DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Franjo Džakula
DJECA BOŽJA
Na početku svi budu djeca Božja.
Poslije prvog plača,
nikada više nećemo biti isti.
A onda počinje oduzimanje,
svega što smo donijeli polako i temeljito.
To vrijedi za vječito gladne,
i one nedodirljive.
Nedodirljivi okreću glave od gladnih,
i mijenjaju prema potrebi
kosu, krv i kosti.
Ipak, gubitci se slažu na gubitke
kao što vješt zidar slaže opeke.
Vrijeme nas pretvara u šupljikavost,
i pamćenje se gubi.
Ne treba se brinuti,
jer oni obilježeni stigmom siromaštva,
nikada neće vidjeti pruženu ruku.
Mecene vole sebe,
i ponekad pošalju manu onima
ispod paralele.
Načela koja bi mogla pomoći,
čuju se za vrijeme bogoslužja,
i sve se već tamo zaboravi.
Samo sveci vide da sve ipak završava
u provaliji,
i da će i neljubljene na zemlji,
zemlja primiti.
Do tada,
siromašni se hrane siromaštvom,
a ostali bolesnim gomilanjem,
onoga što im nikada neće trebati.
Kao što kornjaši uobličuju od balege,
kugle na prašnim putovima.
Smisao pogrešaka ne da se objasniti,
ali čovjek tako nestaje.
Ni oni nerođeni ne znaju,
da će samo na početku
biti djeca Božja.
MJEŠALICA
Na ploči pored ulaza pisalo je:
Škola miksanog pisanja.
Tu se kažu može uvečer naučiti
kako postati piscem.
Monokl čovjek potrošenih očiju,
raširi po stolu gomilu tuđih riječi i misli.
Donesene s polica mnoge koje su i prije služile.
Ubaci ih vješto s oba dlana u mješalicu,
koju danas zovu MIKSER.
I sve se zavrti suludom brzinom,
a motritelji kolutaju očima.
I gle, otvara poklopac.
I kao što vješt čovjek iz šešira pušta
bijelog goluba,
izleže se na čuđenje nazočnih novo djelo.
Ušiveno čvrsto, pođe po svijetu
da se predstavi.
Ovaj čin odavno zovu promocijom.
Tapšaju učenika po ramenima.
A uspješnica polazi čak na pozornice
svijeta.
Prevedena i ovjerena pečatom.
Tko može reći da takav đak,
nije miljenik Bogova.
BROJALICA
Jer ako ne umru zrake.
Neće proklijat čovjek.
I neće se pomaći.
Zelena vlat iz zemlje.
Zrake moraju biti hitre.
Vrijeme je uvijek ozbiljno.
Kroz sunčanu prašinu.
Nije ni njima lako.
Proklijale na suncu.
Donose sveti bljesak.
U krila godišnjih šara.
Poslane umiru za život.
Šibane pozlaćuju put.
Moraju disat bez zraka.
I ne misliti na glad.
Da bi stvorile tebe.
Jer ako ne prokliju one.
Sjeme će pojest tame.
I neće klijati život.
Ako se nekad ohlade.
SLIJEPAC
Ja sam slijep,
omaštan maštom.
I ne vidim ono što vide drugi.
Majstori plivači
u neverama života.
Ja nisam sebičan što šapće šapat.
Zatvoren u kutiju,
koja je samo izvana šarena.
Prisiljen da u njoj tražim
ono malo prostora i radosti.
Točnije,
da spašavam sam sebe,
od samoga sebe.
Istina i drugi pored mene spašavaju,
grade i razaraju,
s drugima i preko drugih.
Nevješt!
Prepustio sam drugima skoro sve,
što mi je bilo obećano.
Ali i žalost gubitka,
na koji nitko nije mislio na početku.
Doveden gol u svijet,
ja strpljivo svlačim svoju kožu,
zapisujući ponešto.
Što će otići s maglom mašte.
Trajem,
jer nam se putovi razilaze.
OTIMANJE BARUGE
Svako bi dijete trebalo imati barugu.
Dolaziti svaki dan,
i vraćati se ponekad kući prljavo, s ispucalom kožom od vjetra. Da osjeti miris onoga od čega smo.
I gleda kako trepere bijela krila leptira,i pokoji gospodin Lastin rep. U dane ožujka kada amo navali voda iz istopljene bjeline snijega kroz jasenovo korijenje i napuni zdravljem barugu.
U njoj nastaje život koji vrije i obnavlja se u nezamislivim oblicima. Živa škola kako život nastaje i nestaje. Sjećati se djedova i bacnjeva. Bucanja,i hrvanja. I svirala u granama nedalekih vrba.
Ali kada počne gorjeti ljeto,bistra voda postane kaljužastom.
Tada pristižu kukci u rojevima na objed. One ribe u punoj snazi,još se bore i ne misle na svoju mlađ. Za goli dah i udah.
Mlađ narasla u mlade ženke i mužjake, bacaka se sparuje i uzalud bori.
Dolje leže nevidljivi starci skoro bez ljusaka, u svojoj kiseloj mudrosti, i sa zadnjim zjevom prestaju biti.
Sada više nema moje baruge kraj koje sam odrastao.
Zasuli je ne dajući djeci da ponekad dođu zamazana.
Djeca gledaju šarene slike crtanih filmova i čekaju da se spusti večer.
ZNAKOVITO
Čovjek bi trebao dobro razmisliti,
prije nego što se odmetne.
Da otuda pravi crvene cvjetove
na leđima bližnjih.
Danima prije toga prestali su pjevati
pijetlovi.
I to je bilo ovdje uvijek znakovito.
Tada sam ipak vidio,
da nema takvog života,
koji bi prihvatio odmetnuti čovjek.
Tu se uvijek radi o ljubavi
i neljubavi.
I uvijek iste trube što ga potiču iz daleka,
na kraju utihnu.
A ova je zemlja uvije bila mirna crnica,
sa nešto pepeljastog grebena.
U njoj nikada nije živjelo
gorko voće.
Koje je trebalo iskrčiti i spaliti.
I počele su padati vatre s neba,
dugo i uporno.
Što se to dogodilo da se čovjek odmetne,
i iz sigurne daljine
pravi crvene cvjetove,
na leđima svojih bližnjih.
A pokaže se uvijek na kraju,
da sigurne daljine nema.