Svedrović Stjepan

Nebeski igrači

 

U tim stvarima ne pomažu taština i novac;

s nebeskim primislima nikad nisi načistu.

Možda je Igrač zaigrao na kartu strpljenja;

iskušava potajice može li na tebe računati.

 

Tvoja te volja može uzdići u nebeske predjele.

Tamo ulične rasvjete ne narušavaju sjaj zvijezda.

Moglo bi se dogoditi te poželiš biti anđeo.

U tom bi slučaju zaboravio tko si zapravo.

 

U zapletu življenja razdiru te kušnje:

odbacuješ misli o rajskim prijevarama.

Tvoja te volja može vinuti u tuđe nevolje

gdje Igrač posustaje pod teretom.

 

S ljudskim mogućnostima nikad nisi načistu.

Mogao bi zaigrati pravilima otvorena srca;

u tom bi slučaju bio obredno uzvišen

u red nebeskih igrača.

Pjesnik

 

     Stjepanu, zvanom Svedro, moglo bi se dogoditi da uskoro dobije Nobelovu nagradu za poeziju. Za razliku od svih dosadašnjih uvaženih dobitnika, njemu bi valjalo nagradu dodijeliti „s dostavom u kuću“! Za njega u cijelosti vrijedi stara mudrost: „Vrstan je pjesnik jer piše lošu prozu.“ Zapravo, riječ je o ozbiljnoj stvari; Stoga bih se morao malo uozbiljiti i ispričati vam o njemu priču kako je postao pjesnik… I daj ti onda budi ozbiljan!

     Izašao je iz Save tjelesno pročišćen i duhovno obnovljen. Gol je prošetao pješačkim mostom do svojih novih skupocjenih kola. Obukao je elegantnu odjeću i obuću, primjerenu ravnateljskom položaju kojeg je obnašao tih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Podigao je sa zemlje letak vjerskog sadržaja brišući oči nakon što ga je pozorno pročitao. Htio je uskliknuti od radosti zbog zadnje pročitane riječi : „Opraštam!“ No, nije mogao. Shvatio je, užasnut, kako je nijem. Nije uspio izustiti ni riječ. Zapravo, nije znao ni tko je. Pogledao je na mutnu, uznemirenu vodu rijeke. Bio je uvjeren: ona je obredno isprala sve grijehe njegove duše i srca . Od bivšeg Svedreka nije ostalo gotovo ništa osim tijela! No, brzo se oporavio kad je spoznao svoju novu moć. Um mu je, začuđujuće razumljivo, prevodio „govore“ lišća, grana, lepeta golubinjih krila, cvrkuta vrabaca što su oko njega slavili život. Ushićen novim, iznenadnim darom uživao je svečanost  „velikog trenutka“, završetak obraćenja. Okoliš je slavio njegovo novo duhovno uzdignuće. Slutio je kako mu je preobrazbom dodijeljena viša, veličanstvena snaga. Novi život! Pomisao na tu mogućnost davala mu je neslućenu i neopisivu radost. Pa što ako mu je duša bila  trenutno prazna; barem je bila očišćena od nevaljala sadržaja? Popunit će se novim vrijednostima. Valjanim riječima. A srce? Ono je moglo puknuti od proživljenog uzbuđenja, posebice kad je na njega prislonio spomenuti letak sa slikom Krista. Osjećao se lagan, uznesen. Ostavio je automobil te se pješice  uputio u središte grada. Bilo je čarobno. Sve, baš sve, govorilo mu je na neki novi, duhovni način. Ipak, njegova duša, ona ljudska, bijaše nijema.

     Tek u blizini knjižare, u kojoj su ga poznavale prodavačice, sinula mu je neobična misao. Posegnuo je za olovkom od koje se rijetko odvajao. Bila je na svojemu mjestu, u sakou. No, papira nije imao. Duša mu je odjednom zatreperila od uzbuđenja i šaptala:

 „ Sumrak u sobi / gdje dan se linja/ niz plamičaka žućkastih/ sve slabije tinja // A drugi se plamen pali/ uz zatvorene vjeđe/ srce pleše / početak sluti// Sumrak u sobi/ sva svjetla pali/“

      Svedro je osjećao, radi se o nadnaravnoj, darovanoj misli. O novom uzletu njegove preporođene naravi. O planetarno važnoj stvari: zapisivanju pjesama! Po život je bilo važno, mislio je, sve zapisati točno. U mislima ponavljajući pjesmu, utrčao je u navedenu knjižaru. Od uzbuđenja je ponovno stekao moć govora – uskliknuo je: „Molim Vas, papir…molim vas…!!!“ Sve tri prodavačice istodobno su odgovorile:  „Oprostite, ali ovdje nemamo WC!!!“