DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Hrvoje Kovačević
Zlato mamino
Princezica ih je gledala svojim velikim, anđeosko plavim okicama, a Jozi i Renati trebalo je neko vrijeme da u svojim mamurnim glavama procesuiraju to što su upravo čuli. Zapravo, Renati je trebalo neko vrijeme. Jozo bi se zacijelo mučio do podneva s odgonetavanjem smisla riječi njihove mile kćerkice koja je stajala pokraj bračnog kreveta sa školskim ruksakom na leđima dok su oni tek probuđeni zbunjeno zurili u nju. A rekla im je da nekoga od njih dvoje njena učiteljica očekuje u terminu predviđenom za individualne razgovore s roditeljima. I da im je još u četvrtak učiteljica oboma poslala elektronsku poruku, ali nijedno od njih dvoje nije odgovorilo. I da joj je učiteljica upravo poslala SMS da podsjeti roditelje.
- Reci mi, zlato mamino, ti si nešto… zabrljala… kada nas tvoja učiteljica zove? – upitala je Renata.
- Mislim da jesam – klimnula je princezica zabrinuto je gledajući.
- Mhm... A reci mi… što si zabrljala?
- To ne znam – Maja je odlučno odmahnula glavicom tako da su joj zlaćane pletenice zavijorile.
- Ništa ti ne brini. Tata ili ja ćemo doći. Daj me samo podsjeti… ti individualni razgovori… Koji su ono sat?
- Drugi.
- Isuse Bože! – nije se uspjela suzdržati Renata. – Dobro. Odi ti sada lijepo u školu i ništa ne brini. Sve će biti dobro.
Nakon što je princezica izašla iz sobe, oboje su neko vrijeme zurili u strop. Renati je pomalo počelo svitati što se događa. Tanja joj se odlučila osvetiti. Njih su dvije skupa upisale Učiteljsku akademiju. Nisu baš dugo studirale skupa, Tanja je diplomirala u roku, dok je Renata imala druge prioritete. Obje su se vratile u Grad. Tanja se zaposlila u školi i udala za Gagu, ljubav iz srednje škole. Renata se pak još tijekom studentskih dana udala za Jozu kojemu je pomogla da postane gradonačelnik, a on je nju postavio na mjesto ravnateljice Doma za stare i nemoćne u kojemu je Gaga bio medicinski brat. Bilo je više nego očito da je Renata štrebericu u konačnici prešišala.
Još dok je studirala Renata je rodila Luku, Bornu dvije godine kasnije. Naravno, razmazili su ih. Da im otac nije bio gradonačelnik, obojicu bi već odavno izbacili iz gimnazije. Odnosno ne bi. Da im otac nije bio gradonačelnik, gimnaziju ne bi ni upisali. Maja se pojavila puno kasnije, neplanirano. Iako tek u drugom razredu osnovne škole, već je bilo kristalno jasno da je bila posve drugačija od braće. Renata je bila sigurna da će njeno zlato diplomirati medicinu bez ičije pomoći. I sada ih Tanja, njena učiteljica, zove na individualni razgovor. Osveta, nema što drugo biti.
Samo, što je Tanja točno smislila? Maja jednostavno nije bila sposobna za bilo kakvu nepodopštinu. Renata je uz sinove doktorirala znanost kršenja školske discipline i svejedno joj baš ništa nije padalo na pamet. Čak se i ne sjeća da su je njihove učiteljice zvale na individualne razgovore već u drugom razredu osnovne škole, ma koliko oni talentirani bili.
Tanjin je plan mogao biti sasvim banalan, razmišljala je Renata. Svi su u Gradu znali da ona i Jozo vole zaružiti i da se zahvaljujući privilegijama visokih pozicija ne pojavljuju na poslu prije deset-jedanaest sati, pogotovo ponedjeljkom. Zato si je drugi sat ponedjeljkom oslobodila za individualne razgovore. I zato ih je pozvala. Da im pokaže da i ona ima nekakvu moć. Kada joj se već posrećilo da njihova princezica upadne baš u njen razred.
- Ha ništa, idem ja vidjeti što koza hoće – uzdahnuo je Jozo počevši primicati svoju tjelesinu do ruba kreveta.
- Ne! Idem ja!
- Sigurna si? – gradonačelnik je teško prikrivao olakšanje zbog takve njene odluke.
- Posve sigurna.
Samo bi joj još to trebalo! Da se Tanja i Jozo nađu u praznoj učionici. Istina, Jozo se proteklih godina pomalo zapustio, za razliku od Gage, no on je ipak gradonačelnik. Kakav je – takav je, mora ga čuvati.
Snagom volje Renata je izbacila mamurluk iz glave, iskočila iz kreveta najenergičnije što je mogla i ušla u kupaonicu. Golemo zrcalo iza dvostrukih umivaonika šapnulo joj je da se i ona pomalo zapustila proteklih godina, no to nije bilo ništa što pravilno odabrana šminka u vještim rukama ne bi mogla riješiti. Bacila se ne posao.
Zatim je nakon stručne analize sadržaja ormara odabrala plavu haljinu sa širokim pojasom, prije nego ju je obukla uvukla se u najmanji bodi kojega je imala, a poslije je obula cipele s najvišom petom. I koje su uz to bile plave, gotovo u nijansi haljine. Prije nego što je obukla bundu, još je jednom konzultirala zrcalo. Bila je zadovoljna. Tanja će uz nju izgledati kao mišica.
Ulicama se valjao najdepresivniji dio godine – druga polovica siječnja bez snijega, ali s puno kiše. Renata je uskočila u moćni terenac i pojurila prema školi ne vodeći računa o sitnicama kao što su lokve i prolaznici. Parkirala je točno pred ulazom, zabrana se nije odnosila na gradonačelnikovu ženu. Ušavši u školu, prošla je pokraj dežurnog učenika i ne pokušavajući shvatiti što on to traži od nje. Valjda je mislio da bi mu ona trebala reći ime i prezime te razlog ulaska. Balavac mali!
Tanju je zatekla tamo gdje bi i trebala biti – u razredu je čekala roditelje koji dolaze na individualne razgovore, dobrovoljno ili po direktivi. Kada je Renata ušla, sjedila je za svojim stolom i radila nešto na prijenosnom računalu. Bila je odjevena u sive hlače i sivu majicu, cipele su joj bile udobne, s niskim petama. Mišica, kao što je i očekivala.
- O, Renči, stigla si – nasmiješila se Tanja, ali nije ustala, nego je spremala ono na čemu je do tada radila.
Renata je gledala gdje će sjesti. To je bio problem, smjesta je shvatila. Samo je učiteljičin stolac bio normalnih dimenzija. Svi su ostali bili namijenjeni maloj djeci. Onako utegnuta vjerojatno se ne bi ni uspjela smjestiti na neki od njih. Stoga je sjela na stol preko puta Tanje nadajući se da može podnijeti njenu težinu i pitala najautoritativnijim glasom koji je uspjela proizvesti:
- Zašto si me zvala?
Tanju je ton iznenadio. Pogledala ju je, a onda iz fascikla izvukla list papira i pružila joj. Trebala sam ponijeti naočale, shvatila je Renata škiljeći na rukom ispisani tekst. Na sreću, njena mila kćerkica imala je lijep, uredan rukopis, slova su bila krupna i čitka.
- Što je ovo?
- Domaća zadaća – objasnila je učiteljica. – Tema je bila doček Nove godine. Obrati pozornost na posljednji pasus na prvoj stranici.
„Nama djeci bilo je baš lijepo“ napisalo je mamino zlato. „Svašta smo se igrali i imali smo svašta za jesti. Bilo je torte, pet vrsta kolača, čokolade, bombona i svakakvih sokova. Našim jadnim roditeljima nije bilo tako lijepo. Oni su samo sjedili za stolom i svi pušili jednu cigaretu. A i ta je cigareta bila neka jadna. Bila je velika, nije bila iz kutije i čudno je mirisala.“
Renata je podigla pogled sa sastavka i zapanjeno se zagledala u Tanju. Osjetila je da se počinje znojiti unatoč tome što je skinula bundu prije, nego što se smjestila na stolu.
- Nemoj više pušiti travu pred Majom – naredila joj je učiteljica strogo je gledajući u oči.
- Neću. Nikad više. Obećavam – čula je Renata sebe kako govori.