DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Božica Brkan
Ulomak iz neobjavljenog romana "Generalov sin / Srbin a Hrvat".
Gosti iznebuha
Bilo je već kasno poslijepodne kad je Janja i ne htijući nervoznim, povišenim tonom nazvala sina da što prije brata odmah dovede dolje jer da mu je došla delegacija. Delegacija? King je njezin poziv baš tako, samo smirenije, prenio Zoranu, jer mobitelom pokušati nagovoriti majku da kaže tko je banuo, pa je upućivati da kaže da su u poslu i da navrate drugi put, da lijepo ljudima kaže što se nisu najavili, da što ne bi radije došli sutra, da…
Zoran je šutke problijedio pomislivši, u ovome trenutku, na njemu najgoru moguću delegaciju, svoje iz Beograda. Obeshrabrio se, nije smio toliko odugovlačiti s odlukom o Vili.
Požuriše braća nizbrdo onako kako su radili, King u prastaroj maskirki za prljave poslove, a Zoran u trenirci kupljenoj na akciji 0,99 u Goginu dućanu. Što će? Pa goste su najmanje očekivali. Kad ono, čim je stao na Janjin most, Zoran odahne: nisu njegovi. A, nasuprot njemu, Tomislav se spremi za borbu s delegacijom manjinaca: što će ti tu pod Janjinim orahom?
Janja kao Janja, već ih je u svome zelenom salonu posjela oko stola. Čak ga je i razvukla i prekrila najvećim stolnjakom što ga je u životu izvezla. Već je gostima i potočila specijalitete kuće i taman je iznosila najveću koju je imala u kući džezvu vruće kave i dva različita servisa šalica. S tanjurićima. Unaprijedila ih je od plastičnih šalica u kakve je točila običnim svojim gostima. Sve je uprizorila za fini salonski razgovor. Nedostajala su samo njih dvojica.
Braći nije bilo ni do kave.
King s nekima od pridošlih nije progovorio ni prije, a ni poslije rata; imali su i poprilično neraščišćenih računa a da se više i nisu sjećali kojih. Zoran je neke od prisutnih, starije od sebe, poznavao otprije rata, a neke iz rata kada su dolazili k njemu ishoditi kojekakve stvari za koje je bio mjerodavan ili su oni mislili da je mjerodavan. Začudio se vidjevši neke koje je prepoznao iz kolone bjegunaca, nemajući pojma ni gdje su otad, a još manje da su se vratili.
Pokušavao se sjetiti je li ikoga od njih vidio na općinskoj zabavi. Učinilo mu se da je negdje, možda na općinskoj zgradi, postrani, vidio njihovu zastavu, drukčije poslaganu trobojnicu, ali nije bio siguran. Kao da ne haju za vrućinu, svi su bili odjeveni kao po vrlo svečanu protokolu, uniformirani najčešće u tamno odijelo, bijelu košulju s kravatom, a jedina žena među njima nosila je ono što je Zora zvala malom crnom haljinom iako je sama, krupna kakva je bila, radije odijevala šaneliće, kostime šivane po mjeri, ideji slavne Coco i prema praktičnim krojevima iz ženskim žurnala. Da nisu bili u različitim dezenima, pomislio bi čovjek da ima samo jedan koji i ne skida. Zoran i King bili su posve u neskladu s gostima iznebuha: Kingu je bilo sve svejedno, a Zoran je osjećao smrad vlastita znoja i ustajale prašine i mislio je kako to sigurno dopire do njih i po vrućini lijepo uređenih i namirisanih.
King samo iznad stola, nikomu posebno, nazove dobar dan i zavali se na prvo slobodno mjesto, a Zoran, dvojeći što bi, krene obilaziti stol i pružati ruku od čovjeka do čovjeka te se upoznavati i s onima koje je napola poznavao i s rijetkima, uglavnom mlađima, koje nije poznavao. Vrlo skockanu plavušu nije još nikad vidio, bio je siguran, a predstaviše mu je dugom titulom kao nacionalnu zastupnicu za manjine ili takvo što. Podrijetlom je, rekoše, iz naših krajeva. Bila je i ona na općinskom slavlju kao izaslanica. Čija, nije znao, jer mu ni ime ništa nije govorilo niti ga je uočio protokolarno pročitanoga sa svečane bine. U posjetu rodbini, pa, eto, poželjela je da se prigodno pobliže upozna i sa Zoranom. Može biti od koristi i njemu i njoj, nipošto ne može štetiti. Nasmiješila mu se smijehom koji joj nije dosegnuo oči. Zbog hladnoće i kao namjerne distance izgledala je manje lijepom nego što je mogla biti. A ionako su, rekoše, i domaći planirali navratiti, ispričavaju se što su nenajavljeni i što ih je toliko. Domaći su šutjeli.
Zorana je dotaknula misao o tome je li i on njima ostario koliko su oni njemu i, još više, pokušao je dokučiti zbog čega su ti ljudi došli. Nezgodno mu je bilo odmah pitati kako su to baš danas i po što su navratili. Pogotovo jer su došli ravno k Janji. Nisu se ni zabunili, pa otišli do Vile. Pijuckali su šutke, polagano, bez ikakvih, a kamoli pravih pitanja, kao da imaju cijelo popodne pred sobom.
S pola misli u Vili, Zoranu nekako nije išlo ćaskanje, zapravo nije znao što bi tim ljudima rekao, a ni što bi ih pitao.
Pošuti, pričeka da Janja potoči kavu, posluži mlijeko i tučeno vrhnje, a nesicu vaniliju ženi po posebnoj želji, jer da se otkad je gore u Zagrebu odvikla piti tursku. Onda još jednom, za svaki slučaj i da rastegne vrijeme, Janja ponudi da mogu možda ipak sjesti u kući, može i klimu uključiti ili, ako žele, razgovarati što povjerljivo, možda da ona i njezin sin odu. Iako smo tu, dodala je odlučno, svi svoji. King se činio vrlo nezadovoljan majčinim intervencijama, ali je šutio.
– Zorane, ako misliš… – okrenula se. Zoran nije mislio.
– Kojim dobrom? Imamo, znate, gore mnogo posla, pa… – započne neočekivano King bez kompleksa i namjere da Zorana prepusti nenajavljenim gostima. S takvima je on bolje znao, svakako bolje od novoga brata.
Skupina ga samo obdari kratkim prijekornim pogledima iskosa.
– Zato smo se mi i ovako neobavezno sjatili, došli ovako. Nemamo koga pitati, nitko nama ništa ne govori, a pročulo se da čistiš Vilu – okrene se najstariji među njima Zoranu, pa, uz ispriku, doda kako misli da je bolje da ipak najprije predstavi desetero ljudi sa sobom, uglavnom sunarodnjaka, kako reče, lokalnih Srba i poput njega, Zorana, u vrijeme one države, nekadašnjih Jugoslavena, sve sada političkih uglednika, izabranih delegata, članova općinske i županijske skupštine te još nekih nepoznatih mu tijela, predstavnika stranaka i koalicije. Tek da zna s kime razgovara.
Zoran nije ni znao da postoje, a kamoli da bi, da se i trudio popamtio tolike udruge povratnika, udruge čuvanja tradicije, udruge sjećanja, udruge antifašista, udruge čuvara prirode, udruge ove, udruge one…
– A što se Vile tiče, moralo se. Kad-tad. Napokon je došla na red. Predugo je stajala ruševna – odvrati Zoran i zagleda se u ljude uokolo oko stola, od jednoga do drugoga.
– Moralo, moralo – grajali su kao da se to od njih očekuje kako ih je doticao pogledom.
– Govori se i da Vilu kaniš obnoviti. I da si dobio za to velike pare – nastavi, procijeni Zoran, najstariji u skupini.
– A probat ću. Uspijem li uopće dobiti i obnovu. Tek se pokušavamo dogovoriti.
– Da nisu pomislili da si od svega ovdje odustao? Mi smo sve to čuli ne iz Općine nego preko Beograda. Nama se nisi ni javio, pa smo došli da vidimo iz prve ruke kako stvari stoje i možemo li mi negdje nešto pomoći. Ako treba organizirati i radnu akciju! A ima nas i gore u Zagrebu – stigne preko puta stola mješavina prijekora i otvorene potpore.
– Čuli smo i da Vilu kaniš prodavati, i to Trutu odnosno Gazdinima, pa smo ti htjeli reći da prodati možeš, nemamo mi tu što, to je tvoje, ali da nipošto ne bi smio prodati njima! Moraš znati da su ti i takvi pograbili već sve što se moglo i dalo. Pa i što nije. Osobito naše. A na neki način mi Vilu držimo i svojom tradicijom, svojom poviješću – nastavljao je sve oštrije kao da Zoranu nešto zamjera, mlađi čovjek, prvi zdesna šefu delegacije.
– Kakva tradicija? Kuća kao kuća. Godinama je već sramota od koje su svi bježali – začudi se Zoran.
– Nemoj tako! Vila je dokaz naše žive povijesti. Ona je postala simbol naše, srpske sudbine na ovim prostorima! Zna se kakve smo svi mi povratnici muke ovdje prošli, pa, rekosmo, da vidimo možemo li tebi gdje olakšati. Kad si već toliko čekao, da ne ponavljaš naše muke i naše pogreške. Nisi zaslužio – dodao je netko dalje. Nije ni tu nedostajalo prijekora.
– Pa ne znam još. Stvarno ne znam što bih vam rekao. Zasad samo čistimo mine i smeće. Koliko dospijemo. Toliko je toga da ne možemo očistiti. Ne znam ni koliko će to trajati. Tek smo ušli u Vilu – objasni Zoran.
– A, jeste li? Ipak, znači! Dobro smo čuli. Brzi ste. I kakvo je stanje? – uskoči netko radoznalo.
– Pa ne znam što bih vam rekao. Stoji kako stoji ima i trideset godina… Vidjet ćemo što ćemo uspjeti s tim. Još razminiravaju, a dok posve ne očiste barem od mina... Nismo još ni ušli u sve prostorije, nismo ni sve prozore pootvarali. (…)
– General, velik čovjek, nama je uvijek pomagao. Nema tu nikoga među nama komu nije pomogao barem jedanput u životu, kad nam je bilo najteže. Nije pitao ni tko si ni što si. A ako nije nama, našima je starima priskočio, pa želimo uzvratiti za njegovu dobrotu. Znaš kako se kaže, dobro se dobrim vraća. Pošteno bi bilo. Kad se nismo odužili njemu, rekosmo, odužit ćemo se njegovoj djeci i unucima. A mnogi kažu, i njihovi i naši, da si i ti pomagao. Znamo mi da si ti spriječio da sruše branu i potope nas, i kad su htjeli njihovi i kad su htjeli naši. Ne govori se o tome, ali pamti se. Rat su i ovaj put mnogi dograbili kao vlastitu priliku, a krv nikako da se osuši – reče prvi Zoranu slijeva.