U 83. godini preminula je Andriana Škunca, hrvatska pjesnikinja i fotografkinja, članica Društva hrvatskih književnika (Bjelovar, 9. ožujka 1944).
Kako donosi Hrvatska enciklopedija, Škunca je studirala jugoslavistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Podrijetlom je iz Novalje na Pagu, gdje je provela djetinjstvo te kasnije i živjela pa je njezino pjesništvo trajno obilježeno insularnim iskustvom, slikama i motivima. U prvim zbirkama prevladava impresionistički doživljen paški pejzaž (Do neba bijelo, 1969.; Kratka sjena podneva, 1973). Od treće zbirke, Pomaci tišine (1981.), okreće se pjesmi u prozi, sljedećim se zbirkama uvrštava među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike (Korijen, zid, kutija, 1992.; Zeleni prah, 1994).
U pjesmama niže slike i ugođaje kojima lirski opisuje predmetni svijet što okružuje lirski subjekt, u potpunosti zaokupljen doživljajem otoka, pri čemu naizgled uski, otočki pjesnički vidokrug doseže svojevrsno izvanvremensko, arhetipsko, pa i mitsko i metafizičko vrijeme, tj. mikrokozmos iz okružja lirskoga subjekta poprima univerzalna značenja i postaje arhetip makrokozmosa. Pritom njezin pjesnički jezik često postaje performativan, odnosno proizvodi značenja iz samoga zvučanja umjesto iz konkretnih predmeta, čime se njezina poezija upisuje u glavni tok hrvatskoga pjesništva od S. Mihalića do J. Severa i A. Žagar.
Sa Z. Mrkonjićem i H. Pejakovićem uredila je antologiju hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja (1992). Ostale zbirke: Napuštena mjesta (1985.), Druga strana zrcala (1988.), Novaljski svjetlopis (1999.), Predivo sve užih dana (2002.), Vrijeme se zanjihalo (2015). Dobitnica je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2006.) i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2019).