DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Emilija Kovač
Mehanika pripadanja i ponešto povrh
Kad se oslonim o zid, sve postane lakše. Imam konačno neko težište u sebi i izvan sebe i, na neki način, pripadam. To je važno.
Ne opirem se, nema smisla: sasvim mirno dišem i nastojim naći mjesto za koje ću reći – ne diraj, moje. Dobro je punim glasom i s nešto drskosti izgovoriti imena svih koji se zateknu u doglednom prostoru i ne pustiti da presijeku dah. Viknuti ponekad, ako baš treba. Kad znam tko su i jasno im kažem da ih znam, sasvim su pitomi. Moji.
Postoje mjesta gdje se skutrim u sȇ, ozmijim, preživim. Dok misle da sam opasna, saberem se i mogu dalje. Ne traje to dugo, no i tih par sekundi sasvim je prihvatljivo. Dišem.
Nema u tome ništa posebno, samo da se postavi neki dobar udio mene, njih i sretnih okolnosti: bit će to sasvim dobra priča, za sjećanje.
Mašem, nekim riječima
Nekim riječima priznam da su bolje od mene. Govore o tome kako susjeda čeka da joj iznesem smeće, majka da se javim telefonom… uglavnom, ne propuste nijednu priliku da me podsjete na ponešto od onog do čega mi je stalo.
Na njih uvijek mogu računati: vrlo su uporne.
Mahnem im s prozora (one su moje ptice), popijem s njima koju kavu, pošaljem poruku da jesam i da ću, zaista… uskoro, odmah, već jesam.
Kad znam da postoje negdje u blizini i misle na me, prilično sam spokojna. Nije to dostatno za život, ali – od nečega treba početi.
Onim drugima kažem – žao mi je, vi ste moji vukovi.
Mnogo toga ne znam pouzdano, a ipak – kako god bilo, ne treba od njih strepiti. I tako opasno drskih namjera, bolje su od mene.
U svakom se trenutku usude stati preda me, jasno reći koliko su, na neki način, nužne mojoj priči i da ću, prije ili poslije, morati tražiti njihov pristanak, za sve. Dobro je čim prije početi.
I njima mašem, sasvim iskreno: to su moji vukovi ili bar moja velika strašila. Pazim da se dobro hrane, navuku rukavice i uzmu kišobran kad izlaze.
Nije do ljubavi ni do vremena između nas: tako se to jednostavno dogodi.
Ne dirajte, branit ću ih.
Sad, dok se sjećam
Mislim ponekad na jedno gotovo sasušeno drvo u Otavicama: premda se činilo kako je priča s njim z-avršila, ipak je i tog proljeća prolistalo. Želim vjerovati da je iznijelo čak i koji plod najesen.
Ili na čovjeka s dvije deve i jednim kljusetom kraj jurte negdje u Crvenoj pustinji, Uzbekistan. Taj je imao sreće: uz svoju stoku, to nešto krova nad glavom i vode izažete iz pijeska, sigurno će preživjeti.
Nema sumnje, i ono sjajno kamenje u Petri izdržat će pa ostati lijepo još stoljećima, da ne kažem – zauvijek.
I ja sam imala sreće: raspolažem s poprilično zanosnih slika koje me dobro drže. Onu s vilenjakom iz rukavca Rijeke, koji još čeka moj povratak, ni za što ne bih mijenjala. Sve dok me čeka, imam se kamo vratiti.
Sad ću ja, samo da ozdravim.
O kome se tu zapravo radi
Dopustim ponekad svojim lasicama da priđu sasvim blizu. Ništa ozbiljno i trajno, tek da ne zaboravimo imena jedne drugima. Razmišljam i o mravima, no još nisam odlučila. Poslije njih javit će se lavovi, ptice, pauci... a negdje ipak treba stati. Malo je tijesno kad su tako blizu i tek ih krajnja obzirnost može izmiriti jedne s drugima, i sa mnom.
Zasad – samo ću lasice, slaba sam na njih.
Pitam kakva im se činim ovako na dodir, licem u lice, a one sliježu ramenima: ne znaju o kome se tu zapravo radi, nitko me takvu nije sreo.
Nisam ni ja, zato i pitam.
Mnogo mi znači što poštuju moju suzdržanost, premda se, čim uzmognu, otaru o me kakvom pipaljkom, vriježom ili izdankom: ne znaju biti sretne kad su same. Ja znam, u tome je velika razlika između nas.
U nekim trenucima stjeraju me uza zid pa kažem jednostavno – to nisam ja, ni slučajno.
Ponekad prihvate, ponekad ne. Sa mnom je isto tako.
Dovoljno sam prisebna da stvari, kad postanu opasne, vratim mirnoj neizvjesnosti. U njoj možemo trajati dugo i nepomično, svatko sam za se, jedni za druge, jedni s drugima... ili ne, kako kad. Stisnuta u okrhak prostora što ga držim među prstima, dišem na ušne resice i malo između kapaka – koliko treba da se preživi. Moja je nenadoknadiva prednost što mogu reći dosta. Još kad me zagrli mali kućni strah pa imam nekog svog da me štipne za uho s ti moja, dobro je.
Tako da i ostane.
Konačno, ne radi se tu o meni, ni blizu.
O sjeni
Kad je naslonim na zid i nagnem se malo unatrag, moja sjena i ja sasvim smo sukladne jedna drugoj: mogu njome, s njome obrubiti sebe tako da je sasvim jasno dokle sam.
Onda se odmaknem koji korak. Ona se izduži, iskrivi, raskrošnja, izvije iz korijena (gdje je dodirujem) – kako kad.
Kad joj okrenem leđa, plaši me, topće nogama, šušti, psiče i sve to sasvim ozbiljno.
Dobro da ne traje dugo.
To je uvijek nešto izvan nas, između nas.
Što god da se dogodi, neka joj malo mahnitanja: to je moja sjena i znam kako je s njom. Što ne znam, oprostim. Što ne oprostim, bacim psima. Kroz prozor. Spalim, zanemarim… skrijem pod jastuk. U ormar…
Sjene su nježna bića pa treba biti strpljiv i domišljat u načinima. Uglavnom, uvijek nađem nešto da ostanu, barem jedna od njih.
O strahu
Kad dođe, smanjim se koliko mogu: postanem patuljčica, palčica, suha šljiva, zrno graška, prosa, maka: možda me ne zamijeti pa ode. Ponekad zaista ode. Ako ne ode, borim se. Lukav kakav jest, otprve shvati moje namjere tako da stalno smišljam nove načine.
Ne pomaže ponašam li se da ga nema: on bezuvjetno računa sa mnom.
Kad ga zatvorim u kakvu tamnu prostoriju, naraste još strašniji. Pokušala sam s podrumom, tavanom, smočnicom, loncima, s vrećama, kutijama, gurala ispod kreveta, u bačvu, pod krovne grede… uglavnom – svaki je prostor upotrebljiv i dobrodošao, no ništa ne izlazi na dobro. Izlazi on, uvijek jači, jedriji, junačniji, kršniji, strašniji: nema nego stati preda nj, narasti, reći – dobro, gdje si dosad, ja čekam!
Ponekad pobijedim ja, ponekad on. Drugi put isto tako.
I on se boji mene, bar ponekad. To je sasvim dobro. Da se ne boji, bio bi vuk, a ne strah i bojala bih se još više.
Računam na njegovu predvidljivost. Premda raspolaže s mnogo načina, drži se onih uhodanih: prilazi s leđa, prosrhne me dodirom duž kičme, naroguši se, gricne ispod koljena, naježuri, smanji, izbezumi, proštipka, zaljulja tlo pod nogama, zaledi, zapali, skameni, zagluši, zatiša, zaruži, zatopće nogama u mraku, napući usne i kaže bu!
Ponekad i ja kažem bu odvažno, bez trunke straha, pa ode… na tren. To je taj kojem, za koji valja, treba, mora se…i sve to.
O dolasku
Kad dođu pastiri i kraljevi, pitaju – jesam li ja ta daleka šuma u kojoj se križaju jeleni, lunje i maglice. Kažem da, ali dođite sutra. Ponekad nisam sigurna, što god da žele.
Ovaj put ne radi se o zvijezdi među nama (to smo već probali i nije ispalo kako treba). Rekla bih da samo prolaze i tek tako pitaju za me. To je sasvim u redu, premda – pomalo uznemiruje: nisu oni velikodušni.
Zasad se ne bojim da će ostati: imaju svoja stada i svoje izvore – najbolje da im se vrate.
Ako ustraju ostati, izbit ću im zube, skočiti za vrat kao lasica pa iz svega glasa vikati (tih par riječi kojima vjerujem)… čim prije (do sutra svakako) roditi vučiće da mi budu braća i sinovi, da trče za me kao vojska, kad zatrebam.
Ozbiljno razmišljam o još pokojem stablu: svakako bi dobro došlo kao sklonište i mjesto za izvide, no u mojoj šumi nema dovoljno mjesta. Postajem manjina.
Razmišljam da se raselim, i ja da dođem nekome: kao pastir, kraljica, kao ja… kako me (ako me) tko zatreba – pitat ću.
O kiši
S kišom, svaki put kad se dogodi, treba računati sasvim ozbiljno. To što dolazi kap po kap, ne čini je nimalo banalnom. U svakom vidu uspijeva opstati drska i hirovita ne gubeći ništa od svoje ljepote.
S nešto njene gipkosti mogla bih otopiti glinenost zglobova i riječi koje me slijede... inače nikad neću narasti dovoljno odvažna, žustra i protočna da se sunovratim vremenu niz brid – najprije do podnožja, tu ponrijeti sasvim bez straha, u svakoj kapi svoja i potpuna, pa onda istom snagom dalje. Strastveno želim svoj dio sebe i svoj dio nje. Koja će prva?
O zmajevima, mojim
U mojoj priči žive zmajevi. To što sam dobila najbolje, nije do mene nego do priče: ni u čijoj vrijeme nije okruglo i zaigrano kao u mojoj. Samo su takvi, najbolji, dovoljno dobri da s njim izađu na kraj i samo u njem mogu dokraja razviti svoju posebnost. Zato su mene odabrali.
Ta naročita okruglost vremena u kakvoj postojim zahtijeva domišljatosti i snage da se stvari održe na okupu, bar u nekom obliku prisutnosti. Treba se tu znati dobro sjećati niza sitnica, svake na pravom mjestu i na sasvim osebujan način. Sa zmajevima kakve imam, nijedna mi sjećalica nije ravna, niti će biti.
Ponekad zadrže se dugo negdje na putu pa pomislim kako se neće ni vratiti. Dok ih nema, život obilno traje na sve strane, kako već zna, može ili kako mu se prohtije.
Ni to nije do mene: takav je, svojeglav i sav od trajanja. Moj je samo zato što dobro pamtim.
Kad je sve započelo, ja sam bila stablo pod prozorom kuće koje se ne sjećaš; kad se zmajevi vrate, niti ću ja biti stablo, niti će oni biti zmajevi, a ipak – mogu računati na me.
O tebi ne mogu reći ništa – nije te bilo dovoljno, ni blizu…