Jurica Neven
Biografija
Neven Jurica, rođen je 04. travnja, 1952. u Dubrovniku. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu.
Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost. Magistrirao je iz područja teorije književnosti. Pohađao je i predavanja na Institutu za teološku kulturu laika pri Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
Piše studije iz područja teorije i filozofije književnosti, povijesti književnosti, kao i eseje i književnu kritiku ocjenjujući većinom pjesnička djela. Iz tih područja objavio je slijedeće knjige: Onkraj lirike, U sjeni transcendencije, Modernost hrvatskog mlađeg pjesništva, O pjesnicima, Bog i hrvatska poezija 20. stoljeća.
Objavio je sljedeće knjige poezije: Nacrt anđela, Unatrag, Odsutnost ( bibliofilsko izdanje kolekcije Biškupić ), Jesenska gozba, Iluzije.
Priredio je i studijom popratio izbor iz poezije S.S. Kranjčevića, kao i knjigu poezije Vinke Jurice ( objavljenu u Maticu hrvatskoj Dubrovnik).
Priredio je sljedeće antologije: Quadrispatium hrvatskog mlađeg pjesništva ( posebno izdanje časopisa Dubrovnik), U sjeni transcendencije ( zajedno s B. Petračem, prvo i drugo izdanje), Duša duše hrvatske – marijanska lirika ( zajedno s B. Petračem).
Jedan je od službenih utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice i dugogodišnji politički tajnik te stranke. Izabran je za zastupnika u Hrvatskom saboru u tri mandata. Obnašao je dužnost predsjednika saborskog Odbora za zaštitu ljudskih prava, člana delegacije Sabora pri Vijeću Europe, predsjednika saborskog Odbora za vanjsku politiku. Bio je na dužnosti glasnogovornika Vlade RH. Imenovan je za veleposlanika na samom početku stvaranja hrvatske diplomatske mreže. Veleposlanik je u Australiji, Bugarskoj, Norveškoj, SAD-u, te Misiji RH pri UN-u u vrijeme kad je Hrvatska bila članica Vijeća sigurnosti UN-a. Predsjedavao je Vijećem sigurnosti tijekom prosinca 2008. godine.
Utemeljitelj je i pokretač hrvatskog ogranka Paneuropske Unije i Hrvatskog diplomatskog kluba.
Odlikovan je Redom Hrvatskog pletera, Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, te spomenicom Domovinske zahvalnosti. Dodijeljen mu je i počasni čin bojnika Hrvatske vojske.
Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog centra PEN-a, te Konstatinovskog reda Svetog Jurja.
Umirovljen 2010. godine. Od umirovljenja živi u Zagrebu privatnim životom.
Izbori iz djela
Memento
U Dubrovniku, u Rožatu
gdje se duša veže uz stoljeća
gdje se kamen opire povijesti,
nad velikom vodom, u zjenici sunca,
uz malu hrvatsku crkvicu,
ispod stanca kamena
spava moja majka Vinka.
Kao svaka druga majka.
S njom spava jedan svijet, jedno djetinjstvo,
neki davni ljudi,
rane i radosti koje nitko neće taknuti,
neke stare istine koje nitko neće ponoviti.
S njom spava jedno vrijeme
u kojem nitko ne stanuje.
I kad obiđem brijeg i kvrgave četinare
u Dubrovniku u Rožatu
uz malu hrvatsku crkvicu pokraj mora
i nadvijem se nad kamen
pod kojim spava moja majka Vinka,
kao svaka druga usnula majka,
ja ostavljam uvijek novi dio sebe
vremenu u kojem nitko ne stanuje.
Gdje je povijest jača od kamena,
gdje su stoljeća isklesana u duši.
Tako tiho opisujem kružnicu lutanja.
U Dubrovniku, u Rožatu….
Anđeli
Dogodi se nekad da se rune anđeli
poput latica zlata
iz vitrina, knjiga, starinskih portala, iz glazbe,
naprosto iz nečijih blagih očiju.
Onda ulaze u naš samotni prostor.
Letom crtaju katedralu duha.
A dogodi se nekad da mi preko anđela
postanemo zlato
u dugim vitrinama, knjigama, starinskim portalima,
u drugoj glazbi,
naprosto nečijim blagim očima.
Onda ulazeći u njihov samotni prostor
poklanjamo svoje katedrale.
Tako nas anđeli stapaju
u jedan zaljubljen svemir.
Pieta
Ženo koja oplakuješ suzama kćeri
i ridaš bolom majke,
iz Tvoje će tuge proklijati palma,
zazelenjeti maslina.
Eno, Tvoja sestra iz Magdale raščupava kose,
iz njena će jauka briznuti česma.
Ruke Šimuna kapaju smirnu i aloj.
Napušteni čovjek tako priprema počinak.
A rane pamte kao zumbuli
na tvom krilu, Marijo.
O blaga zemljo Izraelova prožeta milosrđem,
trneš vatre i svirku frule.
U tebi zvijezde strpljivo čekaju.
Samo dobrota ljudska osluškuje
Kako se nazire svanuće
u svakoj suzi, Marijo.
Kao što gurmen zlata zasja na dnu jezera.
SABLASTI
Molim te, tajanstveni mjeseče
zaštitniče slabih i ortače preljubnika,
pokrovitelju svih skrovišta,
utjeho ranjenih i pobjeglih
koji si bio svjedok čuđenja
mog praoca Adama,
sakrij me u svojim sjenama.
Ti koji si gledao rajsku nevinost,
ublažavo boje rata,
stišavao krikove patnika
i blijedim svjetlom pokrivao umiruće,
nađi mi utočište!
Maleno makar kao orahova ljuska.
Meni je dano da vidim sablasti.
Duboko ispod površine kao šaš u vodi.
Jedan potopljeni svijet
kao izvrnuta rukavica,
lubanje pod kožom, lica pod maskama.
Oči uskrsloga Lazara
koji još motri tamnu unutrašnjost.
Dano mi je da uđem u kuću
kojoj ne pripadam,
u obred koji ne poznajem,
gdje ću biti presječen
pogledima kao sabljama.
Moj Bože, strašan je tvoj svijet!
U njemu se uljez pretvara u lovinu,
a nedužnost u zločin.
Mjeseče prastari koji si brisao suze
mog praoca Adama
spusti mi vjeđe
da me ne vide sablasti.
SVLADAVANJE TAJNE
Pazi da ti se od fine mreže znanja ne zastre duša.
Ni svako padanje nema istu dubinu,
a kamoli da čovjek ostane jednako strpljiv
i rastvoren pred tajnom
kao što su rastvorene oči naše pred užasom i pred ljepotom.
Puni smo gorčine i zahvalnosti
što veličinom tajne mjerimo svoje siromaštvo,
no nitko nam valjda neće oduzeti nadu
da ćemo sklopiti oči blago i zadovoljno poput dječjeg sna, poput smrti pravednika jednom, kako je bilo pisano,
i kako su očevi naši vikali u lice zemlji.
Pazi da ti se od fine mreže znanja ne zastre duša
da tvoj led ne bi pomakao prastare ledenjake,
da se mrežom ne ulovi praznina.
Naša je sigurnost kao staklo pod stopalom
jednog jačeg bića.
A gotovo sve smo već probali:
pravili smo zlato, zaklinjali zvijezde, činili zločin,
klečali u ranama pred raspetim ranama,
klesali hram bijel i hladan, žrtvovali dušu
i opet umirali.
Kako su samo lijepe i blažene oči onoga koji vidi besmrtnost u tvom tijelu,
koji te u sebi dodiruje onakvog kakav si stvoren
u početku?
Kako su samo čiste ruke onoga koji odvaja
zlato od kamenja,
koji dušu vraća duši, svjetlo svjetlu i vodu vodi! Doba je jeseni, pusto i bez tuge.
Negdje u prošlosti ruméne se naranče, sunce,
rumeni se djetinjstvo,
sramežljivo kliče mlado ljudsko čuđenje.
Koliko je dobrote ostalo u našim vrtovima!
Koliko je povjerenja izgubljeno na našim putovima!
A tajna je i danas kao stijena,
samo smo mi naučili strepnju, umor i sumnju. Nikada nije bilo više vještine u našim djelima, nikada zemlja tako ukroćena kao slika ili pjesma, a nikada naši rastanci ne bijahu prazniji,
uzaludniji,
ni manje radosti bijaše u izgovorenoj riječi.
No nitko nam valjda neće oduzeti nadu
da ćemo jednom u srcu tajne
i sami tajna
sklopiti oči blago i zadovoljno.
Zato, pazi da ti se od fine mreže znanja ne zastre duša.