Krmpotić Milan
Biografija
Rođen je 2. rujna 1945. u Veljunu Primorskom kod Senja. Diplomirani je inženjer šumarstva. Pjesnik je i prozaist.
Bio je dugogodišnji tajnik Senjskog književnog ognjišta, društva za književnost i kulturu i glavni urednik njegovih izdanja.
Zastupljen je u pjesničkim antologijama i u školskim čitankama.
Bibliografija
DJELA:
- Skamenjene svirale, pjesme, 1978.,
- Stope, pjesme, 1980.,
- Knjiga s devet naslova, izabrane pjesme,1982.,
- U grudi zemlje, pjesme, 1985.,
- Zeleni vjetar, pjesme za djecu, 1987.,
- Zapisi iz ograda, pjesme, 1987.,
- Slomljivi, pripovijetke, 1989.,
- Kuća hrtova, roman za djecu, 1990.,
- Kapi, pjesme, 1990.,
- Gorčina jabuke, pjesme, 1992.,
- Buna u sretnoj šumi, igrokaz, 1993. i 1999.,
- Bunjo dida moga, pjesme, 1993. i 2011.
- Tek braća, roman, 1995.,
- Trag božanske stope, pripovijetke, 1996.,
- Osmi patuljak, roman, 1997.,
- Ovaj križ ljudski, pjesme, 1998.,
- Stigla je sloboda, drama, Usponi br.15, 1999.
- Tajna ploda, izabrane pjesme, 2000.,
- Divlje sjeme, pripovijetke, 2001.,
- Svjetlost ognjišta, izabrane pjesme,2003.,
- Jedna godina – čitav život, pjesme, 2003.,
- Tu su i svemirci imali prste, roman za djecu, 2005.,
- Put u hrvatski raj, ep, 2006.,
- Ruka boga D´ana, roman, 2008.,
- Osmi patuljak, roman, II izdanje, E-biblioteka Lykos, Ličke novine, 2011.,
- Sizifov posao; roman, 2012.
Izbori iz djela
NA ULICI
Kao stablo među stablima
neprimjetan,
hodam ulicom
i na svome povjetarcu
tiho treperim lišćem.
Pored mene prolazi drveće
nakićeno injem
i sanja proljetne snove
zagrljajima rascvjetane
i godine rodne
plodovima nakićene.
Pribojavam se pasa
premda su na uzici
jer obožavaju stabla.
Zato me ne čudi
što se u hodajućoj šumi
samo psi vesele.
Psi vole svoje uzice
jer im jamče promjenu
u ustajalom pasjem životu
pa radosno trčkaraju
natežući tanki remenčić
svoje ljudske sreće.
Hoda moje drvce
neugledno i nevidljivo, sivo poput ulice,
ali ne urasta u njezin čvrsti betonski oklop.
Prolaze kroz njega
tramvaji, golubovi i druga stabla,
a ono ne zna bi li zbog toga tugovalo
ili bi se radovalo.
Ipak, desilo se čudo:
Razbarušeni crni pudl odjednom je zastao
i pjesnički svečano podigao nogu.
Nakon svega,
usrećila me ta pseća vidovitost
jer je moje stablo
napokon prepoznato.
VAL
Val se zavalio
između čežnje i sjećanja;
val se zavalio i silno,
razorno se zatalasao.
Razbija ribice
i školjke bisernice
o vrelu stjenku uzaludnosti,
o neprobojnu opnu
razapetu između sada
i nikada više.
Zavalio val se,
a ribice jao,
a koralji jao,
a meduze, jao kako žare!,
a…
Razara val,
a neka crna ptica
pohlepno guta jadne mrtve ribice
i oštrim kljunom otvara izbačene školjke,
te male, drage, vječno tajne svjetove.
DUGA DEVETKA
Duga devetka, uvijek ispočetka i uvijek ustrajno,
jednoličnim rafalom gađa me iščekivanjem,
poništava moja tiha tapkanja oko Džamije,
sjedinjuje naše istovjetne čežnje
i snove slatke,
često već gorko prosanjane.
Donosila te i odnosila ta duga devetka
kao vjetar kanaanski manu nebesku,
bila je plava poput zora u zavičaju,
blještava i snena
poput ponoćne Ilice.
Prašnjava duga devetka i u njoj cvijet!
Srce mi reče: Ona je cvijet!
A kada položih botaniku
(Cesarić mi predavao)
oborilo me pitanje:
Kako će izgledati moja draga voćka poslije kiše?
Oh, položio sam ja i dendrologiju
(Tadija mi predavao)
pa vidjevši uskoro tvoje gorke suze
gorko sam zavapio:
Gleditsia triacantos, Gleditsia triacantos!…
I zvjezdoznanstvo polagah
A.B.Šimić sjajan bijaše profesor
i trudio se svojski,
toliko da me i danas
tisućljetna ubija dvojba:
Blistaju li jače zvijezde ili oči žena,
oči žena, cvjetovi voćke rascvjetane?!
Kod Ptice Pabla
položih tloznanstvo
pa zato bez prestanka razgovaram sa zemljom.
I danas se pitam:
Je li me više rodila
majka ili zemlja?
Ali srećom, duga devetka
uvijek ispočetka i uvijek ustrajno
jednoličnim rafalom svojih davnih tumaranja
kotura me na početak,
oživljava moja tiha tapkanja oko Džamije
i malu voćku vazda
oblijeva novom svjetlosti.
Pa što ako kiši?!
UMORENI DAN
Taj dan što ga mrtva
odnesoše grobari jave
još živi u starom snu,
u rodnici nade
što ga je, još neuobličena, ozbiljila
Zbio se, ali se nije dogodio
taj dan
jer sve što je htio biti
drugom nekom danu
sasvim je pripalo.
Taj dan je dostojanstveno ukopan
u vlastito ucviljeno jutro
odmah nakon svitanja
dok još ni prva ptica nije zapjevala,
a morala je,
jer bez prve ptice
sve ptice glasove zagube.
Sipka smrvljena zemlja
olako ga je pokrila,
a krik se na crnu uzglavlju
ukrižio, beskrvan i ukočen.
Posljednji nepotrebni uzdah
tišina mu je ugušila.
Samo je cvijet krvario pored križa,
skromni cvijetak
iz suze mrtvoga dana uskrsnuo.
TUGA OBELISKA
Gledam to stablo na padini, samotno,
kao svijeća uspravljeno.
Koliko li je puta poželjelo da se savije
i vjetru prepusti svoj dio nebesa,
jer kad orkan piruje
zemlja je utočište.
Gledam to stablo na padini, uspravno,
gordo i smireno.
Samo ono pamti ožiljke
što mu ih je darovala okrutna
vlastita nesavitljivost,
urođena njegova nepovodljivost za šarkom
koja se lukavo u zatišju žilja savila.
Nitko ne zna za čim ovaj gordi
obelisk žaluje
i odbija li se svjetlost
od rose ili od mramora,
od mrtve vječnosti ili od žive suze.