papiru.

DEKABRELI: Sad tek ništa ne razumijem. Jesu li ti ljudi, konačno, počinili atentat ili nisu?

HORUGVA: Rekao sam vam da atentata nije bilo.

DEKABRELI zaprepašteno: Znači, vi ste htjeli likvidirati nevine ljude

HORUGVA: Neka bude tako, kad baš želite: nevine. Da, nevine, u izvjesnom smislu, daleko.

DEKABRELI: I vi se usuđujete da mi to priznate! Vi se usuđujete priznati mi da ste htjeli pobiti ljude koji nikome nikakvo zlo    nisu napravili, koji čak nisu ni snovali da ga naprave! I to vi, koji ste mi prije nekoliko dana pričali o tome kako je pravda iznad svega.

HORUGVA: Bože moj, kako vi ne možete da se ni za pedalj maknete od gole činjenice! Ako ti ljudi nisu nikome nikakvo zlo napravili, to još ne znači da bi trebali nositi aureolu. Ako ništa, oni su u svojoj glavi nosili takve eksplozivne ideje kojima bi se čitava država mogla dignuti u zrak. I mi smo htjeli pobiti ne njih, nego te ideje u njima. A recite i sami, kako možete ubiti neku ideju, ako ne ubijete onoga tko je nosi, makar on bio i nevin. Uostalom, nositi neku rušilačku, panslavističku ideju i širiti je okolo, nipošto ne znači biti nevin.

DEKABRELI: Da, da, vi za sve imate logičko opravdanje. Sve je tu tako strašno logično, a ipak, tu je trebalo pasti ništa manje nego deset glava, i to ni zbog čega. Nakon pauze: Pa dobro, kog ste         vraga izmišljali taj atentat? To ste mogli napraviti sasvim kratko, i bez tih ceremonija.

HORUGVA: Zbog javnosti, uglavnom. Bilo je potrebno da se stvore neki motivi za hapšenje i podizanje optužnice. Znate i sami da      javnost ne misli baš odviše duboko i da su joj uvijek potrebni neki materijalni dokazi. Što ćete, običan čovjek nije u stanju da shvati pravu suštinu krivice.

DEKABRELI: Ali zašto ste mene uvlačili u taj smrad? Što ga ja imam s tim?

HORUGVA: Rekao sam vam, vi tu niste bili važni, vi ste bili samo instrument kojim se trebala dokazati autentičnost atentata. Potreban nam je bio netko tko je… kako da se izrazim… psihološki slab, koga bi se izvjesnim pritiskom i zastrašivanjem moglo natjerati da prizna i potpiše da je sudjelovao u izmišljenom atentatu. Takav čovjek optužio bi kao svoje saučesnike one koje bismo mu mi sugerirali. Kad sam proučavao dosije vašeg oca, naišao sam na vaše ime, saznao sam da ste nekakav… sanjar, pjesnik, i eto, odlučio sam se za vas.

DEKABRELI: Dakle tako! Znači, sve ono što se dešavalo sa mnom, sve je to bilo inscenirano i unaprijed smišljeno!

HORUGVA: Upravo tako! Inscenirano i unaprijed smišljeno!

DEKABRELI: I na ono tobožnje strijeljanje  ja sam bio izveden samo zbog toga…

HORUGVA: Da, da! Samo zbog toga da bismo vam malo utjerali straha u kosti.

DEKABRELI: I čitavo vrijeme dok sam ja tamo strahovao i znojio se premišljajući kakav sam to zločin počinio, vi ste čekali…

HORUGVA: Izvrsno pogađate! Čekao sam sakriven, kraj ulaza u spilju svoj čas za nastup.

DEKABRELI: Nevjerojatno! To je da čovjeku stane pamet… Pa dobro! A onaj letak koji ste našli u mojoj sobi, što je s njim?

HORUGVA: Mi smo vam ga podmetnuli.

DEKABRELI: Vi ste ga… Ja… ja… ja ne mogu doći sebi. Sve to izgleda je nekakva čudna fantastična priča… Gospode bože, i ja sam u takvo blato trebao biti uvučen, u takvom nečuvenom zločinstvu sam trebao imati udjela… Meni se naprosto diže kosa na glavi.

HORUGVA: Idite, molim vas! Ova histerija vam zaista nije na mjestu. Ako zrelo razmislite, vidjet ćete da je za sve ovo bilo i dubokog razloga i opravdanja. Radilo se tu, dragi gospodine, o sigurnosti zajednice … sviju nas. Istina, postupak nije bio baš sto posto korektan, dokazi su bili lažni, nema sumnje, ali…

DEKABRELI: Dosta, dosta, dosta! Znam! Znam unaprijed sve što ćete mi reći. Sve sam to već čuo od vas u tisuću različitih varijanti. „Kad se radi o učvršćenju pravde, onda nije važno jesu li dokazi pravi ili lažni. To sve jest doduše i podmuklo ubistvo, i zločin, ali ako se uzme u obzir da to služi učvršćenju pravde i dobrobiti            zajednice, onda to nije ni podmuklo ubistvo, ni zločin, to je pitaj boga šta, sveta misa“, zar ne? Te vaše logike već sam sit. Pauza. Jedna stvar mi nikako ne ide u glavu. Kako biste vi mogli nekoga optužiti zbog atentata koji uopće nije izvršen. Ta svaka bi budala vidjela da je čovjek na koga su pucali živ i zdrav.

HORUGVA: O, mi smo na sve mislili, budite uvjereni. Da ste sve priznali i potpisali, kako je bilo planirano, atentat bi bio naknadno insceniran, a njegova milost, Korošec Schwab, pokazala bi tu svoje glumačke sposobnosti. Kraj njegova tijela našao bi se čak i letak, onakav isti kakav smo vama podmetnuli. Ostalo bi se sve odigralo vratolomnom brzinom. Panslavisti bi bili pohapšeni; na osnovu istovjetnosti letaka dokazalo bi se da ste vi njihov saučesnik, a vaše priznanje i potpis njih bi opteretili. I nema te porote koja ih ne bi smatrala krivcima. Korošec Schwab odležao bi izvjesno vrijeme u krevetu fingirajući da je teško ranjen, a iza toga život bi tekao dalje, dakako, mirnijim, i sigurnijim tokom.

DEKABRELI: Isuse Kriste, otkud vam samo snaga da mi čitavo to krvavo umorstvo pričate tako u tančine i sa takvim užitkom!

HORUGVA: Ta pitali ste me, bože moj!

DEKABRELI: Ali zar je moguće da u vama nema niti toliko moralne odgovornosti da makar i za trenutak pomislite kako je sve to nečovječno i krvavo… da bar posumnjate u ispravnost svoga postupka. Pa vi ste čitavo vrijeme bili sigurni da vršite bogu ugodno djelo, a što je najgore, i sada ste u to duboko uvjereni.

HORUGVA: Naravno da sam uvjeren. Sve što je u interesu ljudske zajednice, u interesu je i boga… Ne osporavam, bilo je tu štošta i nečovječnog i krvavog… ali… To vam je uostalom kao u umjetnosti. Najvažnije je nadahnuće. Kad je čovjek nadahnut nečim višim, onda se izdiže iznad takvih sporednih i prozaičnih momenata i… kako da se izrazim… gledao sam da čitavu stvar dotjeram do umjetničkog savršenstva…

DEKABRELI: Prestanite… prestanite, dođavola, s tim licemjerjem. Kako možete… Kako možete da mi pričate te svoje krvave pothvate i da mi pritom pokazujete lice dobričine zabrinutog zbog sudbine čovječanstva. I to u ovoj situaciji, kad su nam svima odbrojani sati. Pa to prelazi sve granice!

HORUGVA: Licemjerje… Bože moj, što li sve vama neće pasti na pamet i zbog čega me sve nećete optužiti. Pa ja vam govorim sasvim iskreno sve što je bilo… i sve što mislim… A to ste uostalom vi tražili od mene. Ako treba, ja mogu i ne govoriti.

DEKABRELI: Licemjerje… Bože moj, što li sve vama neće pasti na pamet i zbog čega me sve nećete optužiti. Pa ja vam govorim sasvim iskreno sve što je bilo… i sve što mislim… A to ste uostalom vi tražili od mene. Ako treba, ja mogu i ne govoriti.

DEKABRELI nakon pauze: Otkud samo dolazite na tu apsurdnu misao da bih ja o svemu šutio! Da znate! Kad bi meni postalo jasno o čemu se radi nema te sile koja bi me zadržala da čitavu tu gnusnu prevaru ne otkrijem javnosti, makar i sebe time morao kompromitirati.

HORUGVA: Ne biste za to imali prilike. I to smo mi predvidjeli. U našem planu nije bilo ni jedne greške. Da vam nisam uspio izvući potpis, strijeljali bi vas odmah i pokopali tu u spilji. A da se stvar odigrala kako smo planirali, ubrzo bi vas likvidirao jedan naš povjerljivi čovjek, i to tako da bi sve izgledalo kao osveta panslavista.

DEKABRELI: Dakle, i mene ste htjeli prevariti! To je sasvim u stilu vaše umjetnosti.

HORUGVA: Priznajem! Ovo posljednje nije baš fer prema vama, ali ako se uzme u obzir da je to trebalo poslužiti…

DEKABRELI: … i tako dalje, i tako dalje, onda bih vam trebao biti zahvalan, zar ne! Zahvalan zbog toga što ste me htjeli ubiti kao bijesnog psa i na drugog svaliti krivicu.

HORUGVA: Vi to dakako gledate samo sa svog subjektivnog stanovišta. Ali uvjeravam vas. Sve što sam vam napravio, nisam vam učinio iz mržnje. Dapače, već sam vam rekao da ste mi na neki način simpatični. Samo… morate shvatiti, kad se radi o nekom tako pozamašnom općem cilju, onda pojedinačne osobe ne znače ništa, čak ni one koje su bliže srcu. Znate kako šahisti rade s figurama. Čuvaju ih dok mogu, ali ih i žrtvuju kad se radi o pobjedi.

DEKABRELI: Ne bih se začudio, kad bi čitav ovaj pakleni plan bio isključivo vaše djelo.

HORUGVA: U pravu ste. Ja sam ga sastavio. Uopće, u čitavu stvar bio sam upućen samo ja, dva agenta koja su mi bila stavljena na raspoloženje i njegova milost Korošec Schwab. Čak ni žandari, koji su vas imali strijeljati, nisu znali ništa. Zbog toga se sve i izvodilo tu, u spilji.

DEKABRELI: A moj otac? Da li je i on po planu bio doveden u spilju?

HORUGVA: Ne, nije. Što je njega navelo da dođe, to nisam uspio riješiti. Pauza.

DEKABRELI: Gospode bože, zar je moguće da je sve ovo istina! Zar je moguće da se u ljudskoj mašti rodila ovakva nečuvena zamisao. I što je najstrašnije, vi to pričate tako hladnokrvno kao da pripovijedate neku prijatnu avanturu. Čak se i ponosite tim što ste smislili.

HORUGVA: A što je tu tako strašno, molim vas? To što smo htjeli likvidirati neke tipove opasne po državu? Ta to se radilo otkad je svijeta i vijeka. Konačno, država se mora na neki način boriti za svoj opstanak… Ili vam je možda strašan način na koji se sve to trebalo izvesti. Idite molim vas! Zar je važno to jesu li oni izvršili atentat ili nisu. Kao da ga oni ne bi izvršili kad bi im bio potreban. Radili su oni i gore stvari, kudikamo opasnije od jednog atentata…

DEKABRELI: Molim vas, tu vašu moralku zadržite za sebe. Svaka dalja diskusija među nama postala je potpuno deplasirana. Mi jedan drugome više nemamo što    reći … ni vi meni ni ja vama. Mogu jedino da vam se zahvalim što ste me upozorili na moju dužnost u ovom času… Antolosu: Daj mi taj pištolj! … Uzima pištolj. Mišu, Lubine, Antolose! Čuli ste što je ova ništarija htjela učiniti s potpuno nevinim ljudima. Ti ljudi su još uvijek u istoj opasnosti, jer će se gore sasvim sigurno naći netko tko će sprovesti zamisao ovog monstruma. Naša je dužnost da pokušamo izići odavde i da upozorimo te ljude. Vi ćete nam, gospodine, pomoći u tome. Na onaj isti način na koji je pokojni Đuka trebao pomoći vama.

HORUGVA zaprepašten: Kako… Ne mislite, valjda…

DEKABRELI: Izvrsno pogađate! Mislim! Baš to mislim!

HORUGVA: Čekajte… Stanite… Pa to nije moguće…

DEKABRELI: To je još kako moguće, Horugva! Vidjet ćete da je to moguće. Imat ćete priliku da se lično, vlastitim očima u to uvjerite. Nećemo vas najprije ubiti, nego ćemo vam živom rezati pojedine dijelove tijela i tu ih na vatri peći i priređivati za gozbu. Umirat ćete polako… sa punom sviješću o tome što se s vama događa.

HORUGVA: Vi ste poludjeli… Vi ne znate što govorite!

DEKABRELI: Ako u nešto vjerujete, pomolite se, gospodine! Poslije nećete imati za to mogućnosti.

HORUGVA: Ne mislite, valjda, to ozbiljno… Antolose… Lubine… Mišu… Zar ćete vi zbilja to učiniti? I to meni, svome pretpostavljenome… koji sam se brinuo o vama kao otac… koji sam vas volio…

DEKABRELI: Gospodine, pomolite se!

HORUGVA: Ali kako to sad odjednom… Ja ne razumijem… Pa vi ste prije par sati s najvećim prezirom i gađenjem govorili o ovome što sada hoćete da sami činite. Znači… sve ono što ste ovim ljudima govorili o ljubavi prema čovjeku… lagali ste. Sve je to bila demagogija koja je služila samo zato da biste vi s njima mogli učiniti ono što sam ja htio. I to je ta vaša famozna savjest!

DEKABRELI: Što sam govorio, govorio sam, i na tome i sada stojim. Moja savjest je potpuno mirna. Vas likvidirati da bi se one ljude spasilo, to je najplemenitije što možemo učiniti u ovom času i to ništa ne proturječi onome što sam govorio… Pomolite se, gospodine!

HORUGVA: Ne, ne! Vi to nećete učiniti… Nemate vi snage za tako nešto. Upoznao sam ja vas dobro… Vi me to samo obmanjujete… Nemate vi snage

DEKABRELI: Imamo, Horugva, vidjet ćete da imamo. Mi smo vas već odavno prestali osjećati kao ljudsko biće da bi nas u tome išta sprečavalo… Naprijed! Na posao! Nećemo gubiti vrijeme!

HHORUGVA: Stanite! Stanite! Milost! Milost, gospodine! … Priznajem… Učinio sam vam mnogo zla… I vama i onim ljudima… Ali ja to nisam činio po svojoj volji, vjerujte mi. Ja vas ne mrzim. Ja nikoga ne mrzim… Morao sam tako… Naredili su mi. Korošec Schwab me na to prisilio… zaprijetio mi je službom… Ja nisam nikakav zločinac… Tisuću puta, vjerujte mi, tisuću puta sam se grozio toga što radim… ali što mogu… shvatite. Ja sam običan čovjek… kao vi… kao oni… i nisam imao snage da se oduprem… I ja, gospodine, imam porodicu… u Beču… majku, braću… smilujte se, gospodine!

DEKABRELI: Prekasno je, Horugva, da mi se ispovijedate. Tako niste govorili kad ste bili s ove strane pištolja. Sad treba ispaštati.

HORUGVA: Ispaštati… O, da znate koliko sam ja već ispaštao. Sve se to izrodilo iz moje nesreće… Bio sam usamljen… čitav život. Isto kao i vi, gospodine. I trebalo mi je nešto… nešto zbog čega vrijedi živjeti… neki smisao… Ja sam to našao u poslu. Možda je to bila samo iluzija, ne kažem… ali ja sam u poslu bio drugi čovjek… onaj pravi. Jednako kao i vi u vašem slikarstvu… Moj je grijeh jedino u tome što sam bio savjestan… A bio sam savjestan jer sam bio tako usamljen … jer mi je trebalo nečije povjerenje… I lomio sam se, gospodine… užasno lomio. Ja sam vidio da je moj posao prljav… Ali ja ga nisam učinio prljavim… A što je najgore, ništa drugo nisam mogao raditi… Ja znam da sam bijednik u vašim očima. I da me s pravom takvim smatrate… Ali, vjerujte… ja vam nisam nikad želio zlo… i oprostite mi, ako možete …

DEKABRELI : Poslije podne se ne ide na misu, Horugva. Meni vas je žao, ali ja ne odustajem od svoje namjere. Jedino što mogu učiniti za vas je to da vam priuštim da umrete odmah… Nanišani pištoljem na njega.

HORUGVA u paničnom strahu: Ne… ne… ne! Nemojte! Molim vas, nemojte! Vi ste plemeniti… Vi znate da je to brutalno i nečovječno… Zar ćete sada… Vi ste rekli da je bolje umrijeti nego postati kanibal… I to je velika istina. Ja znam da je to istina. Ja sam to i onda znao… samo, bojao sam se da to priznam… Nemojte me ubijati… Ja želim da umrem tu… s vama … Da umremo svi, kao braća… mirno… u ljubavi… Mi smo svi ljudi, za ime božje… Ja sam vaš brat… Nemojte pucati… nemojte…

DEKABRELI: Ha, ha, ha, ha…! Moram priznati da je bilo neobično zabavno vidjeti vas ovako razgolićena i svedena na najmanju moguću veličinu. Odbaci pištolj daleko od sebe. Ne bojte se, gospodine. Sve je ovo bila samo obična igra koja je imala za cilj jedino da vam skine masku. Sad ovi vaši podčinjeni mogu jasno vidjeti pred čime su zapravo drhtali od straha… Volim ovu spilju… Volim njene stijene i ovaj njen zatrpan prolaz… Ovdje mi se mnogo toga objasnilo. Tu se sve veličine beskrajno smanjuju, a vrijednosti se postavljaju naglavce… O, kad bi onaj svijet gore postao jedna ovakva spilja sa zatrpanim izlazima, pa da ljudi vide kakvi su ti njihovi bogovi kojima se klanjaju!

HORUGVA: Vi me, dakle, ne mislite ubiti… Uistinu ne mislite?

DEKABRELI: Šteta bi bila trošiti na to energiju u ovom času… Ovo je carstvo istine, Horugva, i vi tu značite tako malo… Onaj potok tamo u uglu je neobično bistar, i ogledamo li se u njemu, svatko će se od nas ukazati u svom pravom liku… A tamo gore, gdje se najveće laži prodaju kao istine, gdje ubice najglasnije govore o ljubavi prema čovjeku, a hulje o pravednosti, gdje se ništarije obožavaju kao bogovi, tamo smo mogli imati neke druge dimenzije, koje nam nisu po mjeri. I što je najgore, i mene ste prevarili tom svojom prividnom veličinom. I vi, i drugi, slični vama. Ja budala, prepao sam vas se i pobjegao u nekakav svijet koloriranih iluzija, umjesto da svu svoju energiju utrošim na to da skinem masku s vas… Mislio sam da ću umrijeti sretan… a eto, nikada nisam tako želio da živim kao upravo sada. Sve bih dao da mogu iznova započeti život s ovim spoznajama u sebi. Ali, što se može! Sad je za to kasno. Ja ću umrijeti, kad ništa drugo ne mogu napraviti. Ostaje mi samo utjeha da će se tamo vani jednom naći netko kome će se sve ovo objasniti prije nogo bude zatrpan u ovakvo j podzemnoj jami. Dok Dekabreli govori, Horugva se neprimjetno puzeći približava pištolju koji leži na zemlji, a onda ga zgrabi i skoči na noge.

HORUGVA: Polako! Stvar još nije gotova. Natrag! Smjestite se tamo uza zid! Lubin, Miš i Antolos skoče ustrašeni, podignu ruke u vis i povlače se, a onda se pripiju uz jednu stijenu.

HORUGVA Dekabreliju: To što ste izgovorili je vrlo lijepo i puno retoričkog poleta, ali nastavak ove diskusije odvijat će se tamo vani pred mjerodavnim forumima… Još ćete vi imati prilike da se na vlastitoj koži uvjeri te koliko ja značim… Nismo se mi još kako treba upoznali… Slušajte me svi! Dajem vam ponovo priliku da birate: Ili ćete dočekati smrt od moje ruke, ili ćete pokušati da iziđete van na slobodu. Pauza. Na sceni je tišina.

DEKABRELI: Ha, ha, ha, ha! I vi ste            ga se prepali! Vi ste ga se uistinu prepali! Budale jedne, pa on vam može uzeti samo život, koji ste vi ionako već odbacili… Uostalom neka puca! Oslobodit će vas samo muka koja donosi umiranje od gladi… Ne bojte se! Pogledajte ga izbliza! To je obično strašilo. Izvana maska, a iznutra ništa… slama. Ni ptice ga se ne bi prepale. Pauza. Žandari časak razmišljaju, a onda se    počnu smijati, ispočetka tiho, kao da žele prigušiti smijeh, zatim sve glasnije, a onda divlje, gotovo ludo, valjajući se po tlu. Naposlijetku se stanu približavati Horugvi, koji ih gleda sav zbunjen, jednako držeći pištolj u ruci, i unositi mu se u lice.

HORUGVA: Jeste li poludjeli… Ja ću pucati… Čujete li, pucat ću!

DEKABRELI: Izvolite, gospodine… Samo pucajte. I ne slutite koliku ćete nam uslugu napraviti. Horugva je slomljen. Prisloni glavu na jednu sigu, a ruka s pištoljem mu se objesi.

DEKABRELI govori Horugvi dok mu prilazi odostraga: Svršeno je, Horugva! Vidim, slomljeni ste, i žao mi vas je u neku ruku… Sad vam preostaje samo to da dočekate smrt u društvu s nama. To vam neće biti baš najprijatnije, ali drugog izbora, čini se, nemate. Pauza. U trenutku dok govori posljednje riječi, Dekabreli se nalazi iza Horugvinih leđa. Horugva neko vrijeme ne mijenja pozu a onda se odjednom, kad se tome nitko ne nada, naglo okrene i pogleda Dekabrelija s neizmjernom mržnjom u očima.

HORUGVA: S vama… Nikad… Još vi mene niste upoznali kako treba… Hitro podigne pištolj do vlastitog čela, opali, zatetura i sruši se mrtav. Duga pauza. Svi su impresionirani tim činom.

DEKABRELI gledajući na sat: Za deset minuta će ponoć. Kad ne bi bilo ovih stijena, vidjeli bismo, možda zvijezde… Gore pod zvijezdama ljudi bezbrižno spavaju … Zvijezde čuvaju tišinu njihovih snova… Nad našim putom nema zvijezda, prijatelju… U tome i jeste njegov sjaj… Pauza. A sad… vrijeme je da i mi počinemo! Uzima papir s imenima panslavista, pogleda ga još jednom, a onda ga zgužva i umorno baci na tlo. Iza toga uzme dvije daske, izvuče podvezicu iz cipele i počne ih vezivati u križ. Lubin i Antolos zagledaju se u to što radi, a kad shvate njegovu namjeru i sami stanu raditi to isto. Jedino Miš gleda sve to, ne shvaćajući što se zapravo dešava.

MIŠ Dekabreliju: G… g… gospodine! M… m… moj Muco je gladan. J… j… ja moram što prije izići v… v… van.

Nitko ne obraća pažnju na njega. Kad su gotovi s izradom križa, sva trojica zabadaju ga u zemlju, pročišćavaju teren is­pred njega, prostiru deke i ostale stvari potrebne da bi udobno ležali.

MIŠ: G… g … gospodine! K… k … kada ćemo izići?

Pošto su izvršili sve radove, Lubin, Antolos i Dekabreli legnu svaki ispred svoga križa, sasvim se opruživši i prekrstivši ruke na prsima.

MIŠ: Ali g… g… gospodine! V… v… vi ste mi obećali…

DEKABRELI podigne se i osloni na lakat: Gle, skoro sam zaboravio!

Pretražuje po svojim stvarima, pronalazi kutiju s čovječjom ribicom, otvara je, vadi ribicu, zagleda se neko vrijeme u nju, a onda je baci u spiljsku vodu i ponovo legne kao prije.

MIŠ: Z… z… zašto ste sada l… l… lagali? Treba k… k… kopati! M… m… moj Muco će umrijeti ako ne d… d… dođem na vrijeme. Zastane kao da očekuje da li će se tko dignuti, ali ne nitko se miče i ne otvara oči. J… j… ja ću sam izići v… v… van, kad nećete da mi p… p… pomognete. Mene čeka moj M… M… Muco. Ode, ali se još uvijek čuje njegov glas, sve tiše i tiše. Muco! Ja d… d… dolazim! N… n… nemoj umrijeti, Muco!

ZASTOR

---

[1] Dramu je Ivo Brešan spominjao cijeli život, ali nikad do sada nije izašla iz kruga njegovih najbližih prijatelja. U ostavštini pisca otkrila ju je Grozdana Cvitan te njezino postojanje zabilježila u knjizi Tajni sukob s Nečastivim: Ivo Brešan (HNK Šibenik, 2022). Čuva se s ostalom Brešanovom građom u Državnom arhivu u Šibeniku, a ovo je njezino prvo objavljivanje.

[2] Na ovom mjestu u rukopisu nedostaje redak.

Republika 9-10, 2025.