Možda je najbolje započeti[1] pokušajem provizornog definiranja pojma „internetska književnost“, od kojega polazim u ovim razmatranjima i – podrazumijevajući čije postojanje – izvlačim svoje zaključke. Internetska književnost nije sva književnost koja se nalazi na internetu – na internetu se, uostalom, danas nalaze i kompletni svjetski klasici od Homera nadalje, možda jedino s manjkom suvremenih pretendenata na mjesto klasika, zbog poteškoća s autorskim pravima – no, govoreći o internetskoj književnosti, ja ponajprije mislim na ona književna djela koja su prvotno objavljena na internetu ili su čak planski i nastala za internet. „Internetska književnost“ nije određena istovjetnom poetikom, stilom ili tematikom – premda, naravno, dolazi do nekih preklapanja i po ovim kriterijima, poput veće učestalosti kratkoće i sažetosti ili veće zaokupljenosti suvremenijim temama – nego je ponajprije određena medijem koji ju posreduje, a onda i uvjetuje neke poetičke, stilske i tematske podudarnosti. U hrvatskom kontekstu, najistaknutiji predstavnici internetske književnosti nedvojbeno su Sven Adam Ewin u sferi poezije te Pavle Svirac ili „Književna groupie“ u domeni proze.
Sven Adam Ewin, majstor slobodnoga i vezanog stiha, na internetskim je prostranstvima počeo objavljivati svoje pjesme „od ožujka“ 2011. godine. Objavljivao ih je na društvenim mrežama, i danas to gotovo svakodnevno čini na Facebooku, a njegove radove možemo pronaći i na mnogim književnim blogovima i forumima, odakle su preneseni i u glasovite književne časopise, od Vijenca i Kola do ugaslog Zareza, da bi mu 2015. godine Matica hrvatska izdala i prvu knjigu, naslova Zmijski car, čiji je sadržaj također uglavnom prethodno objavljen na internetu, to jest – rasut na različitim njegovim stranama. Drugu knjigu, ne zbirku pjesama već dvije ukoričene poeme (naslova Preobrazba i Sentimentalno putovanje), 2017. mu je godine objavio zagrebački VBZ, pod naslovom Poeme, a treću – naslovljenu 175 soneta – iznova Matica hrvatska. Ewin je autor već nekoliko tisuća pjesama, javnosti njegov pravi identitet nije poznat, a nagađa se da je riječ o muškarcu umirovljeničke dobi. Mnogi su pokušavali pogoditi tko bi od poznatih hrvatskih pisaca mogao biti „pravi“ Sven Adam Ewin, a neki su čak pretpostavili, na tragu slavne teorije zavjere o pravome Shakespeareovu identitetu, da iza Ewina zapravo stoji skupina autora.
Pavle Svirac ili „Književna groupie“ istodobno je pseudonim i lik iz pera zagrebačkog književnika Željka Špoljara, čiji su se tekstovi na portalu za kulturu Arteist počeli pojavljivati u rujnu 2012. godine. Pavle Svirac u svojemu prvome tekstu – svojevrsnoj kolumni koja ujedno funkcionira i kao kratka priča – opisuje svoje upisivanje zagrebačkoga Filozofskog fakulteta te pokušaj uklapanja u zagrebačke književne krugove, a njegov je stil, filmskim rječnikom, pseudodokumentaristički: opisuje stvarne osobe u neobičnim kontekstima, ali katkada i stvarne događaje, međutim dovoljno karikirano da je fikcionalnost njegovih tekstova više-manje očevidna. Nakon nekoliko godina, Svirac s Arteista prelazi u politički časopis Nacional, a povremeno gostuje i u određenim likovnim listovima i tzv. „ženskim časopisima“ (Storybook) te se, u skladu s time, iz literarnih krugova djelomice prebacuje i u one političke, šoubiz, likovno-umjetničke, čime sebe samoga, u tipičnome autoironičnom stilu, počinje percipirati kao hrvatsku inačicu Balzaca. 2013. i 2014. godine izišle su mu prve dvije knjige, Književna groupie i Književna groupie 2: Strovaljivanje, koje se uglavnom sastoje od tekstova prethodno objavljenih na Arteistu, 2017. je objavljena knjiga Slikaranje, a 2018. je objavljena i njegova najnovija knjiga, naslova Kako bit hipster.
Promotrimo li kontekst suvremene hrvatske književnosti iz šire, ptičje perspektive, valja istaknuti uzroke koji su doveli ne samo do toga da se ovi autori prometnu u neka od najzanimljivijih imena suvremene hrvatske književnosti, nego i do toga da neke njihove osobitosti, brojnim razlikama unatoč, budu izrazito komplementarne. Tekst objavljen 2013. godine, a koji ponajbolje oslikava stanje duha u svih dionika književnoga života u Hrvatskoj u drugome desetljeću 21. stoljeća jest Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti, satirični ogled Pavla Pavličića. U tom ogledu Pavličić se ironijski osvrće na niz aspekata suvremene hrvatske književnosti i figura koje su uz nju usko vezane, poput izdavaštva, nagrada, medija, kritičara, znanstvenika i, naravno, samih pisaca. Završava podsjećanjem na film (i knjigu Rayja Bradburyja) Fahrenheit 451, koja tematizira eminentno literarnu distopiju, naime društvo iz kojega su knjige prognane, pa ih pojedini entuzijasti i društveni izopćenici, živeći u pustinjačkoj izolaciji, uče napamet (čime, eto, postižu sintezu usmene i pisane književnosti).
Na tome tragu, čini mi se da mnoštvo sličnosti između Svirčeve proze i Ewinove lirike možda barem djelomice proizlazi i iz općeg osjećaja beznađa koji se posljednjih godina ili desetljeća nadvio nad zapadna društva. Pascal Bruckner naše doba opisuje apokaliptičarskim, a kao suprotnost mu navodi razdoblje koje je simbolički okončano rušenjem Berlinskoga zida, naime „doba revolucija“. Na tom tragu danas slušamo o krizi i propasti svega i svačega, a prefiks post- postao je toliko učestalim da ga danas promatramo tek kao neku vrstu hipsterskog brka, kao poluautoironičan ukras koji nitko niti ne shvaća ozbiljno. U toj atmosferi „kraja“ svakoga znanog nam fenomena, pojava interneta čini se još jednim snažnim argumentom u prilog tezi o kraju književnosti kakvu poznajemo, ili čak kraju književnosti uopće. Ogled Pavla Pavličića u tom je smislu dvostruko paradigmatski: ne samo zato što kritizira štetne tendencije koje predstavljaju prijetnju opstanku hrvatske književnosti, nego i zato što je počeo odjekivati javnošću tek nakon što je sa stranica časopisa Forum prebačen na internetske stranice portala Moderna vremena.
Poezija Svena Adama Ewina i proza Pavla Svirca ponajprije se mogu opisati postmodernima, u mnogim smislovima – od afirmacije tradicije kroz parodiju koju je naznačavala Linda Hutcheon, pa do one vrste preispitivanja i preispisivanja moderne književnosti kakvu je isticao Lyotard. I Sven Adam Ewin i Pavle Svirac zapravo se predstavljaju, bili toga svjesni ili ne, kao svojevrsni vodiči poviješću hrvatske književnosti kroz internetski pakao, čistilište i raj, poput Vergilija u Božanstvenoj komediji. Naposljetku, i sami su jednakoj mjeri likovi kao i autori; Ewin pjeva pjesme o samome sebi gotovo češće nego što Svirac piše o samome sebi, a to je, nedvojbeno, prilično često. Oni, dakle, vode čitatelja kroz drugi medij, koji je djelomice preoblikovao stari poredak hrvatske književnosti te ga oni sada – čime prestaju biti nalik liku Dantea, postajući nalik Danteu kao autoru – samim činom svojega pisanja aktivno sukreiraju. Što to konkretno znači? Ponajprije to da nijedan od ove dvojice autora ni najmanje ne krije svoj dijalog s drugim hrvatskim književnicima, kako onima živućim, tako i klasicima. Taj dijalog se u Ewinovu slučaju – osim u nebrojenim citatima, parafrazama i aluzijama – očituje i u pjesmama „sučeljavanja“ s istaknutim, uglavnom hrvatskim pjesnicima. U najnovijoj zbirci, to su, primjerice, Tin Ujević i Luko Paljetak, pri čemu sȃm autor u intervjuima tvrdi – a osvjedočit ćemo se provjerimo li njegov Facebook profil – da se u takvoj vrsti, kako sȃm kaže, „natpjevavanja, ruganja, dizanja iz zaborava i suosjećanja“ podružio s više-manje svim značajnijim suvremenim domaćim pjesnicima.
Na hrvatsku se književnost slično, ali opet u mnogočemu drukčije, osvrće i Pavle Svirac. On kroz nebrojena bizarna i anegdotalna druženja (ponekad ipak utemeljena na istinitim pričama, pri čemu je granica između fikcije i zbilje zamućena) parodira život i djelo vjerojatno svih viđenijih pojedinaca iz književnih i općekulturnih miljea – da i ne spominjemo političke i tzv. celebrity krugove – koji danas nešto znače u Hrvatskoj, ili su barem prisutni u medijima. Iako je tome uvijek tako kroz neki oblik ironijske oštrice, posvećeniji čitatelj s vremenom će moći uočiti varijacije i nijanse autorove oštrine. Razgovori koje lik Pavla Svirca vodi s osobama iz kulturnoga života zapravo se neobično često svode na polemiku o poetici ovoga ili onog autora ili razdoblja, pa tako lik Danijela Dragojevića – a ne sȃm Danijel Dragojević – „FAK-ovsku“ i „stvarnosnu“ prozu i poeziju, primjerice, lucidno naziva „postsocrealističkom“. I kao što Ewin u svojim pjesničkim „odgovorima“ na pjesme pojedinih lirskih klasika odgovara nekom vrstom dobrohotnog ismijavanja ili prenaglašavanja ovoga ili onog aspekta pjesme koju je odabrao, tako su i Svirčevi susreti s književnim i inim umjetničkim figurama iz hrvatske svakidašnjice nerijetko onkraj ruba groteske, pa se tako u različitim epizodama razgovara o, primjerice, planiranju ubojstva Bijelke, koze s imanja Miljenka Jergovića, s Ivanom Aralicom se preslušava najnoviji Thompsonov album, a blagdan Svih svetih se provodi na Krležinom grobu u društvu alkoholiziranih Igora Mandića i Predraga Matvejevića.
Ukratko, ono što Sven Adam Ewin i Pavle Svirac između ostaloga čine jest postupna uspostava osobnih, privatnih ili subjektivnih kanona suvremene hrvatske, ali i ne samo hrvatske književnosti i njezinih nuspojava. Možda i najvažnija i najodvažnija teza ovoga izlaganja jest da to, dakle, nije slučajno, već da njihova poetika, ali i njihova popularnost, u velikoj mjeri proizlaze iz osjećaja kraja koji se nadvija nad hrvatsku književnost, kako u kvalitativnom smislu, tako i u kontekstu propasti nakladništva i polaganog nestanka njezine društvene važnosti, na što se nadovezuje prijelaz iz skupljeg i zastarjelog medija u medij slobode i jeftinoće, to jest internet. Sve to skupa stvara osjećaj kraja epohe ili barem, manje ambiciozno rečeno, prijelaznog razdoblja u kojemu se sabire ono što je vrijedno prenijeti u sljedeće doba. I Ewin i Svirac su, dakle, na sebe preuzeli zadatak kojega su i T. S. Eliot i Borges prepoznali kao „stvaranje“ vlastitih stvaralačkih prethodnika, koje oni, u ironijskom modusu ili ne, spašavaju od zaborava, prenoseći ih na Noinu arku digitalnog svijeta. Prema Josipu Užareviću, fenomen Svena Adama Ewina moguć je jedino u internetskoj kulturi. Prihvatimo li moju tezu, isto se može reći i za Pavla Svirca. Bilo da je riječ o Ewinovim pomno građenim sonetima ili brzinski sastavljenim slobodno-stihovnim improvizacijama ili o Svirčevim također improviziranim skicama ili pak pomno izgrađenim prividno improviziranim zapisima – oni pišu s punom sviješću da se nalaze na međi književnosti kakvu smo dosad poznavali i kakvu još nismo u potpunosti sposobni spoznati.
[1] Ogled je izvorno pročitan 20. travnja 2018. na skupu Književnost i internet – tekst u digitalnom dobu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Naručite ovo izdanje:
Izdanje: Matija Štahan: Sven Adam Ewin i Pavle Svirac – preko interneta do novog kanona