DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Ivan Klarić
Pet pjesama
RIBARSKA KUĆA
Sunce je potonulo u noć. Stojim na oštrim stijenama i stišćem hladni obzor među prstima. Prilazim vratima ribarske kuće. Mreže rastu iz mraka, potapaju me. Sad sam gotovo siguran da sam mrtav i gledam na sebe iz perspektive valova.
Nad kućom se nadvio bor. Atlas zvijezda, nekoliko radosti, i isto toliko tuga. Sjedam za stol, tapšem starca po ramenima. Ramena su mu tako koščata i uska. Smrt je minijatura, izgovaram instinktivno.
Strma staza vodi do mora. Pred kućom se suši gajeta, sad riblji kostur. Olujna fauna smrekovine, katakombe smrekovine, apstraktna tama, evanđelje smrekovine, potonule oči smrekovine, latinsko jedro, mač, bazilika smrekovine.
Iznad posivjelih mreža netko stalno šalje signale kroz kondenzirani zrak. To je starac koji je nekad živio ovdje u kući, davno, prije rata. Nije izbjegao sudbini. Sad iz mene izbijaju njegove misli i želje. Dovrši ono što sam započeo. Nemoj odustati.
Kuća podsjeća na avion koji će poletjeti. Lakoća koja se može razviti, samo ako netko od svoje boli napravi dječju igračku. Zapucketaj prstima, uđi. Uostalom, krov je već teleportiran u svemir. Kameni zidovi su pamćenje, pod je zaborav. Na stalaži leži prašnjavi brodski dnevnik. Izblijedjela tinta nošena vjetrom ne može zadržati bujicu ljudskih lica.
Ovdje je uvijek tako ugodno svježe. Dođi i slušaj. Vedrina je iznad kaosa. Mogući život je moguć. Hvala mu na svemu. Unatoč tome što sva raskršća žele biti konačna.
Busola s mrljama od hrđe prigušeno kašljuca. Širi arterije noći. Okreće se na kontinentu koji je izmakao filozofima i kartografima. Iako nam se to čini nemoguće, ipak osjećamo. Björlingov bel canto klizi s fjordova prema jadranskim otocima.
Mjesec otvara prozore iza oblaka.
MASSARYKOVA
Kroz moj prozor u Massarykovoj dolaze otoci. To se događa kad sam lak, lak nakon tolikih pregovora sa zaboravom. Nešto pada odozgo, vlaži oči kao florescentna rosa. Nemoguće je oduprijeti se tom hipnotizmu.
Kameni molovi, tamne gajete. Podsjećaju na Sirijce koji traže azil u Švedskoj iako im je tamo nepodnošljivo hladno. Već nekoliko dana ležim u krevetu, trese me groznica. A i oblaci koji su tih dana iskrili nad Stockholmom ušli su u moju sobu s Korčulom. Nema objašnjenja. Sve je to dio nekog starog bijesa s okusom Rapalskog mira, Minhenskog sporazuma, ili nečeg još perverznijeg. Okviri mojih prozora - o kojima je nemoguće govoriti - mreže su u kojima se skupljaju lica uhvaćena u povijesti. Prije svega, treba se riješiti teške prtljage i putovnica koje nam nisu donijele ništa dobra. Kažem to sad kad mi sve dolazi.
Vojskovođe, pa čak ni one najmudrije, nisu u stanju vidjeti taj prizor. Staklo je paradoksalna supstanca. Ondje svaka tišina znači obilje riječi, a svako obilje riječi ne znači ništa. Doći do vlastitog ruba lakše je nego pjevati u mraku. Ljudska patnja ne može zadržati lice, pa ako je pokušate opisati pretvarate se u činovnika porezne uprave. Bože, koliko otoka na podu sobe. Želim reći kako je moguće disati bez tijela i kisika. Jedne zime čitao sam samo Upanišade.
Prozor kroz koji dolaze oblaci je apstraktna moć. Vizura se otvara prema unutra. Kao što pred tajnu dolazim praznoruk, iza sjaja u koji ulijećem i izlijećem.
I gdje se mogu odmoriti od svega.
NA DAN SVETE CECILIJE
Volumen mita pluta na obali ispred Korčule, ali u poštanskom uredu i dalje bilježe datume na
kalendaru koji padaju preko začuđenih prolaznika. Danas je sv. Cecilija. S druge strane otoka netko pjeva. Ovdje je često nemoguće odrediti vrijeme, pa se dani računaju, tek toliko, da iza vremena ne ostane prevelika praznina. Oni koji pjevaju kupuju kartu na nebu. Svaka uvala ima savršeno pamćenje, ali tako vrlo rijetki to primjećuju. Svako ja je nedaroviti klaun i sve što dolazi poslije te loše predstave, svjesnost je. Naša duša podsjeća na gradilište na kojem rade golemi strojevi. Crta obale pada kroz moju zjenicu i putuje po svim meridijanima. Nema razloga za vraćanje, ali budući da se ničemu ne opire, ipak se vraća. Krajolik je pun signala i fusnota kao na platnima flamanskih majstora, gdje su ljudi svedeni na minijaturu, kako bi pokazali mjeru ljudske patnje u realnoj veličini, i gdje je sve manje-više nalik mravinjaku. Svi ljudi-mravi znaju pjevati, jer bez toga se ne doseže vlastito središte. Put ispred mene zarasta. Želim reći još nešto. Ovdje na otocima primordijalne slike igraju se s nama kao djeca sa špekulama. Tolika je moć krajolika. Mi obični ljudi koji se potpisujemo u poštanskim uredima, trebali bismo razmišljati o starim iluminatorima koji nisu potpisivali svoje radove. Put ispred mene zarasta. U kući na rubu zaljeva stanovao je čovjek koji je u ratu izgubio dva sina i jedne večeri pucao sebi u sljepoočnice, prije nego je netko u poštanskom uredu uspio na kalendaru označiti novi datum. Te večeri more se ljuljalo nad otokom. Događaji se talože i kad dosegnu specifičnu težinu razbijaju ljusku vremena, svaki put sa sve većom ironijom. Ne želim da mislite da se protivim pisanju otočke kronike. Naprotiv. Bol će vrisnuti kroz prazninu iza vremena kao da doziva sunce. Ne, stvar je u tome da se sve neprestano troši. Kao da tim trošenjem želi na sebe svratiti pozornost, kao da se želi ponovno roditi. Naši likovi i sudbine rastu iz praznina iza vremena. Kako lijepo rastu kao da je vječno proljeće. I to zaista nešto vrijedi.
Ali čak i potpuno svjesnima sudbina ne otkriva sve.
KORNATI
Gajeta vezana za obalu, neobjašnjiva, kao dječja suza čija supstanca se ne može analizirati ni u kakvom laboratoriju. Starci na obali gledaju pramac gajete, ali samo jedan među njima vidi da je to ulaz u drugi svijet. Bura jača. Konopci škripe. To je glas koji dolazi iz vedskih svečanosti. Jedan prozor udara o drveni okvir, trese se od hladnoće, upire pogled u ugašeni kamin. Svaki udarac prozora govori da nam more otvara oči. Mnogi su odustali, ali dubina i dalje pjeva.
Gledamo kako bismo se sjećali. Sjećamo se kako bismo gledali. Treba izaći iz tog kruga. Ali prije toga potrebno je uspostaviti ravnotežu. I to ne običnu, nego nebesku ravnotežu, koja nam se otkiva samo dok pjevamo ono što pjeva more. Ako zagazite dublje prema središtu otoka sve se pretvara u šum, u šum valova, sunca, zraka, šum dana, šum šuma… Na koncu sve je igra za sluh. U toj igri moguće su stvari koje inače, u nedostatku riječi, nazivamo bajkom.
Stijene na obali su procvale i sad sve podsjeća na ektoplazmu sna. Na krajolik u kome nema napora. Uspon uz brdo i spiralne stepenice prema kupoli svjetionika savladane bez ubrzanog bila. Ondje me čekaju moji odgovori. Čak i na pitanja koja se nisam usudio postaviti. Uvijek sam osjećao da ću zakoračiti u kondenzirano vrijeme. U nešto u čemu postoji skriveni algoritam.
Dotle još prebiremo po danima za koje ne znamo kako smo ih preživjeli, s vjerom koja je rasla, i slomila se kako bi postala nešto više. Nešto nas vraća u kamenje, u zelenilo, u razigranost mladunaca divljih životinja. Stvari koje smo izgubili, izgubljene su zauvijek, i nama još nedostaje nekoliko koraka kako bismo u tome vidjeli neki znak. Ne treba skupljati krhotine. Mozaik se tako lakše obnavlja. Vjeruj. Odmahni rukom. Zapjevaj u plavom basu.
Spuštamo se prema obali. Bijeli zubi stijena otplovili su prema pučini s vratovima naših misli. Sad smo u katakombama. U svjetlosti onoga što se prestalo opirati. Ne treba nam više nikakav jezik. Religijski čvor popušta. Vječnost je više od stalnog vraćanja. Hrabre nas mrtvi prijatelji koji nas nisu zaboravili. I od toga svijetlimo, za sebe, ali i za druge. Tama metalogike. Bonzai koji nadrasta najviše borove. Nebo u praznoj čaši. Pojačalo koje nas utišava. Labudovi u podzemnoj garaži. Koraci bez težine. Avion koji nas podiže u dubinu.
SVJETIONIK
Ribarske mreže na krmi broda i nešto miriše kao odbačena misao koja se pojavljuje u vanjskom svijetu. Motor se gasi. Pristajemo uz kameno molo. Silazim bez kofera. Možete iskočiti na obalu? Udišem jutro, svaki udisaj ima boju, na otoku sam. Prohladni zrak u plućima, osjećam da me to katapultira među oblake, među kaos višeg reda. U mom džepu zgužvana novčanica od deset eura poprima lice starca. Ne osvrćem se, iza leđa čujem zvuk ribarskog broda koji me ustrajno nosi, gore, uz brdo, uz tiho kamenje.
Na vrhu je svjetionik napušten prije trideset godina. Okolo nema ni jedne kuće. Ovdje se živi bez misli o drugima. Sjedim za stolom smješten u zjenici oka. Glazba koju sam do sad čuo seli se prema Orionu. Mogu se pretvoriti u klupko, u usredotočeni zvuk. Buka udara o prozorsko okno i telegrafijom šalje signal mornarima na pučini. Jutro nije nova svjetlost, nego algoritam svih mogućih svjetlosti. Udaranje srca. Ono čega inače nema, ovdje postoji. Krajolici smješteni u našem tijelu odlaze i odmah se vraćaju. Kao da ovladavaju moćima telekineze.
Postojati u ovom svijetu i u svim drugima svjetovima, moguće je, bez vraćanja, bez nepotrebnih putovanja. Jednostavnost. Nisam želio biti ovdje, nisam se želio vratiti na brod, nisam se želio okrenuti prema moru. Postoji mogućnost za svjesnost koja će probuditi naše sjećanje. Moja ruka sama piše dnevnik. Kompjutorski ekran pretvara se u ljudsku kožu. Lišće se kovitla bez vjetra. Budi miran. Još samo nekoliko riječi. I voljet ćemo sve.