DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Adam Rajzl
_180_276_s_c1.png "Adam Rajzl")
LOVCI
Pored zvonika u sredini sela, u sunčano jesensko toplo poslije podne stajalo je i pričalo nekoliko komšija. Iznenada se sa sjevera začulo gakanje, a zatim se na plavetnom nebu pojavilo veliko jato divljih gusaka.
„Mračinu vam, bit će jaka zima. Danima divlje guske sa sjevera odlaze na jug “, javio se Đuro Crveni.
U trenutku kad se pojavilo drugo jato iz gornjeg kraja sela dotrčao je Pišta Madar.
„Andra, spremi se, uzmi karabin i povedi pse! Eno, čopor divlji svinja vrši u mom kukuruzu. Požuri , sve će mi polomit! Zovi i Matu Grgina Mateka, on je mlađi od nas. Ako njemu izleti divljak neće više vršariti!“
Ubrzo su s puškama i psima žurili prema Debeloj šuni u čijoj je blizini bila Madarova njiva.
Prošli su pored kuće Andrinog rođaka i lovca Đuke Šumarevog
„Oćemo li zvat Đuku?“ zapitao je .
„Ni on nas ne zove kad s Perkovčanima lovi u Debeloj šumi“, odvratio je Pišta Madar.
Kukuruz na Madaroj njivi bio je polomljen, klipovi napola pojedeni ili otkinuti. Psi se iznenada uznemirili i odletjeli među slomljene stabljike. Lovci se još nisu ni rasporedili. Pred Matu Grginog iskoči vepar velikih kljova. On koji je imao oštro oko i mirnu ruku samo je stigao podignuti pušku, naciljati i opaliti. Divljak je pao.
Şvaka čast Mato!, čestitali su mu Iva, Pišta i Franjo Kovač.
Pišta je otišao po konje i kola. Do večeri u Madarovoj avliji vepar je bio oguljen. Meso su podijelili. Mato je veliki trofej pričvršćen na hrastovoj dasci objesio među druge ranije osvojene trofeje i rogovlje srndaća. O sigurnoj i mirnoj Matinoj ruci još se dugo pričalo. a Đuka Šumarev se sve više ljutio što ga nisi zvali.
„Ja sam te Đuka tjeo zvat, al se Madar nije složio“, opravdavao se Andra.
„Da si bio uporniji, on bi me sigurno zvao. Isti su ko i on!“, dobacio je. Njegova ljutnja danima se nije smanjivala. Sve češće je u lov odlazio s lovcima susjednih sela. Čak se ispisao iz društva, odbijao doći na godišnju skupštinu i čobanac od divljači.
Priče o veprovima izgubile se dolaskom jake zime što je stigla krajem studenog. Topli vjetar što je raznosio suhe stabljike zamijenio je sjeverac, donio snijeg, koji se sve više slagao. Do Svetog Nikole ledenice se s krovova izdužile i metar duge, a nanosi snijega uzrasli visoko do ograda.
Nova jata gusaka i dalje odlazila na jug.
Snjegovi prekrili kanale, polja i neisječenu, zaostalu kukuruzovinu. Zečevi u šljivicima mladim šljivama gule koru. Kočijaši ne istjeruju konje iz staja. Ne odlaze po kukuruzovinu, ne izvoze stajski gnoj na njive, ne odlaze po drva za ogrjev. Iz dana u dan, na oblačnom nebu čuju se nova jata divljih gusaka. Sa sjevera sele na jug. Premorene i izgladnjele, katkad slijeću na pašnjak ili na čistine pored šume. Traže zaboravljene, neubrane kukuruzne klipove. Lovci ih pokušavaju nadmudriti. Guske pak nadmudre njih. Čim im se približe, osjetivši opasnost, uzlijeću visoko i spuštaju se na drugim njivama, daleko na drugoj strani sela. Uzalud im slijede tragove u snijegu, provjeravaju otiske nogu ne bi li ih pronašli skrivene u stogovima kukuruzovine. I tada ih guske prevare. Iznenada uzlete i tako danima. Na kraju su se dosjetili. Upregnuli su konje u velike saonice, sjedili su ili čučali između drikova* pokušavajući im se približiti. Svrake,kao i uvijek javljale su ptičjem jatu u šumi i šikarama nailazak nepoznatih gostiju. Stoga su i divlje guske bile oprezne. Jedino su im se na saonicama mogli približiti, podići dvocijevke i naciljati. Od mirne ruke, a više od udaljenosti zavisilo je hoće li guske sve uspješno odletjeti.
Snijeg je tri dana zavijavao. Nitko ni od lovaca se nije pomicao. Kad je snijeg prestao Pišta Madar je na poziv Mate Kirijaša, gazeći visok snijeg, krenuo na Plave njive. Mata je vidio gdje je sletjelo jato divljih guska, Madar je odijelo prekrio bijelom plahtom i , šuljajući se, pognut od šikare do šikare, pokušavao približiti se velikom jatu. Uzalud. Prethodnica je počela uznemireno gakati, guske su prhnule i ubrzo cijelo je jato naletjelo iznad njega. Dvocijevku je podigao i opalio. U snijeg su pale dvije guske. Ostale su odletjele. Jednu je poklonio Mati Kirijašu, a drugu je donio kući. I on i Kirijaš kuhali su očišćene guske dan i noć. Meso im je i dalje tvrdo. „Ko zna Pišta, kolko su naše guske bile stare?“,
*drikovi, drvene stranice kola ili saonica(Op.a.)
pitao je Kirijaš. „To su, moj Mato, bake iz guščjeg jata“, nasmijao se.
Martin Tišljer bio je malo bolje sreće. Nekim je poslom išao u Trnavačko brdo. Pri povratku, na njivi zvanoj Prilog gdje je imao posijanu pšenicu, u snijegu je ugledao dvije promrzle guske. Uhvatio ih i ponio kući. Odlučio je od njih pripremiti lovački paprikaš na mađarski način ,uz puno paprike i crvenog luka. Julka je uz puno napora, a još više strpljenja, očistila perje. Martin je ipak bio dovoljno obazriv. "Divlja guska može biti starija i od tebe!"- upozorio ga lovac Mato Grgin.
Martin je stoga divlje guske stavio kuhati u dva lonca. U jednom je meso bilo kuhano za tri sata, omekšalo i vrlo ukusno. U drugom loncu meso je kuhao cijeli dan no i dalje je bilo tvrdo, žilavo i neukusno. Na kraju je odustao.
"Imo je Mato pravo! Ova je guska starija i od moje pokojne bake!"-nasmijao se.
Gust snijeg iza Božića dva je dana padao bez prestanka ali sjeverni vjetar je mirovao. Nije još bio uzludio i s krovova nosio zaleđen snijeg, razbacao ga i sagradio velike zapuhe, ponekad visoke čak do kućnih prozora.
Iz donjeg kraja sela od Joze Dugačkog iz Grobljanske ulice dolazio je Stipa Boban. Bio je dobro obučen, nosio je pršnjak da mu grije leđa, debeli kaput, visoke kožne čizme, a na glavi crnu šubaru. Na rukama su mu bile vunene ručno pletene rukavice.
Kad je prošao pored zvonika i stigao u gornji kraj sela, na drugoj je strani ugledao Đuku Šumarevog. Prišao je žutom poštanskom sandučiću na Mijatovoj kući. Nešto je ubacio i uputio se kući u gornji kraj sela.
Stipa je uočio da iz sandučića viri bijela koverta. Nije bila dobro ubačena. Prešao je na drugu stranu, skinuo vunenu rukavicu s ruke, iz sandučića povukao kovertu i pogledao. Iskrivljenim rukopisom bila je ispisana adresa: Policijska stanica Nevna. S druge strane nije bije bilo adrese pošiljatelja,
„Lisac jedan, opet šalje neku anonimku.!“, pomislio je i kovertu stavio u džep kaputa.
Kod kuće u toploj kuhinji pismo je zagrijao iznad peći. Kad je ljepilo omekšalo polako ga je otvorio i počeo čitati.
„Drugovi, otiđite Andri Mijinom! Sinoć je u Lipovačkoj šumi ubio jelena. Požurite dok meso nije sklonio ili napravio kobasice, a rogove negdi sakrio, “
„Vidi ti Andrinog zavidnog rođaka. Valda mu krivo što ga nije zvao u lov il na čekanje!“,, pomislio je.
List s tekstom stavio je u kovertu, ponovo zalijepio i vratio u sandučić prije nego što je stigao Božo Poštar. Odmah je požurio Andri i sve ispričao.
„Dobro da si mi Stipa reko. Zato i tebi dajem komad jelenskog buta. Samo čekaj da padne mrak.“
Dio mesa već je bio samljeo i napravio kobasice, a dio je u najlon vrećama zakopao u šljiviku i prekrio snijegom. Imao je sreću. Novi je snijeg prekrio sve tragove. Rogove je omotao i gurnuo duboko u kamaru slame.
Trećeg dana stigli su milicionari iz Nevne, dvojica u odorama s dugim puškama, a dvojica u civilu.
„Imate li nalog za pretres?“, pitao je Andra. Nije mu bilo pri put.
„Trebamo dva svjedoka, ljude u koje imaš povjerenja“, rekao je inspektor Mile.
Ponovo je pozvao Đuru Crvenog i Martina Tišljera. Milicionari su sve pretražili, osim tri zečje kože ništa nisu našli. Kad su otišli neobavljena posla Andra je komšije pozvao u pivnicu.
„Đuro i Martine, fala vam. Opet me neko ocinko. Al znam i ko je, doći će gica na kolica! Ima dana za megdana, budite sigurni da ću mu vratiti dug! Znam ja kako se to radi. Nemojte se čuditi kad nekome bude gorila kamara sa žitom u avliji prije dolaska vršalice. Uzmem hrastovu gljivu trud, kako je zovemo, krajem metnem pet šest kutija šibica i umotam u krpu. Odnesem u ponoć do kamare i ostavim. Gljiva tinja, tinja, a kad uvati šibice bukne vatra, a onda i suho žito. Ni vatrogasci iz tri sela neće je moć ugasit, još ako se proširi na štagalj mogla bi i kuća stradat“, prijetio je zagrijan vinom.
Desetak godina kasnije Đuki Šumarevom gorjela je kamara sa žitnim snopljem.
Đukina majka Ljuba, još snena, hodala je zelenom avlijom raspuštene kose, plakala i glasno klela: „Neka mu dragi Bog plati! Kad bude umiro, neka pati, neka se muči! Nek leži u krevetu! Podla kukavica!“
Među gasiteljima bio je i Andra Mijin. Još je, začuđeno, pitao komšije: „Ko bi to mogo napravit!?“
Vatrogasci su u spašavanju žitnog snoplja bili nemoćni, ali su vodom zalijevali štagalj koji je bio u blizini. Prije toga komšije su izvele preplašene konje i krave iz staje. Na sreću, ubrzo je pala jaka kiša i do jutra požar je ugašen.
„Osveta je kod brđana spora, al dostižna! Hrastova gljiva napravila je ono što je trebala“, šapnuo je Martin Tišljer kumu Đuri Crvenom, i nasmijao se.
„Mračinu ti, možda nije onaj na kojeg obojica mislimo. Možda je neko drugi?“
„Nikad se ne zna!“
Godinama kasnije Andra se teško razbolio. Gangrena mu razarala noge i širila se. Neki su porugljivo govorili da je rakija došla naplatiti svoje. Na samrti pozvao je Đuku Šumarevog i šapnuo: „Đuka ne mogu na onaj svit dok ti ne kažem da sam ti ja zapalio žito. Oprosti mi!“
„Opraštam Andra, al moram i ja od tebe tražit oprost. Više sam te puta prijavljivo miliciji zbog krivolova. I ti meni oprosti!“
Andra je jedva rekao: „Sve ti opraštam!“, i stisnuo mu ruku.
Četiri dana kasnije mrtvog su ga odvezli na groblje pored stare crkve Majke Božje Dragotinske.