DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Dean Ganza
Ulomak iz neobjavljenog romana „Egal“.
Promatrao sam njihovu krhku boju poput slonove kosti blijedu, nedokučivu i razmišljao o prikladnome mramoru. Kad postaneš čuven ne možeš se opustiti. Uvijek te zovu uvaženi naručitelji. Novac postaje nevažan makar sesterciji imaju dobar zvuk kada se prospu po mramoru. Postati čuveni kipar. Možda sam baš to poželio jučer. A danas? Predomišljam se. Nije li prevelika cijena da bih postao poznat i priznat?
Leš ću imati samo jedan dan. Za to vrijeme trebam skicirati veličinu, posebnosti i crte lica. Sve se odvija u tajnosti. Kada bih znao zašto. Ali to nije moja briga, odabrali su me da šutim i učinim njima na volju. Dali su mi koliko god trebam za materijal i alat. Sutra ću ići u potragu za kamenom. Želim prozračan mramor. Načiniti sve tako da se u njegovoj blagoj tvrdoći može i duša naslutiti. To i njima odgovara. Imam slobodne ruke za troškove. Dobar je to osjećaj. Do sada sam radio biste bezličnih likova, ljudi koje nisam poznavao, svevremenskih Bogova i mnoga poprsja legata, tribuna i ducesa.
Istina, ni njega ne poznajem, ali slutim da ću ga ipak upoznati prije dovršenja. Lijep je. Čudnovato za leš pepeljastosive boje. Smiren je. Pronašao je što je tražio. U kojem položaju da ga načinim? Stojeći s pogledom u daljinu? Trebao bih više znati o njemu. Moram pričati s Danijem. Treba shvatiti da mi za rad treba puno više od samoga kamena.
- Kaline! Septije i Aurelije, pa čak i Lutecije Sexto mi je preporučio da si sposoban i dostojan načiniti kip ovoga čovjeka - rekao je polako i svečano Danije gledajući me pažljivo među oči kao što lovac gleda lovinu što će je netom kasnije ustrijeliti. Ipak, između prstiju vrtio je komadić tkanine svoje toge što je odavalo uznemirenost. Tako sam shvatio da nešto taji.
Bijaše izuzetno ponosna držanja čija je snažna i isturena vilica odavala snagu vojskovođe s kojim se nisi želio sukobiti. Ni u snu. Pravilan i malen nos nije odavao porijeklo neke znamenite obitelji, ali ponašanje i rječnik kojim se služio bili su dobro naučeni. Nazirao se potpis najboljih učitelja. Dok je razmišljao bez napora je govorio o sasvim drugim stvarima. A kada je završio razmišljanje, naglo je promijenio temu i prešao na suštinu onoga što želi. Izravno i jasno. Zato je bio opasan sugovornik i jedva sam dočekao njegov odlazak iz moje radionice.
Predao sam se poslu i razmišljanju o licu leša, uspoređujući ga s Danijevim licem.
Iznenada, pokuca netko. Sluga. Ništa ne reče. Možda je bez jezika. Pouzdan sluga. Samo mi je pružio svežnjeve papirusa i desetak knjiga. Nešto je bilo i na pergamentima. Zašto to moram čitati? Možda je Danije to htio. Ili netko tajnovit tko se ne želi otkriti. U inat Daniju koji mi nešto sakriva. Zašto? Koje mračne tajne su vezane za njega, za leš? Nije valjda ubojica baš Danije? Ili je bilo nehotice? Čini mi se da ga dobro poznaje. Nakon što sam cijeli dan mjerio proporcije tijela, uzeo gipsani odljevak lica i skicirao desetak mogućih položaja kipa, popričao sam s Libijem. Pažljivo me saslušao a potom izišao. Sudjelovao je u pripremi novog igrokaza što se pripremao mjesecima za Saturnalije.
Ostavši sam, na večer sam počeo čitati svitke koji su mi donešeni:
Niti najdrskiji zločin za Casus belli (povod ratu) nikada dok sam bio postavljen kao nadglednik radova ili dozapovjednik legije koja je osvajala novo područje nije bila njegov stvarni povod. Valjalo je namjestiti razlog. Bijaše to samo izgovor. I zato sam posumnjao da je smrt zapovjednika straže došla s naše strane, a ne slučajnom, zalutalom strijelom barbara koju su mi pokazali, neumrljanu s krvi i neoštećenu.
Cadendo victor abibis (pametniji popušta). To mi se činilo razumnim i jedinim razlogom kada sam popuštao pred navalom mnogih da donesu zakonike što će povećati siromaštvo pa time i nezadovoljstvo puka. Trebalo je namaknuti troškove države i ratova, preko leđa se naroda to oduvijek moglo. Narod ne pita jer nema koga upitati. Ne postoje imena u koja bi uprli prstom, sva pitanja se izgube putem u mnogim nejasnim riječima, uredbama bez odgovornosti, između legesa (zakona) senata bez srca i duše.
Ne znam kako se unutar svitaka našao i jedan papir s naoko nepoznatim imenima, svjedočanstvo rođenja. Možda nekoga tko je trebao zauvijek biti zatrt, ali papir nije na vrijeme uništen. Istrgnut je iz knjige:
Anno dni 474. Die 23 Xbris
Ego Jacobus Vocativo Parochus Sti Michaelis Archangeli de Grave baptizavi infantem natum die 13 eiusdem que fuit feria quarta ex Marcus Tizio Martialis ed ex Terania de ignotis parentis est nomen Joannes Deus. Patrini feuere Dona Salvia Maria fil qm Flavio Maximus, nob Laurentus Augustus Danije Panentus.
U prijevodu:
Godine gospodnje 474. na dan 23. decembra
Ja Jacobus zvani župnikom svetog Mihaela Arhanđela od Grave krstio sam dijete rođeno 13.-toga istog mjeseca od oca Marcusa Tizia Martialisa i majke Teranie nepoznatih roditelja i dao mu ime Ivanus Deus. Kumovi su bili gospa Salvia Maria kćer pokojnog Flavio Maximusa, plemeniti Laurentus Augustus Danije Panentus.
* * *
Anteros (Bog neuzvraćene ljubavi) me je prokleo. Osjećam se nadjačanim. Ne mogu protiv Bogova, nemoćan sam. Mogu samo prihvatiti. Jadno je shvatiti da baš ništa ne može promijeniti umiranje ljubavi. Nikakva moć, novac, dragocjenosti, slava pa čak niti mladost, mudrost ili ludost. U jednome trenutku osjetiš se izdanim. Sudbinom nadjačan. Kao da je sva ljepota Svijeta skinula crni plašt pokazavši svoje pravo, trulo tijelo. U tim trenucima možeš jedino pouzdanje dobiti u samome sebi. Kada bi barem šutnja mogla progovoriti. Terania je bila nepredvidljivija od svih vjetrova neba, od svih morskih oluja. Nije se moglo učiniti ništa bolje, trebam se tješiti. Jer svaki njezin trenutak ushićenja ubrzo bi se pretvorio u neki oblik krivnje ili okrivljavanja. Ipak, jedno od njezinih pisama iz doba kada mi je bila privržena poput nježnoga bršljana sa stotinu ruku, ostat će mi zauvijek u sjećanju. Možda je to najbolji dokaz koliko djevojačke riječi mogu biti smione i uzvišene da bi već u sljedećem trenutku potonule na dno najdubljega mora. Možda je u tome razlika između muškaraca i žena. Žene su sposobne već u drugome trenutku, zbog nekog razloga, pljunuti same sebi u usta i uništiti ono što su teškom mukom sagradile. Muškarci to ne mogu, takvu ludost nisu sposobni učiniti. Njezino pismo sam sačuvao, to je bilo jedino što sam poželio sačuvati:
...
Voljeti tvoje vrijeme u čijim se danima ostvarujem, jednako je najljepšem proživljenom snu. Dok polako punim praznu stranicu moja emocija dozrijeva, kao plod dugo priželjkivane ljubavi. Okružena sam malim znacima nesebične pažnje, lijepim riječima i mirisom ambre. Egzotikom misli i djela. Udišem svaki trenutak sreće i promatram ti lice, sjaj u gotovo dječačkim očima. Usrećuje me spoznaja dobivene prilike i odjednom postajem nedjeljivi dio tvoje sreće, svjesno zakoračivši u tebe.
...
Čitajući njegove sadržaje spoznajem vlastito ogledalo nadahnuća. Koliko je svaka riječ značajna jer u sebi nosi korijen ljubavi, istančanu misao koja će tek biti prenijeta na papir, sačuvana kao povijest naše sadašnjosti. Svaki pokušaj stvaranja nekog djela vrijedan je pažnje. Rečenice me vode u još neotkrivene svjetove i nerijetko kročim duboko u sebe. Spuštam se stepenicama na samo dno nedoumica, lošeg raspoloženja, svih potisnutih strahova, da bih se u sljedećem trenutku sigurno penjala sve do srca. Ne dozvoljavam tihoj sjeti da me prati, ne podajem se potištenosti jer sam svjesna kako je preostalog vremena sve manje. Čitajući neke njegove priče postajem djelićem istih. Putujem otkrivajući piščevu unutrašnjost, pronalazeći umjetničko srce i životnu mu radost.
Oduvijek sam tvrdila da ljudi koji pišu u sebi nose Svemir. Danas sam dio njegova Svemira, a biti dio Njega početak je djela kojem prilazim obnažena. Želim tijelo oprati od tuga, boli i razočaranja prije no što uđem u njegove misli. Prije no što razodjenem svoje emocije. Tada ću nas pisati zaljubljena u prirodu voljenog bića, spoznaju kako On ima sposobnost riječima pokrenuti svijet, snovima udahnuti besmrtnost.
Njegov pisani svijet je čudesan, a izvor s kojega pije nepresušan. Iz njega izvire život, miješaju se nježnost i grubost a sve što dotakne perom – pričom postaje. Hrani me. Ponekad se pita kako bih ga doživjela, proživjela kada kojim slučajem ne bi bio čovjek od pera? Posljednji romantičar zaljubljen u pisanu riječ. Boem tinte, vladar dugih kolona rečenica, krotitelj neukroćenog izričaja. Bi li tada jednako voljela njegove prste, jezik i poljupce s okusom slova? Razmišlja kako bih ga tada primila u sebe."
Riječi su samo riječi, pomislio sam. One nisu niti praskozorje djela. One su tek maleni znak. A mnoge riječi to zauvijek i ostanu, nikada ne ožive u djelima. Zato ostaju slatke, jedino to. Ali ponekad postanu i gorke. No s vremenom sve izblijedi. Možda jedino s dodirom istih očiju mogu opet izazvati ista, netaknuta sjećanja, iste i bistre suze. Dok drugim očima sve to malo znači.