DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Enerika Bijač
Ciklus pjesama iz neobjavljene zbirke.
Ako poezija može
Ako poezija može,
o, da li može – o, kad bi mogla
poezija snagom svoje iskonske riječi
čiste, umne duboke - gole
kao što je novorođenče
od majke rođeno
čisto u svijet došlo iz ljubavi – o,
kad bi poezija mogla – o,
može li poezija
svojom riječju od Početka, koja
bijaše u početku, može li
u ovom vremenu
zaljuljati misao svijeta iz ljubavi čiste
iz svojih dubina iz duša širina
u moćno sutra, u jutra – vedra u krug?
Može li ta krhka riječ, izdići se,
produžiti, osnažiti -
tijesno je -
produbiti život – o može li
u svečanost postojanja, zahvalnost,
u dijalog i bratski zagrljaj?
U: Mir s tobom! - ma gdje da jesi!
Pa neka se smire
nebesa i zemlja – nada sve ljudi.
O, ako poezija može, o može li
poezija?
Oslonjena
Ne bih zbrajala,
ni oduzimala
ne bih. Ako zbrajam – dodajem,
oduzimam li, umanjujem
priču zagledanu u
hod pod (vlastitim) nogama
pun je brod, oblak pun kiše u predvečerje,
u stablo iz zemlje što raste
u nebu mu - krošnja
razgranata pjeva u daljine.
Pobratimstvo lica - bratstvo
ljudi u iščekivanju
ne na nebu, nego na zemlji u ovaj
uzavreli svijet.
O stablo oslonjena -
raste svjetlo što me vodi
idem, raste krošnja koja plodi
idem, stablo od Početka
godove svoje množi u krošnji,
dok ja oslonjena slušam,
ispitujem godove,
i sebe, i svijet naš
uzavreli
i taj oblak pun kiše
u predvečerje - na zemlji.
Dozovi
Između grana masline
ritam bila čujem – isparava sunce.
u tu azurnu širinu,
iz sveopće zemaljske buke,
huke
vijesti javljaju: mnogo je
poginulih u sukobu…
Sunce isparava -
vlastitom snagom uzdiže se
u krila, u susrete
u dobru, u izmirenje što nema
alternativu opstanku -
što nuka razum i srce:
stop oružju, stop mržnji,
sili i bahatosti! Bezćutnosti!
Ispraznosti!
Sunce isparava, podiže se
prilika koju nudi, jer zna:
ovaj svijet nije stvoren
da bude had!
A zemlja se trese, od nečije pohote
tone, silovana raspada se.
Maslino sveta, kamo je
plodnost
tvoga daha?
Neka zabridi
Jer je sve to stalo
u mene pa sad odjekuje
pljuskom bez mogućnosti
da ispere, prestane,
promijeni nešto
što bi moglo biti ključno jer
ključno je samo ovo vrijeme što
ključa, para što se puši vrela
od tla odiže se – dok ljudi
gutaju obećanja
u krug. Ipak,
i opet
okrećem list
po list ispisujem nadu
neka odjekuje - ako poezija može,
na morskom valu
neka ju nosi -
neka nadu nosi da hridi prkosi,
neka zabridi - u krug protrese,
potrese
pljuskom mogućnosti
za tebe, za njega, za cijeli svijet
što se grči, što se muči
dok svoje vrijeme trči u krug
ovo vrijeme što ključa -
puno tjeskobe.
Maslini
Kad bura
u krošnju ti grane, lišće
posrebri, korijenje zanjiše –
ja stanem: slušam glase
što silaze - što uzlaze
iz zemlje dubine, iz vremena
nutrine, onda čekam
smiraj
na moje ruke da ka'ne
ta sveta kap ulja koja nas hrani,
dobrotom svojom što nas
brani - i u ove mrgodne dane
što umije rađati suncem
koje grije sa škrte zemlje
i kamena bogata.
Kad bura zatrese
u ovom hladnom, onijemjelom
vremenu - u tebi draga moja
svevišnji mir
sa neba na zemlju silazi. U kapi
ulja sa tvoga stabla,
u venama korijenja tvoga
zlati se vrijeme Početka,
grli nas vrijeme
djetinjstva Svijeta.