DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.Ivo Mijo Andrić
Priča o zdravlju.
OPERACIJA 2040.
Zovem se Bogoljub Božić. Prošle nedjelje navršio sam 61 godinu života. Prijevremeni sam starosni umirovljenik. Skromnih sam materijalnih primanja koja jedva pokrivaju minimalne mjesečne izdatke. Zdravlje mi je godinama narušeno, ali sam liječenje godinama izbjegavao, bolje reći, odlagao. Zapravo, nemam dovoljno novaca za skupe liječničke usluge pa se brinem sam o svome zdravlju kako znam i umijem. Otkad je zdravstvo privatizirano, državne bolnice, čije medicinsko osoblje radi po privatnim ordinacijama i klinikama, pruža bolesnima tek minimalnu zdravstvenu zaštitu, na koju se, osim hitnih slučajeva, čeka mjesecima.
No, kako bolest nema granice, danas 17. 11. 2040. godine odlučio sam potražiti liječničku pomoć. Vene na nogama toliko su se proširile i nabubrile, da me svako malo probadaju oštri trnci i bolovi. Obadvije potkoljenice su mi natečene i toliko upaljene da mi ni sirćetne obloge više ne pomažu. Zato sam, na ženin nagovor, došao u ordinaciju doktora Rodoljuba Horvatića da potražim spas od gorih muka koje me sigurno čekaju. Jučer sam s medicinskom sestrom dogovorio termin i postupio po njezinim uputama da bi se mogao obaviti kvalitetan pregled.
Ordinacija u koju sam došao uredna je i podsjeća me na automehaničarsku radionicu moga rođaka Mire Lukića. Na jednom su zidu ostakljene police sa raznim priborom i alatima koji služe za izvođenje određenih majstorskih odnosno liječničkih operacija. U uglu je velika škrinja u kojoj se nalaze rezervni dijelovi. Sve je složeno cakum-pakum, tako da odaje dojama savršenog reda kakav je primjeren sredini dvadesetprvoga stoljeća.
Na ulazu u ordinaciju medicinska sestra mi je zabilježila osnovne podatke i zatražila da na vješalicu odložim gornje dijelove odjeće. Ostao sam samo u kratkim gaćama i potkošulji. Skoro da izgledam kao od majke rođen. Pomalo mi je neprijatno jer dugo nisam bio na pregledima, pa ne poznajem navike redovnih pacijenata.
Liječnik srednjih godina dočekao me uobičajenim pozdravom upućenom nepoznatoj osobi. Otpozdravio sam sa „dobar dan doktore“, kako nalažu pravila dobrog ponašanja. Potom se pažljivo zagledao u moje mršave, ali venama dobro natečene noge. Na njegovom licu vidjela se zabrinutost, kakvu iskazuju emotivne osobe. Dotaknuo mi je vene na nekoliko mjesta i pitao osjećam li bol.
-Ne baš veliku – odgovorio sam. - Više me pecka i svrbi nego što osjećam bol.
Zatim je prstima pritisnuo najširu venu koja je podsjećala na nabujali rukavac rijeke ili nadošlog potoka nakon obilnih kiša.
- A sad, kakav je sad osjećaj? Boli li? – pitao je podižući pogled.
- Sad malo više boli. Ali nije to neki jak bol koga ne mogu izdržati – odgovorio sam.
- Znam – rekao je doktor. - Vene obično ne bole previše, ako nisu potpuno začepljene. Vidite li ovaj ugrušak? – pitao me je dodirujući nabreklu otvrdnulu izbočinu na listu lijeve noge.
- Vidim, - odgovorio sam i dodao. – To me malo više boli.
- Znam, - kazao je doktor. – Taj dio moramo ukloniti. Isto to moramo uraditi i na desnoj nozi, tu dole ispod koljena. I tu se nalazi poveći tromb koji se uočava golim okom. To se nekada radilo čupanjem cijele vene ili ubrizgavanjem lijeka za otapanje ugruška, ali sada imamo nove metode. Sada to jednostavno isiječemo i bacimo van, a na to mjesto ugradimo odgovarajući umjetni nadomjestak za oštećeni dio vene. Lezite molim vas na krevet. Zatim se obratio sestri koja je cijelo vrijeme stajala pored nas.
- Donesite mi, molim vas pribor i posudu sa dodacima i stavite mi sve to tu na stol. – Otišao je zatim do bijelog ormara odakle je uzeo par tankih rukavica koje je vješto navukao na dugoprste ruke. Zatim je uzeo špricu i iz dvije bočice pomiješao nekakav lijek. Prišao mi je i laganim pokretima ispraznio špricu u dio lijeve noge gdje se nalazio ugrušak. Potom je istu radnju ponovio i sa desnom nogom. Nisam osjetio gotovo nikakvu bol. Osjetio sam samo kako se blaga toplina širi kroz obadvije noge. Sestra je za to vrijeme pripremila potrebne instrumente za operacijski zahvat i otvorila kutiju u kojoj su se nalazile gumirane cjevčice slične venama. Podsjetile su me na crijeva za gorivo ili zrak u starim modelima auta koji se više ne proizvode.
Medicina je toliko napredovala da se ljudi liječe i popravljaju kako se popravljaju auti ili druga tehnička sredstva. Pažljivo sam promatrao doktorove radnje i čudio se kako sve to obavlja smireno i bez ikakve promjene raspoloženja na licu. Samo se s vremena na vrijeme obraćao sestri riječima „dodajte mi to“ i „pridržite mi ovo“. Ispod oka sam pratio šta sve radi, jer mi lokalna anestezija nije umrtvila ostale dijelove tijela osim bolesnih nogu. Doktor je skalpelom zarezao mjesto gdje se nalazio ugrušak i sa nekoliko poteza isjekao dio vene. Prije toga je nekim mali stezaljkama zaustavio dotok krvi. Bile su tako male da ih gotovo nisam ni vidio. Ali osjetio sam njihovo prisustvo, vođen više logikom nego, stvarnim viđenjem. Nakon odstranjivanja dijela začepljene vene, sestra mu je dodala umjetni nastavak sličnoga oblika i izgleda i on je brzim potezima odsjekao odgovarajući komad, premazao ga ljepilom, i umetnuo na to mjesto. Uradio je to za nepunu minutu. Znatno brže nego što bi trajalo lijepljenje unutarnje gume na biciklu. Razrezani dio kože spojio je istim tim ljepilom, bez šivanja. To me jako iznenadilo, jer sam mislio da se otvorene rane ne mogu sanirati bez šavova. Tako je nekad rađeno, a danas, eto, medicina je toliko je napredovala da se ugrađuju rezervni dijelovi i rane lijepe nekakvim medicinskim ljepilom. Dobar i vrijedan napredak u korist pacijenata i liječnika koji se ne moraju mučiti klasičnim načinom rješavanja zdravstvenih problema.
Po završetku operacije doktor mi je previo nogu elastičnim zavojem i otišao do ormara gdje je zamijenio rukavice novima. Za to vrijeme medicinska sestra je obavila telefonski razgovor sa novim pacijentom i dogovorila termin njegovog dolaska. Usput je natopljenom gazom prebrisala i posložila instrumente na mjesto gdje su se nalazili prije operacije. Doktor je ponovio iste radnje sa drugom nogom. Nakon reza iz nje je izvadio duži komad vene i na njegovo mjesto ugradio i zalijepio novi nadomjestak. Trajalo je to nekoliko minuta, čini mi se puno kraće, nego što je nekada trajala zamjena gumenog crijeva na karburatoru polovnog auta.
Nakon obavljene operacije ostao sam ležati pola sata. Za to vrijeme doktor i medicinska sestra otišli su u drugu prostoriju, gdje su obavili pregled pacijenta koji je bio na redu. Njegov slučaj je bio blaže prirode pa je dobio samo upute kako poboljšati cirkulaciju u venama. Isto se ponovilo sa još jednim pacijentom. Njemu je doktor sugerirao kupovinu nekog novog lijeka koji ublažava tegobe u nogama, pošto cijeli dan radi poslove koji zahtijevaju stajanje. Sve sam to čuo kroz klizna vrata koja ne dihtaju baš najbolje, pa se čuju malo glasniji razgovori iz dvije susjedne prostorije.
Pošto je ispratio drugog pacijenta, doktor je ušao u ordinaciju gdje sam ležao i predložio mi da laganim pokretima stanem na obadvije nogu. Pritom me pridržavao da ne izgubim ravnotežu zbog lokalne anestezije, čije je djelovanje već bilo popustilo. Čim sam osjetio čvrsto tlo pod nogama vratila mi se izgubljena snaga, tako da sam mogao samostalno stajati i učiniti prve postoperativne korake. Noge su mi bile lakše nego ranije i, začudo, nisam osjećao nikakve bolove na mjestima gdje su premoštene oboljele vene.
Dok smo se kretali prema izlaznom vratima do prijemne ambulante, doktor mi je sugerirao da doma na svakih pola sata ili sat činim lagane šetnje u stanu te da se, u slučaju bilo kakvih komplikacija javim telefonom i opišem uočene promjene. Kontrolu je zakazao za dva dana. Medicinskoj sestri je rekao da mi izda račun za obavljenu liječničku intervenciju i da, ako nemam cijeli iznos za operativni zahvat, raspodijeli plaćanje na više rata. Kad mi je sestra obračunala troškove operacije, ispostavilo se da su četiri mjesečne rate – svaka u visini polovice moje mirovine dovoljne za pokriće ukupnog troška moga jednosatnog liječenja.
U hodniku privatne poliklinike za krvne žile dočekao me sin koji je nestrpljivo hodao tamo-amo, jer mu se moje liječenje odužilo. On, zapravo, nije ni znao kakvim sam sve medicinskim postupcima bio izložen da bih olakšao zdravstvene tegobe i produžio vlastiti život. Medicina je, na sreću, toliko napredovala da se, uz velike novce, mogu brzo i efikasno riješiti zdravstveni problemi za koje je prije dvadesetak godina trebalo čekati po nekoliko mjeseci da bi se došlo na red u državnim bolnicama. Ne kaže se bez razloga da je država brza kad uzima, a kao puž spora, kad nešto od sebe daje.